Gljivične infekcije (mikoze) - vrste, simptomi i liječenje

Gljivične infekcije ili mikoze su bolesti koje uzrokuju gljivice. Najčešće se javljaju na koži ili noktima, no mogu se pojaviti i u usnoj šupljini, plućima, mokraćnom sustavu i mnogim drugim dijelovima tijela. Obično se razviju kada jedna vrsta gljive postane prevladavajuća u nekom dijelu tijela toliko da je imunosni sustav ne može suzbiti.

Gljivice su mikroorganizmi koji se klasificiraju odvojeno od biljaka i životinja. Postoje kao kvasci (jednostanične gljive), plijesni (višestanične gljive) ili oba oblika (dimorfne gljive - rastu kao plijesan u okolišu i kao stanice kvasca in vivo).

Mnoge od njih prirodno nastanjuju naše tijelo (koža, usna šupljina, probavni sustav) i imaju zaštitnu ulogu kao i „dobre“ bakterije te predstavljaju sastavni dio fiziološke flore.

Problem nastaje u trenutku kad se pod određenim okolnostima počnu pretjerano razmnožavati. Gljivicama odgovara toplo i vlažno okruženje, što je i razlog najčešće pojave infekcije na koži i noktima stopala, na koži među prstima i na kožnim pregibima (vlasište, vrat, pazusi, ispod dojki, prepone).

Gljivične infekcije mogu biti zarazne i širiti se s jedne osobe na drugu. Prijenos je moguć direktnim kontaktom, kao i međusobnim korištenjem predmeta za osobnu higijenu i njegu (npr. češlja, pribora za manikuru ili pedikuru i sl.).

U nekim slučajevima infekcija se može prenijeti na čovjeka sa zaražene životinje ili kontaminiranog tla ili površine.

Gljivične infekcije variraju od blagih do onih opasnih po život. Simptomi se razlikuju u ovisnosti o lokalizaciji.

Uobičajeni simptomi gljivične infekcije kože su crvenilo, bijele naslage, pojačano ljuštenje kože ili stvaranje  mjehurića. Kožne promjene mogu biti praćene svrbežom i koncentrično se širiti.

Ako su zahvaćeni nokti, njihov izgled se mijenja na način da zadebljaju, deformiraju se, postaju lomljivi  i mijenjaju boju. U slučaju dubinske infekcije, javljaju se simptomi zahvaćenog organa.

U nastavku ćemo pojasniti tko je najviše izložen riziku od gljivične infekcije, koje vrste postoje, koji su mogući simptomi i kakve terapijske opcije su na raspolaganju.
 

Prijenos gljivične infekcije moguć je na nekoliko načina i uključuje:

• korištenje javnih prostora, poput tuševa, teretana, svlačionica, bazena
• pukotine na koži, ozljeda na koži ili noktu
• udisanje gljivica iz okoline (spora iz zemlje ili prašine)
• izravnim kontaktom sa zaraženom osobom ili životinjom (neke dermatofitoze).

Gljivicama odgovara toplo i vlažno okruženje, što je i razlog najčešće pojave infekcije na koži i noktima stopala, na koži među prstima i na kožnim pregibima

Gljivične infekcije uzrokuju kvasci, plijesni i druge vrste gljivica.

Većina gljiva ne uzrokuje bolest kod ljudi već samo nekoliko njih. Neke infekcije su oportunističke, što znači da se bolest javlja samo u slučaju značajno oslabljenog imuniteta.

Neke od uobičajenih gljiva kojima se čovjek može zaraziti su:

• dermatofiti
• kvasci roda Candida
• ekološke gljive koje žive u vodi ili tlu.

Dermatofiti

Dermatofiti su skupina plijesni koje se hrane keratinom (roževinom) zbog čega žive na rožnatom sloju kože, kosi ili noktima.

To su tzv. keratinofilni mikroorganizmi iz roda Trichophyton, Microsporum i Epidermophyton.

U kontaktu s ovim plijesnima većina osoba ne razvije kliničku vidljivu infekciju. 

Dermatofitoze su česte i među osobama urednog imuniteta, dok oslabljeni imunosni sustav povećava rizik od težih gljivičnih bolesti.
 

