Parkinsonova bolest - simptomi i liječenje

Parkinsonova bolest (dalje u tekstu PB) je progresivni poremećaj koji se razvija zbog progresivne degeneracije (oštećenja) i gubitka (odumiranja) živčanih stanica u dijelu u dijelu crne jezgre u mozgu (pars compacta substantiae nigre) i gubitka crnog pigmenta neuromelanina.

Druga ključna karakteristika su promjene u moždanim stanicama u područjima degeneracije, ali i u cijeloj moždanoj masi zbog nakupina određenih proteina (tzv. Lewijeva tjelešca). 
 

 
Zbog navedenih promjena dolazi i do oštećenja moždanih stanica koje proizvode neurotransmiter* dopamin, tako da je u podlozi bolesti neurotransmiterski poremećaj, odnosno manjak  dopamina u tzv. nigrostrijatalnom  putu u mozgu (u kojem se inače nalazi gotovo 80 posto cjelokupnog dopamina u mozgu).
 
*neurotransmiter - tvar koja služi za prijenos podražaja između moždanih stanica
 
Parkinsonova bolest klinički se ne manifestira sve dok razina dopamina ne padne više od 80 posto, što odgovara gubitku moždanih stanica u crnoj jezgri od 50 do 60 posto.
 
Dopamin djeluje u delikatnoj ravnoteži s drugim neurotransmiterima kako bi pomogao koordinirati milijune živčanih i mišićnih stanica uključenih u kretanje. Bez dovoljno dopamina, ta ravnoteža je poremećena, što rezultira glavnim simptomima - drhtanje (u šakama, rukama, nogama i čeljusti), krutost (ukočenost udova), sporost kretanja i poremećaj ravnoteže i koordinacije.

Simptomi se obično javljaju u dobi od 60  i više godina. Međutim, pet do 10 posto osoba s ovom bolešću ima rani početak, prije 50. godine života.
 
Parkinsonova bolest, koja je ime dobila po dr. Jamesu Parkinsonu, koji je 1817. prvi put opisao simptome bolesti, je druga najčešća neurodegenerativna bolest (odmah poslije Alzheimerove bolesti), koja se pojavljuje u svim etničkim skupinama i u oba spola, s tim da je nešto češća među muškarcima.

Klasifikacija Parkinsonove bolesti

Na temelju činjenice da od PB-a obolijeva svaka stota osoba starija od 60 godina, da počinje između 50. i 70. godine i sporo napreduje tijekom 10 do 20 godina te da u oko pet posto bolesnika počinje prije 40. godine života, izvedena je klasifikacija (Quinn i sur.), koja bolest dijeli na:

• juvenilni  parkinsonizam - znakovi počinju prije 20. godine
• Parkinsonova  bolest  s ranim  početkom - pojava znakova između 21. i 40. godine
• klasična Parkinsonova bolest - u ovu kategoriju ubrajaju se svi ostali bolesnici s početkom bolesti nakon 40. godine života.

 
Razlika između Parkinsonove bolesti i parkinsonizma
 
Parkinsonizam je krovni pojam koji opisuje Parkinsonovu bolest i stanja sa sličnim simptomima.
 
Može se odnositi ne samo na Parkinsonovu bolest, već i na druga stanja slična Parkinsonovoj bolesti zbog specifičnog uzroka poput nekih psihijatrijskih lijekova.

Mogući uzroci

Kao potencijalni uzroci bolesti raspravljaju se teorije koje uključuju oksidacijska oštećenja, toksine iz okoliša, genetske čimbenike i ubrzano starenje.
 
Za sada su jedini potvrđeni uzroci PB-a genetski , a kada PB nije genetska, klasificira se kao idiopatska (grč. = vlastita bolest), što znači da se ne zna točno zašto se događa.
 
Općenito rečeno, uzročnim činiteljima nastanka Parkinsonove bolesti smatraju se:

• starenje
• genetska predispozicija - iako su stručnjaci identificirali promjene u nekoliko gena za koje se čini da imaju veze s PB-om, ne smatraju je nasljednim stanjem
• autoimuni mehanizmi - u studiji iz 2017., znanstvenici su otkrili moguću genetsku vezu između Parkinsonove bolesti i autoimunih stanja, kao što je reumatoidni artritis
• okolišni čimbenici - infekcije, ozljede, različiti otrovi kao što su ugljični monoksid, cijanid, ugljični disulfid, neki lijekovi.

