Separacijska anksioznost kod djece

Prvoškolac odbija ići u školu? Trese se, plače ili vrišti? Vjerojatno trpi od tjeskobe razdvajanja, zvane i separacijskom anksioznošću.

Opremljen novom školskom torbom i kutom, 6,5-godišnji Leo već danima ide u školu prpošan i nasmiješen, no njegovi roditelji pričaju drukčiju priču o strahu i suzama.

"Provela sam besanu noć misleći na Lea i njegovo privikavanje na školu. Posljednji su dani pred početak školske godine bili teški", pričala je njegova mama Mirjana. "Svaki dan kad bismo se dotakli teme škole, plakao bi i hvatao mene ili tatu oko pojasa." Uz mnogo hrabrenja i podrške, roditelji su Leu usadili dovoljno odvažnosti da se otisne na putovanje zvano školovanje.

Odlazak u školu mnogima je povod za veselje, no nekoj djeci izaziva intenzivan strah do točke panike.

Roditelji trebaju posumnjati na tjeskobu razdvajanja, ne samo ako dijete otvoreno kaže da se boji napustiti dom i otići među neznance, nego i ako se žali da ga nešto boli ili da se općenito osjeća bolesno. Dijete može navesti da ima glavobolju, grlobolju ili bol u trbuhu neposredno uoči termina polaska u školu. Smetnje popuštaju ako se djetetu dopusti da ostane kod kuće, ali se opet javljaju idućeg jutra. Dok se u nekim slučajevima doista može raditi o tjelesnim tegobama, katkad djeca izražavaju ili čak doživljavaju svoju tjeskobu kroz tjelesnu bol.

Psihologinja Luana Jelovac tvrdi da je tjeskoba razdvajanja česta u djece od šest do deset godina. "Najčešće je ta tjeskoba povezana s dječjim osjećajem nezaštićenosti u novoj sredini s nepoznatim ljudima te sa strahom djeteta da će se roditeljima nešto dogoditi ako ono ne bdije nad njima. Djeca imaju iracionalan strah da će njihovi najbliži pretrpjeti nesreću dok ih ona ne gledaju ili da će otići i ne vratiti se. Ponekad dijete trpi toliko jak strah spojen s tugom da upada u paničnu reakciju."

Tjeskoba razdvajanja ne nastupa samo uoči školske godine, već nakon svakog duljeg razdoblja provedenog s roditeljima ili drugim važnim odraslim osobama. Do takve emocionalne reakcije može doći krajem ljetnih i zimskih praznika ili premještanjem u novu školu. Neka djeca dožive nagli nastup ili pogoršanje tjeskobe razdvajanja nakon bolesti, pa bila ona i obična prehlada.



Također, valja imati na umu da se ovaj oblik tjeskobe javlja i u drugim situacijama, ne samo kad dijete treba ići u školu ili u vrtić. Ne zahvaća samo djecu, nego i adolescente i odrasle.

Zanimljivo je da neka djeca, koja su prije strahovala od škole, trpe tjeskobu razdvajanja od školskih prijatelja na kraju školske godine, kao i tjeskobu kad napuštaju društvo koje su upoznali na ljetnim praznicima. Kad god se moramo udaljiti od ljudi, životinja ili prostora na koje smo navikli i koji nam gode, prijeti nam tjeskoba razdvajanja. Ipak, što smo stariji, to nam taj neugodan osjećaj traje kraće jer vjerujemo da ćemo ubrzo sresti nekog novog, kao i da ćemo najčešće opet sresti one od kojih smo se razdvojili.

• prianja se uz roditelje, drži ih za skute
• prati roditelje po kući
• osjeća se ugroženo kad je samo u prostoriji
• boji se mraka
• brine se zbog mogućih opasnosti za roditelje ili sebe
• ima teškoća s uspavljivanjem
• ima noćne more
• jako se boji životinja, neznanih ljudi i čudovišta iz mašte.

Gotovo sva djeca nadrastu tjeskobu razdvajanja, ali roditelji mogu učiniti mnogo da ubrzaju proces prilagodbe.

Djetetovo odbijanje odlaska u školu može vam biti malo pretjerano, ali vaše izražavanje ogorčenja i ljutnje zbog njegovih emocija koje ne razumijete redovno je kontraproduktivno. Kažnjavanje ili prekoravanje nemaju smisla, već treba posegnuti za nježnim, blagim i ustrajnim pritiskom. Cilj vam uvijek mora biti pomoći djetetu da se oslobodi strahova i briga.

Budite otvoreni i spremni saslušati dijete ako vam se požali, ali nemojte vi nametati diskusije na tu temu, osobito ne duge i naporne. Nemojte mučiti dijete pitanjima zašto se i čega boji. Ono to najčešće ne zna izraziti (kao ni mnogi odrasli), a nije dužno obrazlagati svoje patnje. Strah nije nimalo manji i beznačajniji ako ga osoba ne zna objasniti. No, ako je pritišćete u tom smjeru, pored straha i tjeskobe, osjećat će još i krivnju.

Djetetu je potrebno omogućiti da upozna novog učitelja i vidi učionicu tako da se čim prije počne navikavati na nove okolnosti. Najbolje je da mališan vidi učitelja i roditelja zajedno, kao i da roditelj pred njim i sam kroči u učionicu jer dijete tada razvija pozitivnu asocijaciju između nečeg dragog i dobro poznatog (roditelji) i okolnosti koje ga uznemiruju.

Važno je djetetu reći točno što ga u školi očekuje, da ne bude varki i iznenađenja. Primjerice, ne valja najaviti da će u školi morati boraviti samo sat vremena jer će ga nakon tog vremena opet trebati nagovarati da ostane. Tjeskoba uvelike potječe od neizvjesnosti i nedoumice zbog onoga što će se dogoditi.

Kako bi mu se olakšalo privikavanje i ublažilo strahovanje, djetetu treba dati da u razred ponese fotografiju, pisanu poruku mame i tate ili najdražu igračku prikladnih dimenzija. Budući da se strah javlja prije svega zbog odlaska od kuće, a ne zbog boravka u školi, na ovaj način dijete se smiruje kad se nađe u razredu.

Umjesto da ga narušavaju, roditelji moraju raditi na podizanju djetetova morala. "Ponekad roditeljev vlastiti strah potiče djetetov. Potrebno reći mu da će sve biti u redu, da sva djeca na svijetu idu u školu i da ubrzo zavole novo društvo", kaže prof. Jelovac. "Valja mu reći da znate da će se brinuti što vas neće vidjeti, ali da nema razloga za brigu jer će biti blizu i ubrzo opet zajedno."