Kvasci roda Candida

Candida albicans je kvasac koji prirodno živi na tijelu, obično ne uzrokujući probleme. Pod određenim uvjetima može se previše namnožiti i dovesti do pojave crvenila i svrbeža.

Rijetko može uzrokovati ozbiljne infekcije.
 

Ekološke gljive koje žive u tlu ili vodi

Primjer ekoloških gljiva koje žive u vodi ili tlu su Histoplasma, Coccidioides, Blastomyces i Aspergillus.
 

Svatko može dobiti gljivičnu infekciju, osobito onu koja zahvaća kožu ili nokte.

No, postoji nekoliko razloga koji mogu povećati rizik od njezina razvoja, koji uključuju čimbenike okoliša kao i zdravstveni status osobe u trenutku izloženosti gljivicama.
 

Toplo i vlažno okruženje

S obzirom da je gljivicama za rast potrebna topla i vlažna okolina, pojačano znojenje ili rad u toplom i vlažnom okruženju može povećati rizik od gljivične infekcije, koja se javlja na mjestima na tijelu gdje se zadržava vlaga ili je izraženo pojačano trenje kože o kožu. 

Hodanje bosih nogu na vlažnim javnim mjestima, kao što su teretane, svlačionice i tuševi, također može povećati rizik jer su ta mjesta često bogata sporama gljiva.

Pretile osobe imaju izraženije kožne nabore u kojima se zadržava vlaga ili je izraženo pojačano trenje kože zbog čega su pod većim rizikom od razvoja gljivične infekcije, čemu pridonosi i pojava intertriga unutar nabora.
 

Loša cirkualcija

Svako stanje koje uzrokuje lošu cirkulaciju krvi negativno djeluje i na imunosni odgovor smanjujući sposobnost tijela da se bori protiv infekcije.

Neka od takvih stanja su periferna arterijska bolest, proširene vene, tromboza, dijabetes, Raynaudova bolest.

Hormonske promjene

Hormonske promjene kod žena mogu utjecati na smanjenje kiselosti rodnice, što je onda čini više osjetljivom na gljivične infekcije. 
 

Oslabljen imunosni sustav

Pojavnost gljivičnih infekcija je usko povezana sa stanjem imunosnog sustava, pa su tako najviše izložene osobe slabijeg imuniteta poput dijabetičara, osobe na dugotrajnoj terapiji antibioticima ili citostaticima, one koje boluju od nekog oblika imunodeficijencije ili primaju imunosupresivnu terapiju (u slučaju autoimunih bolesti te transplantacije organa, matičnih stanica ili koštane srži).

U tom slučaju dolazi do poremećaja sastava fiziološke flore tijela i povećanja broja gljivica nauštrb „dobrih“ bakterija.

Njihova invazija najčešće ostaje na lokalnoj razini, no ponekad se i sustavno širi.
 

Lijekovi

Neke vrste lijekova mogu smanjiti sposobnost tijela da se brani od gljivičnih infekcija.

Dobar primjer su antibiotici koji, zajedno sa štetnim uništavaju i korisne bakterije, što može pridonijeti neravnoteži i umnožavanju gljivica.

I dugotrajna uporaba kortikosteroida također može povećati rizik, kao i primjena kemoterapije i radioterapije u liječenju raka.
 

Ozljeda noktiju i kože

Čak i mala ozljeda nokta ili kože može omogućiti prodor gljivica pod kožu i zahvaćanje dubljeg tkiva.

Zato je važno znati osnove pravilne obrade rane kako bi se ubrzalo njezino zacjeljivane i spriječila mogućnost infekcije.
 

Gljivične infekcije mogu biti lokalizirane na površini kože, noktiju ili sluznice (površinska infekcija), ispod kože (potkožna infekcija) ili unutar drugih organa tijela (poput pluća, mozga ili srca (duboka infekcija).

Najčešće gljivične infekcije kože su uzrokovane kvascima (kao što su Candida ili Malassezia furfur) i dermatofitima. Mnoge od tih gljiva žive samo u najpovršnijem sloju epidermisa i ne prodiru u dublje slojeve.

Neke površinske gljivične bolesti, poput lišajeva, mogu se prenositi s osobe na osobu izravnim kontaktom.