• neki lijekovi - učinci slični PB-u često su privremeni ako se prestane uzimati lijek koji ih je uzrokovao prije nego što učinci postanu trajni; učinci mogu trajati tjednima ili čak mjesecima nakon što se prestane uzimati lijek
• upala mozga (encefalitis) - ponekad može uzrokovati parkinsonizam
• toksini - izloženost nekim tvari, poput manganove prašine, ugljičnog monoksida, para od zavarivanja ili određenih pesticida
• ozljede - ponavljane ozljede glave, kao što su ozljede iz jakih ili kontaktnih sportova poput boksa, nogometa i sl. mogu uzrokovati oštećenje mozga (posttraumatski parkinsonizam).

• činitelji povezani s povećanim rizikom
  • ​životna dob - smatra se najvažnijim čimbenikom rizika za razvoj PB-a. Međutim, oko te poveznice postoje kontroverze. Naime, starenjem možda raste „ranjivost“ moždanih stanica, a istodobno postoji mogućnost da se bolest razvije i zbog dugotrajne izloženosti brojnim štetnim činiteljima ili kao posljedica genetskih bioloških poremećaja čija se učestalost povećava sa starenjem.
  • spol - muškarci imaju 50 posto veću vjerojatnost da će razviti ovo stanje nego žene, iako jedna studija iz 2016. sugerira da bi rizik za žene mogao rasti s godinama
  • bijela rasa
  • genetska predispozicija
  • traume - ponavljane ozljede glave (npr. uzrokovane kontaktnim sportovima)
  • emocionalni stres
  • osobni profil sklon stidljivosti ili depresivnosti
  • izlaganje vanjskim toksičnim utjecajima (različitim metalima kao što su željezo i mangan, izlaganje herbicidima i pesticidima)
  • izlaganje infektivnim agensima
• činitelji povezani sa smanjenim rizikom
  • prehrana bogata vitaminom E (alfa tokoferol) i multivitaminima
  • riblje ulje
  • životne navike kao što su pušenje cigareta i pijenje alkoholnih pića. Iako je djelovanje pušenja i alkohola u nastanku bolesti još uvijek zagonetka, svakako se ne mogu preporučiti kao preventiva.

Simptomi Parkinsonove bolesti razvijaju se postupno. Često počinju blagim drhtanjem jedne ruke i osjećajem ukočenosti u tijelu. S vremenom se razviju i drugi simptomi, a neki ljudi mogu doživjeti demenciju.
 
Simptomi poremećaja kretanja mogu započeti na jednoj strani tijela i postupno zahvatiti obje strane.
 
Rani znakovi i simptomi
 
Neki rani znakovi Parkinsonove bolesti mogu biti:

• promjene pokreta, poput drhtanja (tremor)
• poremećaji koordinacije i ravnoteže zbog kojih osoba može ispuštati stvari iz ruku ili se prevrnuti
• gubitak osjeta mirisa
• promjena hoda - osoba se pri hodu lagano naginje naprijed ili se promeškolji
• fiksni izrazi lica zbog promjena na živcima koji kontroliraju mišiće lica
• drhtanje glasa ili tiši glas
• grčevitiji i sitniji rukopis (mala slova - mikrografija)
• problemi sa spavanjem koji su posljedica nemirnih nogu i drugih čimbenika
• poremećaj spavanja s brzim pokretima očiju može biti snažan prediktor, prema studiji iz 2015.

 

 
Motorički znakovi i simptomi
 
Klinički znakovi i simptomi koji karakteriziraju PB su motoričkog karaktera.

Usporene kretnje (bradikinezija). Oboljeli to opisuju kao slabost mišića, međutim problem je kontrola mišića i nema stvarnog gubitka snage. Manifestiraju se odloženim pokretima, usporenošću voljnih pokreta, smanjenjem amplitude voljnih pokreta, brzim zamaranjem tijekom ponavljanja pokreta, težim pokretima, nemogućnošću istodobnih pokreta i oslabljenom spretnošću za fine pokrete. Karakteristični su i motorički blokovi (tzv. „freezing“ fenomen, fenomen zaleđivanja), odnosno privremena nesposobnost izvršenja nekoga aktivnog pokreta. 

