Sindrom nemirnih nogu

Bolesti i stanja / Živčani i mentalni sustav Vida Demarin akademkinja

Sindrom nemirnih nogu se smatra organskim neurološkim poremećajem, kojeg karakterizira poremećaj neurotransmiterskog sustava, a ima genetsku osnovu na koju utječe metabolizam željeza

Prvi opisi iz 17. stoljeća

Sindrom nemirnih nogu, nekad poznat pod ne sasvim prikladnim nazivom noćni mioklonus, poremećaj je koji karakterizira neizdrživa potreba za pomicanjem nogu, rjeđe ruku ili trupa, čime se umanjuju neugodne, a nerijetko i bolne senzacije. Pomicanjem zahvaćenog dijela tijela tegobe gotovo potpuno prestaju.

Simptome bolesti prvi su put opisali u 17. stoljeću slavni engleski anatom i neuropsihijatar Thomas Willis te sredinom 19. stoljeća njemački liječnik Theodor Wittmaack, a točnu definiciju bolesti dao je švedski liječnik Karl-Axel Ekbom 1945. godine, tako da se po njima bolest naziva i Wittmaack-Ekbomov sindrom.

Dok ga jedni smatraju samo znacima prenadraženog simpatikusa te produktom nametnute potrebe sve veće potrošnje specifičnih lijekova koje propagira farmaceutska industrija, za druge je sindrom nemirnih nogu realni klinički entitet, s točno definiranim patogenetskim mehanizmom nastanka i visokom zastupljenošću u populaciji. 

Danas se sindrom nemirnih nogu smatra organskim neurološkim poremećajem, kojeg karakterizira poremećaj neurotransmiterskog sustava, a ima genetsku osnovu na koju utječe metabolizam željeza. Raniji naziv "anxietas tibiarum" (nemirne noge) objašnjava njegovu povezanost s depresijom i anksioznošću, zbog čega se često smatrao psihijatrijskim poremećajem.

Smatra se da se sindrom nemirnih nogu javlja u oko pet do 10 posto stanovništva, ovisno o ispitivanoj skupini, no unatoč tome vrlo često ostaje neprepoznat. Češći je kod žena, a pojavnost mu raste s povećanjem dobi.

Neugodne, teško objašnjive senzacije

Sindrom nemirnih nogu može početi u bilo kojoj životnoj dobi, katkad već u djetinjstvu. Tegobe se pogoršavaju sa životnom dobi, pa se s vremenom češće javljaju i dulje traju. U blagim oblicima javljaju se povremeno, u umjerenim jednom do dva puta tjedno, a u težim češće od dva puta tjedno. Poteškoće koje bolesnik opisuje katkad se tumače kao pretjerana izloženost stresu, nesanica, artritis, mišićni grčevi ili starost.

Četiri su glavna obilježja sindroma nemirnih nogu:

  • snažna potreba za pomicanjem udova zbog trnaca ili spontanih trzaja
  • pogoršanje smetnji za vrijeme mirovanja
  • privremeno olakšanje pri motornoj aktivnosti
  • pogoršanje simptoma navečer ili tijekom noći.


Težina simptoma znatno varira, od povremenog pojavljivanja u stresnim trenucima, do svakodnevnog pojavljivanja sa snažnim utjecajem na kvalitetu spavanja. Određena obilježja, poput pozitivne obiteljske anamneze, poboljšanja simptoma nakon primjene lijeka ili povremeni periodički pokreti nogu za vrijeme spavanja, pridonose sigurnijem postavljanju dijagnoze.

Osobe koje pate od sindroma nemirnih nogu najčešće se žale na neugodne, teško objašnjive senzacije ili nevoljne pokrete nogu, rjeđe drugih dijelova tijela. Polovica osoba navodi bolnost, pogotovo za boravka u prostorima koji ograničavaju kretanje, kao što je avion ili tijekom neke predstave. Tegobe se mogu javiti jednostrano, ali češće zahvaćaju obje strane tijela.

Svaki čovjek drukčije opisuje simptome, a mnogi čak izbjegavaju opisivanje čudnih simptoma svojim liječnicima. Često se pri opisivanju osjeta upotrebljavaju nazivi poput napetosti, žarenja iznutra, potrebe za kretanjem, nervoze, žmaraca, bolnosti, boli, neopisivih senzacija, trzanja. Mnogi i ne mogu opisati smetnje, osim što kažu da su čudne. Ti čudni osjećaji najčešće se smještaju duboko u mišićima ili kostima, ali ne i koži. 