Ostale duboke infekcije, poput onih koje se šire iz okoline obično nisu zarazne.

Površinske gljivične infekcije

Površinske gljivične infekcije su najčešće. One zahvaćaju nokte, kožu i sluznicu (usna šupljina, ždrijelo ili rodnica).

Primjeri površinskih gljivičnih infekcija su:

• dermatofitoza ili tinea
• onihomikoza ili gljivična infekcija noktiju
• kandidijaza kože i sluznica
• pityriasis versicolor.

Dermatofitoza (tinea)

Dermatofitoza ili tinea je gljivična infekcija roževine na koži i/ili noktima koju uzrokuju dermatofiti.

Često se naziva lišaj po crvenom osipu u obliku prstena koji se može pojaviti.

Dermatofiti su skupina plijesni iz okoliša koje borave u tlu, na koži i krznu raznih životinja te se tako prenose na ljude. Ove plijesni žive od stanica kože, kose i noktiju (keratinofilni mikroorganizmi roda Trichophyton spp., Microsporum i Epidermophyton) te pokazuju sklonost inficiranja kože i njezinih privjesaka poput noktiju i dlake.

Mjesta na tijelu na kojima dermatofitoza može biti izražena

• stopala - tinea pedis ili atletsko stopalo
• prepone i unutarnja strana bedara - tinea cruris
• vlasište - tinea capitis
• ruke - tinea manuum
• dlake na licu i okolna koža - tinea barbae
• drugi dijelovi tijela - tinea corporis.
   

Onihomikoza (tinea unguium)

Onihomikoza je gljivična infekcija noktiju na rukama ili nogama koju mogu izazvati razne gljivice, uzrokujući promjenu strukture i boje noktiju te njihovo pucanje.
 

Kandidijaza

Kandidijaza je gljivična infekcija kože i/ili sluznica koju uzrokuje gljivica iz porodice Candida (obično Candida albicans).

Uključuje oralni soor (bijele naslage na sluznici usne šupljine), neke vrste pelenskog osipa, vaginalnu gljivičnu infekciju (vulvovaginitis), kandidijazu jednjaka i kandidijazni intertrigo (površinsko upalno stanje kože na pregibnim površinama - lakat, koljeno, prepone - čiju pojavu potiču visoke temperature, trenje, vlaga i slaba ventilacija).
 

Pityriasis versicolor (Tinea versicolor)

Pityriasis versicolor je gljivična je infekcija koju uzrokuje gljivica Malassezia furfur (Pityrosporum orbiculare), a manifestira se promjenom boje kože.
 

Potkožne gljivične infekcije

Ako gljivice prodru u manju ranu, obično zadobivenu tijekom rada s biljkama (poput ogrebotine od trna), moguć je razvoj gljivične infekcije ispod površine kože, koja se može manifestirati osipom, pojavom čira i drugih promjena na koži.

Potkožne gljivične infekcije češće su u tropskim i suptropskim područjima svijeta, a primjeri su:

• sporotrihoza (bolest vrtlara ruža) - tipična je infekcija kože koju uzrokuje gljiva Sporothrix, a može se pojaviti u plućima ili drugim dijelovima tijela; infekcija je moguća i preko ogrebotina s grmlja ili biljnog materijala
• kromoblastomikoza - uzročnici su mnoge različite gljivice, koje obično dovode do razvoja kronične infekcije kože, koja se rijetko širi na druge dijelove tijela
• eumicetom - može je uzrokovati mnogo različitih gljivica; najčešće pogađa stopala.

Duboke gljivične infekcije

Osim na koži, duboke gljivične infekcije mogu zahvatiti i druga mjesta u tijelu poput pluća, krvi, mokraćnog sustava ili mozga.

Neke od njih su oportunističke infekcije, što znači da uzročnik obično uzrokuje bolest samo kod ljudi s oslabljenim imunosnim sustavom.

Duboke ili invazivne gljivične infekcije uključuju nekoliko entiteta.

Histoplazmoza. Zarazna je bolest koju uzrokuje gljivica Histoplasma capsulatum. Pojavljuje se uglavnom u plućima, a ponekad se može proširiti po cijelom tijelu. Osobito je uobičajena u istočnim i srednje zapadnim dijelovima SAD-u, osobito uz dolinu rijeke Ohio i Mississippi.