Ukočenost (rigiditet). Označava povišenu napetost (tonus) mišića koja se odražava u mišićima vrata, ramenog i zdjeličnog pojasa te šaka i stopala. Ravnomjerno zahvaća mišiće pregibače (fleksore) i ispružače (ekstenzore). Ima za posljedicu tipičan položaj bolesnika - polu sagnut trup s nogama savijenim u koljenima i rukama u laktovima. Stalno je prisutan i povišen otpor mišića pri izvođenju pasivnih kretnji što podsjeća na „savijanje olovne šipke“ ili se javlja kao naizmjenično pojačanje i opadanje otpora („fenomen zupčanika“ - zbog trzavog, stani-kreni izgleda pokreta, kao pomicanja sekundne kazaljke na mehaničkom satu).

Drhtanje (tremor). Tremor je znak koji najviše zaokuplja bolesnika, njegovo okruženje i liječnika. No, valja istaknuti kako nije svaki tremor znak PB-a, niti je svaka PB praćena tremorom. Tremor je početni simptom u manje od trećine bolesnika, a nema ga čak 20 do 30 posto oboljelih. Najčešće su zahvaćeni krajnji dijelovi udova. Gotovo u pravilu počinje asimetrično na rukama, a deset puta rjeđe na nogama. Nekad se godinama prije početka bolesti bolesnik žali samo na „poigravanje“ jednog prsta. Kad su posrijedi ruke, tremor se stereotipno pojavljuje u obliku radnji tipičnih za „brojanje novca“ ili „zavijanje duhana“. Nakon početka na jednoj ruci, može se širiti na drugu ili na istostranu nogu, a zatim zahvatiti i donju čeljust, usne i jezik. Tremor glave javlja se u kasnim fazama. Najčešći je tremor u mirovanju i akcijski tremor (tijekom održavanja položaja ili pokreta), pogoršava se tijekom hoda, smiruje za voljnih pokreta (pokus prst - nos), a gubi u snu.

Poremećaj održavanja uspravnog položaja (posturalni poremećaji). Odnosi se na gubitak automatskih refleksnih mehanizama koji kontroliraju održavanje uspravna položaja i štite od padova pri promjeni položaja (posturalna nestabilnost), što rezultira nestabilnošću u hodu. Takvi poremećaji procjenjuju se analizirajući hod bolesnika, osobito kod nagle promjene kretanja. Katkad se jave kao rana manifestacija PB-a, a najčešće pet, šest godina nakon prvih simptoma. Kako je PB bolest starije populacije, u kojoj su poremećaji posturalnih refleksa česti i zbog dobi, navedeni poremećaj može biti posljedica samo starosti, a ne i Parkinsonove bolesti. (*postura - način držanja tijela tj. međuodnos dijelova tijela u određenom vremenu i prostoru)

Pogrbljen ili polu sagnut položaj tijela. Postoji i tijekom hoda i tipičan je kod PB-a. Ruke su u polu savijenom položaju, priljubljene uz tijelo i nema uobičajena spontanog mahanja rukama tijekom hoda. Hod počinje otežano, smanjene je brzine, odvija se sitnim koracima, uz povlačenje nogu po podlozi pri hodu, otežano se mijenja smjer i okreće, a pri pokušaju sjedanja oboljeli pada u stolac.
 
Dodatni motorički simptomi. Mogu se javiti zbog oštećenja različitih moždanih živaca i uključivati:

• zamućen vid
• smanjena učestalost treptanja - posljedica je smanjene kontrole mišića lica
• zgrčen ili sitan rukopis (mikrografija) - zbog problema s kontrolom mišića
• slinavost - javlja se zbog gubitka kontrole mišića lica
• izraz lica poput maske (hipomimija) - izraz lica se vrlo malo ili nimalo mijenja
• otežano gutanje (disfagija) - javlja se zbog smanjene kontrole mišića koji sudjeluju u aktu gutanja; povećava rizik od problema poput upale pluća ili gušenja
• neuobičajeno tihi glas (hipofonija) - zbog smanjene kontrole mišića u grlu i prsima
• smetnje govora u smislu oslabljene artikulacije
• oštećen njuh.

 
Nemotorički znakovi i simptomi

Moguća je i pojava nekih simptoma koji nisu povezani s kretanjem i kontrolom mišića. Sve je više dokaza da se ovi simptomi mogu pojaviti u najranijim fazama bolesti, što znači da mogu biti znakovi upozorenja koji počinju godinama ili čak desetljećima prije motoričkih simptoma.