Ponavljajuće osjetne nelagode mogu uzrokovati gotovo periodičke voljne pokrete za vrijeme budnosti. Mali broj osoba koje pogađa ovaj poremećaj nema osjetnu nelagodu nego ima nevoljne grčeve i trzaje, što odgovara motornoj varijanti poremećaja. Motorni simptomi koje nije moguće kontrolirati pojedinci opisuju kao jedan od najneugodnijih ograničavajućih čimbenika u socijalnom životu, poput zajedničkog ručka ili rasprava, zbog mogućeg ispadanja predmeta iz ruku. Trzaji se mogu potisnuti na neko vrijeme, ali ne u potpunosti, osim hodanjem ili zaokupljanjem nekom drugom vrstom mentalne ili fizičke aktivnosti.

Svi simptomi karakteristični za sindrom nemirnih nogu pojavljuju se i pogoršavaju za vrijeme mirovanja (sjedenja ili ležanja u krevetu), a aktivnost donosi olakšanje (​najčešće pomažu hodanje, rastezanje, vožnja bicikla ili jednostavno dizanje i spuštanje stopala). Katkad se simptomi javljaju odmah nakon prestanka aktivnosti, pa bolesnici teže mogu odrediti kad su najizraženiji. Upravo zato je važno obratiti pozornost na to dolazi li do poboljšanje za vrijeme aktivnosti. Tegobe su Izraženije navečer ili u ranim noćnim satima. 

Nerijetko sindrom nemirnih nogu prati i poremećaj spavanja, najčešće usnivanja. Gotovo 20 posto nesanica može imati uzrok u ovom sindromu. San može biti ograničen na samo nekoliko sati spavanja rano ujutro, a ograničava ga cirkardijalni ritam pojavljivanja simptoma. Taj poremećaj prisiljava osobe da hodaju cijelu noć, sve do jutra, kad napokon mogu uhvatiti koji sat sna. Jednom kad nastupi san, i dalje se javljaju periodički pokreti nogu u snu. Upravo se broj pokreta nogu u snu tijekom jednog sata koristi kao objektivna mjera za težinu poremećaja. Iako se više od pet pokreta u jednom satu smatra poremećajem, tu brojku treba pažljivo tumačiti, jer ona nije uvijek obilježje nepravilnosti. Valja je sagledavati u sklopu cijele kliničke slike, anamnestičkih podataka i rezultata fizikalnog pregleda, jer su slične smetnje svojstvene i drugim bolestima.

Primarni oblik sindroma nemirnih nogu, sa ili bez pozitivne obiteljske anamneze, mora se odvojiti od sekundarnih oblika poremećaja, koje mogu uzrokovati različiti poremećaji, kao što su manjak željeza, šećerna bolest, poremećaji u radu štitne žlijezde, reumatoidni artritis ili polineuropatije. Te uzroke svakako treba uzeti u obzir zbog različita pristupa liječenja. Zanimljivo je da se oko 15 posto trudnica u zadnjem trimestru trudnoće žali na smetnje iz okvira ovog sindroma.

Neliječena bolest uvelike utječe na brojne segmente svakodnevnog života te dovodi do poremećaja sna, pretjerana umora tijekom dana, smanjuje koncentraciju, pamćenje, radnu učinkovitost i remeti međuljudske odnose.

Točan uzrok još nepoznat

Sindrom nemirnih nogu može se javiti bez poznatog uzroka, kao tzv. primarni poremećaj, ili može biti sekundaran, u sklopu neke druge bolesti i poremećaja te kao posljedica uzimanja lijekova.

Primarni oblik sindroma nemirnih nogu obično se javlja prije 40. godine života, katkad već u ranom djetinjstvu, kad se često pogrešno tumači kao sindrom hiperaktivnog djeteta ili kao bolovi u nogama zbog rasta kostiju.

Sekundarni oblik sindroma nemirnih nogu obično se javlja nakon 40. godine života, najčešće u sklopu nedostatka željeza. Čak 20 posto svih oblika čini onaj uzrokovan deficitom tog minerala.
Može se javiti i u sklopu trudnoće, osobito u zadnjem tromjesječju, kod proširenih vena na nogama, deficita folne kiseline, šećerne bolesti, bolesti štitnjače, oštećenja perifernih živaca, Parkinsonove bolesti, alkoholizma, reumatoidnog artritisa ili nekih drugih autoimunih bolesti.