Kokcidioidomikoza (tzv. dolinska groznica). Uzrokuje je gljivica Coccidioides immitis, koja može zaraziti pluća i, rijetko, prijeći na druge dijelove tijela. Najčešća je u Kaliforniji i Arizoni.

Blastomikoza. Blastomyces, gljivica koja uzrokuje blastomikozu, obično inficira kosti, kožu i pluća. Rijetko može zaraziti mozak i leđnu moždinu.

Kandida infekcije mokraćnog sustava. Iako bakterije uzrokuju većinu infekcija mokraćnog sustava, neke uzrokuje i kvasci poput vrsta roda Candida.

Invazivna kandidijaza. Uzrokuju je razne vrste Candide koje mogu zaraziti krv (kandidemija), srce, mozak, oči, kosti i druge dijelove tijela.

Pneumocistična pneumonija. Gljivica Pneumocystis jirovecii može uzrokovati upalu pluća.

Kriptokokoza. Uzrokuju je gljivice Cryptococcus neoformans i Cryptococcus gattii koje obično inficiraju pluća, a ponekad i mozak i leđnu moždinu (kriptokokni meningitis).

Mukormikoza. Uzrokuje je skupina plijesni koja se zove Mucormycetes. Infekcija može zahvatiti sinuse i mozak (rinocerebralna mukormikoza), pluća (plućna mukormikoza), crijeva (gastrointestinalna mukormikoza), kožu (kožna mukormikoza) ili mnoge dijelove tijela istodobno (diseminirana mukormikoza). Plijesni Mucormycetes se nalaze posvuda i obično ne uzrokuju bolest. Međutim, ljudi s oslabljenim imunosnim sustavom mogu se zaraziti.

Aspergiloza. Aspergillus, plijesan koja uzrokuje aspergilozu, može uzrokovati nekoliko vrsta infekcije pluća, uključujući alergijsku bronhopulmonarnu aspergilozu i kroničnu plućnu aspergilozu. Može zaraziti i druge dijelove tijela ili formirati nakupine (aspergilom). Aspergillus se nalazi posvuda i obično ne uzrokuje bolest. Međutim, ljudi s oslabljenim imunosnim sustavom mogu se zaraziti.
 

Simptomi gljivične infekcije ovise o tome o kakvoj se infekciji radi i gdje je na ili u tijelu lokalizirana. Najčešće se radi o površinskim infekcijama i pojavi simptoma na noktima, koži ili sluznicama (kao što su usna šupljina, ždrijelo ili rodnica), no ponekad mogu biti u pitanju i duboke infekcije sa simptomima na plućima, mozgu, oku, probavnom sustavu ili sinusima.

Simptomi površinskih i potkožnih infekcija

• svrbež, bol, crvenilo ili osip na zahvaćenom području
• promjena boje i teksture nokta
• bol tijekom jela, gubitak okusa ili pojava bijelih mrlja u ustima ili ždrijelu
• bezbolna kvržica ispod kože.

Simptomi gljivične infekcije pluća

• kašalj
• ponekad iskašljavanje krvi
• umor
• vrućica
• kratkoća daha
• bolovi u mišićima i/ili zglobovima
• glavobolja
• noćno znojenje.

Simptomi gljivičnih infekcija u drugim dijelovima tijela

• gljivična infekcija mozga - glavobolja, groznica, bol u vratu, mučnina, povraćanje, osjetljivost na svjetlo, smetenost (mentalna konfuzija)
• gljivična infekcija oka - bol, crvenilo, iscjedak, zamagljen vid, suzenje, osjetljivost na svjetlo
• gljivična infekcija probavnog sustava - bol u trbuhu, mučnina, povraćanje
• gljivična infekcija sinusa - groznica, začepljenost nosa, glavobolja, jednostrano oticanje lica, bol u licu.

Klinički pregled i mikološka obrada

Nakon uzimanja podataka o promjeni (gdje je lokalizirana, kad se pojavila, koliko dugo traje, je li nešto utjecalo na njezinu pojavu, opis simptoma itd.), eventualnim pratećim bolestima i lijekovima koje osoba moguće uzima, slijedi klinički pregled same promjene.