Nemotorički simptomi uključuju:

• simptomi zbog oštećenja autonomnih živčanih funkcija koje nisu pod utjecajem naše volje - promjene krvnog tlaka (ortostatska hipotenzija - nizak krvni tlak pri stajanju), pojačano znojenje, erektilna disfunkcija, impotencija, poremećaj mokrenja (potreba za čestim mokrenjem, inkontinencija), poremećaj pražnjenja crijeva (najčešće opstipacija)
• smetnje psihičkih funkcija - depresija, tjeskoba, napetost, demencija, deluzije i halucinacije
• gubitak osjeta mirisa (anosmija)
• problemi sa spavanjem - produljeno dnevno spavanje, nesanica, otežano održavanje sna (poremećaj periodičkih pokreta udova u snu, poremećaj ponašanja brzih pokreta očiju i sindrom nemirnih nogu)
• teškoće s razmišljanjem i fokusiranjem - demencija povezana s Parkinsonovom bolešću
• promjene kože - seboroični dermatitis
• oštećenja osjeta - grčevi, bolovi ili trnci
• različite deformacije koštano-mišićnog sustava - deformiteti stopala i šaka, deformiteti kralježnice.

Svatko s Parkinsonovom bolešću je drugačiji i simptomi će napredovati različitom brzinom. To nema nikakve veze s godinama ili koliko dugo PB postoji.
 

 
Rani ili dijagnostički stadij. Vrijeme kada netko prvi put osjeti simptome, kad mu se postavi dijagnoza i onda se s tim pomiri.
 
Stadij održavanja. Kada se simptomi kontroliraju, možda lijekovima.
 
Uznapredovali stadij. Često se naziva 'kompleksna faza'. Označava vrijeme kada su simptomi složeniji i mogu imati veći učinak na svakodnevni život. Možda će biti teško ili nemoguće obavljati zadatke kao što su pranje i odijevanje bez pomoći druge osobe. Neke osobe u ovoj fazi mogu doživjeti promjene u načinu na koji njihov um funkcionira. To može biti nuspojava nekih lijekova za PB i može uključivati ​​poteškoće s pamćenjem, halucinacije, tjeskobu i depresiju. Lijekovi za PB mogu biti manje učinkoviti u upravljanju simptomima ili njihove nuspojave postaju veće od koristi.
 
Palijativni stadij. Pružanje olakšanja od simptoma, stresa i boli stanja.
 

PET KLINIČKIH STUPNJEVA PARKINSONOVE BOLESTI

0 - nema znakova bolesti

1 - bolest zahvaća jednu stranu tijela / 1,5 - jednostrana + uzdužna zahvaćenost

2 - zahvaćene obje strane tijela bez poremećaja ravnoteže / 2,5 - blaga obostrana bolest s nesigurnošću, ali održavanjem položaja pri naglom izbacivanju iz početnog položaja

3 - blaga do umjerena obostrana bolest s otežanom kontrolom održavanja uspravnog položaja (posturalna nestabilnost), ali bolesnik je fizički samostalan

4 - teška onesposobljenost, s tim da je bolesnik još sposoban stajati i hodati bez pomoći

5 - vezanost uz kolica ili krevet

Za dijagnozu Parkinsonove bolesti ključan je klinički pregled neurologa.
 
Postoje mišljenja da iskusni neurolog može postaviti dijagnozu PB-a već „s vrata ordinacije“, iako se često pokazalo da to nije tako. Klinička dijagnoza najteža je u ranim fazama bolesti, kad su simptomi samo naznačeni, jer ne postoji niti jedan specifičan laboratorijski, neurofiziološki ili radiološki znak koji bi bio tipičan za PB.

Dijagnostika uključuje ​​razgovor o simptomima i fizikalni pregled, a moguće je napraviti i levodopa test kojim se procjenjuje reagira li oboljeli na lijek koji povećava razinu dopamina u mozgu.

Možda ćete biti potrebno provesti i laboratorijske pretrage (analiza krvi i mokraće) i slikovne pretrage (CT, MRI, PET SCAN i sl.) kako bi se isključila druga stanja koja bi mogla uzrokovati simptome.