Među lijekovima koji mogu izazvati sindrom nemirnih nogu ili pogoršati njegove simptome su lijekovi za suzbijanje mučnine, alergije, antidepresivi, antipsihotici te neki antiepileptici. Među rjeđim uzrocima navode se niska razina šećera u krvi ili sustezanje od opijata.

Oba oblika pogoršavaju operativni zahvati, ozljede ili trudnoća.

U 60 posto slučajeva riječ je o nasljednom poremećaju, uz autosomno dominantni tip nasljeđivanja, pa se pomnim traganjem u jednoj obitelji često nađe nekoliko oboljelih. Takvi slučajevi imaju raniji nastup simptoma, ali sporiji tijek bolesti i bolju prognozu.

Do danas nije poznat točan uzrok nastanka bolesti, te dosadašnja istraživanja upućuju na poremećaj u izlučivanju dopamina, supstancije koja sudjeluje u kontroli motoričkog sustava te na deficit željeza koje je uključeno u sintezu dopamina. Koncentracija dopamina prirodno je niža navečer, čime se može objasniti pojava simptoma u tom razdoblju.

Često neprepoznat ili pogrešno dijagnosticiran

Postavljanje ispravne dijagnoze sindroma nemirnih nogu temelji se na razgovoru s pacijentom i iscrpnoj osobnoj anamnezi te prepoznavanju simptoma bolesti, no unatoč tome bolest često ostaje neprepoznata ili pogrešno dijagnosticirana. 

Svakako je potrebno isključiti druge moguće uzroke, nakon čega slijedi procjena težine poremećaja. Kao pomoć pri odluci o tome jesu li posrijedi blaži oblici, koriste se broj simptomatskih noći, vrijeme potrebno do nastupa simptoma i subjektivna procjena kvalitete spavanja.

Točni međunarodni kriteriji za dijagnozu bolesti definirani su 1995., a uključuju:

  • želju za pomicanjem udova, često udruženu s poremećajem perifernog osjeta
  • pojavu ili pogoršanje tegoba u mirovanju te smirivanje tegoba tijekom motoričke aktivnosti
  • motorički nemir
  • pogoršanje simptoma noću.


Kod svakog bolesnika sa sindromom nemirnih nogu nužno je učiniti određene dijagnostičke testove kako bi se pronašao mogući uzrok poremećaja. To uključuje osnovne krvne laboratorijske testove (razina šećera, željeza, bubrežni parametri, hormoni štitnjače), zatim elektromioneurografiju kojom se ispituje električna aktivnost mišića i provodljivost živaca te polisomnografiju za analizu procesa spavanja.

Različit terapijski pristup s istim ciljem

​Liječenje sindroma nemirnih nogu usmjereno je na zbrinjavanje neugodnih simptoma, a u slučaju poznatog uzroka, na njegovo rješavanje. S obzirom na to da se u pravilu radi o kroničnom progresivnom poremećaju, važno je trajno praćenje liječnika.

U liječenju sindroma nemirnih nogu koristimo farmakološka sredstva, ali i razne nefarmakološke metode liječenja.

U sekundarnim oblicima bolesti osnovno je liječiti uzrok, što podrazumijeva: nadoknadu željeza i nadoknadu folne kiseline, regulaciju vrijednosti šećera u krvi, liječenje Parkinsonove bolesti, liječenje poremećaja rada štitne žlijezde i tako dalje.

Primarni oblici bolesti liječe se specifičnim lijekovima koje možemo podijeliti u četiri kategorije:

  • lijekovi koji povećavaju koncentraciju dopamina (ropinirol, pramipeksol, levodopa/karbidopa, pergolid)
  • opijatni lijekovi (tramadol, oksikodon, metadon)
  • benzodiazepini koji djeluju umirujuće i poboljšavaju san (diazepam, klonazepam)
  • antikonvulzivni lijekovi koji umanjuju bolne senzacije (gabapentin, karbamazepin)


Među nefarmakološkim metodama liječenja učinkovitima su se pokazale promjene životnih navika, kao što su:

  • izbjegavanje kofeina
  • prestanak pušenja i pijenja alkoholnih pića, osobito prije odlaska na spavanje
  • umjerena tjelovježba tijekom dana (ne i navečer)
  • higijena spavanja - podrazumijeva izbjegavanje spavanja tijekom dana, odlazak na spavanje i buđenje u približno isto vrijeme, tople kupke neposredno prije odlaska u krevet.


Primjenom metode akupunkture ili transkutane električne nervne stimulacije (TENS) također je zabilježeno poboljšanje simptoma.

Datum objave članka: 1. 6. 2008.
izdvojeni proizvodi