Dalje se provodi mikološka obrada koja uključuje uzimanje uzorka (kože, nokta, vlasišta, krvi, iskašljaja, likvora, mokraće, sekreta iz oka ili vaginalnog iscjetka) radi identifikacije uzročnika.

Važno je napomenuti da prije uzimanja uzorka za mikološku obradu bolesnik treba biti neko vrijeme bez lokalne terapije kako bi se izbjegla mogućnost lažno negativnih rezultata. Razdoblje bez terapije određuje se prema uputi liječnika ili uputama laboratorija.

Slikovne pretrage

U slučaju sumnje na duboku gljivičnu infekciju u plućima, mozgu ili nekom drugom unutarnjem organu, u postavljanju dijagnoze mogu poslužiti i slikovne pretrage kao šti su rendgenske snimke, kompjutorizirana tomografija (CT) i magnetska rezonancija (MR).

 

Gljivične infekcije mogu nalikovati drugim bolestima kože, noktiju i sluznica, pa se liječenje treba temeljiti na stručnoj procjeni i, prema potrebi, mikološkoj potvrdi uzročnika.

Gljivične bolesti često se pogrešno prepoznaju, što može odgoditi odgovarajuće liječenje.

Gljivične infekcije liječe se antifungalnim lijekovima (antimikotici) koji uništavaju ili sprječavaju rast gljivica u i na tijelu. Način liječenja i odabir lijeka ovise o lokalizaciji promjena, težini kliničke slike i imunosnom statusu osobe.

S obzirom na različite lokalizacije i stupanj ozbiljnosti gljivične infekcije, antimikotici su dostupni u nekoliko različitih oblika:

• oralni lijekovi (unose se na usta)
• intravenozni lijekovi (daju se direktno u venu, obično u liječničkoj ordinaciji ili bolnici)
• krema
• mast
• oralni gel
• vaginalni gel
• otopina
• kapi za oči
• lak za nokte
• šampon.

Lokalni antimikotici

Među najčešće lokalne antimikotike, koji su dostupni u obliku kreme, masti, gela ili otopine, ubrajaju se nistatin, ekonazol, ketokonazol, klotrimazol, mikonazol i bifonazol te preparati koji sadrže terbinafin, naftifin i amorolfin.

Kako su neki od njih (npr. ketokonazol, klotrimazol, bifonazol, naftifin i amorolfin) registrirani kao bezreceptni lijekovi, prije odluke o samoliječenju takvim preparatom uputno je savjetovati se s liječnikom ili ljekarnikom, a najviše se preporučuje prije svega obaviti specijalistički pregled kod dermatologa.
 

Oralni antimikotici

U liječenju težih i dugotrajnijih oblika gljivične infekcije vlasišta i noktiju, proširene gljivične infekcije na koži i infekcije kod imunokompromitiranih bolesnika, osim lokalne terapije potrebno je uvesti i oralnu terapiju sistemskim antimikotikom (flukonazol, itrakonazol ili terbinafin), a u nekim slučajevima potrebna je i kombinirana terapija.

Neki oralni antimikotici mogu uzrokovati oštećenje jetre, ali ne djeluju svi jednako. Stoga se prije uvođenja sustavne terapije rutinski provjeravaju vrijednosti jetrenih enzima, kolesterola i triglicerida u krvi.

Nuspojave i potreba za laboratorijskim praćenjem ovise o konkretnom lijeku, trajanju terapije i zdravstvenom stanju osobe. 
 

Trajanje liječenja i prognoza

Liječenje gljivične infekcije je dugotrajno, a trajanje terapije ovisi o lokalizaciji promjene i kliničkoj slici. 

S obzirom da gljivice sve više postaju otporne na djelovanje jednog ili više antimikotika, stoga ih je (isto kao i antibiotike kad je u pitanju otpornost bakterija) potrebno uzimati isključivo prema odabiru i uputi liječnika.

S obzirom na to da se infekcija može ponoviti, terapiju lokalnim antimikotikom treba nastaviti i nakon povlačenja simptoma barem još dva do četiri tjedna, a katkad i dulje. Trajanje liječenja nakon povlačenja simptoma ovisi o lokalizaciji i težini infekcije kao i primjenjenom lijeku.