Kriteriji za postavljanje dijagnoze:

• podaci o progresiji bolesti
• postojanje barem dva od tri tipična znaka bolesti (tremor, ukočenost, usporene kretnje), s tim da posturalna nestabilnost samo dodatno potvrđuje dijagnozu uz navedene znakove
• postojanje barem dva od sljedećih nalaza: poboljšanje funkcija uz terapiju levodopom, asimetrija znakova, asimetrija na početku bolesti
• odsutnost znakova i uzroka drugih sličnih bolesti.

 
U slučaju izostanka tipične kliničke slike, potrebno je uzeti u obzir mogućnost tzv. atipičnog parkinsonizma, odnosno skupine bolesti koje se također manifestiraju usporenim kretnjama i ukočenošću mišića, ali imaju drugačiji uzrok i klinički tijek, što zahtijeva i drugačiji pristup dijagnostici i terapiji. U određenim slučajevima jasno razlikovanje PB-a od atipičnog parkinsonizma je moguće jedino nakon određenog vremena, što zahtijeva redovite kontrole bolesnika.

Liječenje Parkinsonove bolesti je simptomatsko, što znači da se dostupnim lijekovima pokušava kontrolirati motoričke simptome.
 
Medikamentozno liječenje

Pokušaji davanja samog dopamina pokazali su se neuspješnim s obzirom na to da zbog svoje strukture dopamin ne prolazi krvno-moždanu barijeru. Stoga se za liječenje upotrebljava nekoliko vrsta lijekova kojima se nastoji različitim mehanizmima održati ravnoteža dopamina.

Amantadin. Primarno je sintetiziran kao antivirusni lijek. Smatra da ima neuroprotektivni učinak. Učinkovit je u ranoj fazi kad je prisutan tremor i kada može odgoditi primjenu ostalih dopaminergičkih lijekova, prvenstveno levodope i dopaminergičkih agonista, i posljedično pojavu motoričkih komplikacija. U kasnijim fazama daje se uz druge lijekove, posebno kad su prisutne nevoljne kretnje (diskinezije).

Levodopa. Najvažnija je u liječenju jer se u mozgu pretvara u dopamin, nadoknađujući tako nedostatak fiziološkog dopamina. Najčešće se daje u kombinaciji s inhibitorima enzima dekarboksilaze, koji sprječavaju njezinu razgradnju i omogućavaju da veća količina dospije do mozga. U početku odlično kontrolira motoričke simptome, ali kako su u PB-u oštećeni i neki drugi neurotransmiterski sustavi, s progresijom bolesti učinak slabi, zbog čega se javljaju motoričke fluktuacije (tzv. on i off razdoblja) te različite disfunkcionalne nevoljne mišićne radnje (diskinezije), psihijatrijski poremećaji (ružni snovi, poremećaj spavanja, halucinacije), motorički  fenomeni (fenomen „zaleđivanja“ - ukočenost na mjestu, poremećaji govora, nestabilnost pri padovima), osjetni fenomeni (uključujući i bolne senzacije), kognitivni i afektivni poremećaji (depresija, demencija) uz poremećaje autoimunog sustava (poremećaji mokrenja, seksualnih funkcija, reguliranja stolica i krvnog tlaka).



Direktni agonisti dopamina. Direktno stimuliraju dopaminske receptore i imaju učinak sličan dopaminu tako da zamjenjuju ulogu dopamina u mozgu. U ranoj fazi daju se samostalno (odgađaju uvođenje levodope), a kasnije češće u dodatku s levodopom jer smanjuju terapijsku dozu levodope i fluktuacije stanja, čime omogućuju izbjegavanje nuspojava koje prate dugotrajnu primjenu levodope. Općenito imaju više nuspojava od levodope, a najčešće su mučnina, povraćanje, psihijatrijski poremećaji, zamor, sedacija, bol u grudima te rijetko pogoršanje nevoljnih pokreta. Nuspojave mogu uključivati ​​pospanost, mučninu, povraćanje, suha usta, vrtoglavicu i osjećaj nesvjestice pri stajanju. Iako su ovi simptomi uobičajeni na početku uzimanja agonista dopamina, obično nestaju tijekom nekoliko dana. U nekih bolesnika mogu izazvati zbunjenost, halucinacije ili psihozu.

MAO-B inhibitori. Inhibitori enzima monoaminooksidaze B) često se primjenjuju kao dodatak levodopi, pospješujući njezino djelovanje tako što sprječavaju enzimski put razgradnje dopamina i tako povećavaju njegovu raspoloživu količinu. Smatra se da mogu usporiti progresiju bolesti.

COMT inhibitori. Inhibitori enzima katehol-O-metiltransferaze (koji se nalazi u jetri, mišićima, endotelu krvnih žila, ali i moždanim stanicama) blokiraju razgradnju levodope i produljuju njezin učinak tako da se doza levodope može smanjiti.

Antikolinegici. Najstariji su lijekovi koji se upotrebljavaju u liječenju PB-a. Iako najbolje djeluju na tremor, rijetko se primjenjuju s obzirom na mnoge nuspojave (središnji poremećaji - smetnje koncentracije, halucinacije, konfuzna stanja; periferni poremećaji - suhoća usta, zastoj mokraće, paraliza akomodacije).

Izbor preparata u najvećoj mjeri ovisi o stadiju bolesti. Tijekom progresije simptoma koriste se i kombinacije lijekova Kako bi se izbjegle moguće nuspojave, koje su katkad i izrazite, doze lijeka postupno se uvode i povisuju.

Neuroprotektivna terapija

Podrazumijeva intervencije koje djeluju na osnovne patofiziološke mehanizme Parkinsonove bolesti, čime se štite moždane stanice podložne degeneraciji.

S obzirom na hipotezu o ulozi oksidacijskog stresa u nastanku bolesti, važna je primjena antioksidansa: alfa-tokoferol (vitamin E), zatim vitamin C (čija je uloga dvojbena s obzirom na to da u nekim slučajevima može djelovati i suprotno) i tzv. lazaroidi (potentni inhibitori lipidne peroksidacije, beta-karoten, gangliozidi GM1 i koenzim Q10).

Neurokirurško liječenje
 
Dolazi u obzir u uznapredovanim stadijima bolesti i onda kada farmakološko liječenje više ne daje rezultate.
 
Zbog usavršavanja metoda stereotaksičnih operacija veća je mogućnost operativnog tretiranja bolesnika s Parkinsonovom bolešću.
 

Najčešće se primjenjuje talamotomija, (pretežno u svrhu smanjenja tremora koji se medikamentozno  ne može tretirati), palidotomija (kod usporenog kretanja i tremora) te duboka moždana stimulacija visokim frekvencijama koje smanjuju tremor bez većeg oštećenja mozga. Deep brain stimulator je medicinski uređaj, sličan pacemakeru, kod kojeg se elektrode postavljaju u precizno ciljana mjesta u mozgu i spajaju s pulsnim generatorom u prsištu, koji generira visokofrekventnu elektrostimulaciju koja smanjuje simptome.

Rehabilitacijski program

Fizikalna terapija. Ima važnu ulogu u procesu liječenja s obzirom na probleme koje sa sobom nose motorički simptomi, jer prilagođena tjelesna aktivnost pomaže u poboljšanju snage, izdržljivosti, pokretljivosti i raspoloženja.



Okupacijska terapija. Uloga okupacijske terapije je edukacija oboljeloga o modalitetima prilagodbe novonastalim uvjetima ili preusmjeravanje profesionalnih aktivnosti u skladu s mogućnostima i željama.

Logopedska terapija. I ovaj vid terapije nalazi svoje mjesto u rehabilitacijskom programu jer se promjene u kvaliteti glasa i artikulaciji govora pogoršavaju s napredovanjem bolesti, što negativno utječe na komunikaciju, socijalne kontakte i općenito kvalitetu života.

Nutritivna potpora. Preporučuje se redovito uzimanje obroka uravnotežene nutritivne vrijednosti i visokog udjela vlakana. Kako je kod nekih bolesnika koji uzimaju preparate levodope primijećeno da visokoproteinski obroci mogu pogoršati simptome, u tom slučaju bolje ih je izbjegavati, odnosno pokušati s uzimanjem lijeka oko 30 do 60 minuta prije obroka. Kod izraženih diskinezija potrošnja energije je veća, pa je u tom slučaju za obrok poželjno odabrati visokokalorične namirnice. Saznajte više o nutritivnoj potpori u Parkinsonovoj bolesti.

Psihološka potpora. Uz fizikalnu terapiju, okupacijsku terapiju, logopedski tretman i savjetovanja o dijetetskom režimu života, pri rehabilitaciji oboljelih od Parkinsonove bolesti treba voditi računa i o njihovoj motivaciji i poboljšanju psihičkog statusa.