U nekim situacijama bolji ishod se postiže ako se u terapiji primjene dva lijeka s različitim mehanizmom djelovanja.

U liječenju onihomikoza primjenjuje se lokalna terapija, u težim slučajevima i sustavna terapija, kao i kombinirana terapija.

U terapiji gljivičnih infekcija uzrokovanih Candidom albicans, ovisno o izraženosti kliničke slike i imunosnom statusu bolesnika, najčešće se koriste lokalni antimikotici, ponekad uz peroralnu antimikotičku terapiju.

Što očekivati ​​u slučaju gljivične infekcije ovisi o tome postoje li neka temeljna stanja i gdje se infekcija nalazi.

Gljivične infekcije kose, kože i noktiju obično nisu ozbiljne, ali može proći neko vrijeme dok se potpuno ne povuku s liječenjem pa je potrebno puno strpljenja.

Duboke gljivične infekcije, poput onih u plućima ili drugim organima, mogu biti opasne po život, osobito ako se radi o oslabljenom imunosnom sustavu.
 

Osim farmakološke terapije, koja predstavlja standard liječenja gljivičnih infekcija, u nekim slučajevima moguće je primijeniti i prirodna sredstva. Pri tome svakako treba imati na umu da prirodna sredstva ne mogu zamijeniti dijagnozu ni propisanu terapiju te da ih treba uzimati s oprezom.

Ako se simptomi u slučaju primjene prirodnih sredstava ne poprave unutar tjedan dana, potrebno je savjetovati se s liječnikom.
 

Prehrana i probiotici

Istraživanja su dokazala pozitivne učinke određenog načina prehrane na održavanje fiziološke flore i prevenciju gljivičnih infekcija. U tom smislu preporučuje se minimalan unos ugljikohidrata, posebno rafiniranog šećera, smanjen unos mlijeka i mliječnih proizvoda, masti, orašastih plodova, kao i alkoholnih pića. Isto tako uputno je izbjegavati voćne sokove i općenito pića s dodatkom šećera pa čak i med.

U borbi protiv gljivičnih infekcija od pomoći mogu biti i probiotici, tj. „dobre“ bakterije (naročito Lactobacillus acidophilus) u fermentiranim mliječnim proizvodima i farmaceutskim preparatima za lokalnu primjenu (oralni gel, vaginalni gel, vaginalete).

Jabučni ocat i ulje čajevca

Jabučni ocat djeluje antibakterijski i antifungalno, što je potkrijepljeno i istraživanjima. Nedavna studija otkrila je da blago razrijeđeni jabučni ocat može pomoći u sprječavanju rasta gljivice kandide. Može se uzimati na različite načine: neki radije popiju malu količinu svaki dan, a neki ga razrjeđuju s vodom i mažu na oboljelo mjesto.

Ulje čajevca je prirodno je antiseptično i antifungalno sredstvo, koje je vrlo popularno u kozmetičkoj industriji. Ako se koristi, poželjno je pomiješati ga s nekim baznim uljem (maslinovim ili bademovim). Ne savjetuje se nanošenje izravno na kožu zbog mogućnosti pojave iritacije ili alergijske reakcije.

Biljna sredstva i začini

U borbi protiv gljivičnih infekcija pokazalo se i povoljno djelovanje nekih začina, kao što su:

• majčina dušica
• ružmarin
• origano - osim začinske komponente, origano ima i snažna antifungalna svojstva. Istraživanja su otkrila da može pomoći u borbi protiv određenih sojeva gljivice kandide, što je iznimno korisno s obzirom na to koliko ona prevladava u većini gljivičnih infekcija kože.
• cimet - sadrži dvije aktivne tvari za koje se smatra da djeluju protiv gljivica - eugenol i cinamaldehid. Smatra se da ima jako dobar učinak na uporne gljivične infekcije, koje su često otporne na lijekove. 
• češnjak - zahvaljujući aktivnoj tvari alicinu, poznata su njegova antifungalna svojstva što ga čini popularnim prirodnim lijekom za gljivične infekcije kože
• kurkuma - studija koja je proučavala široko rasprostranjeni potencijal antivirusnih i antifungalnih svojstava kurkume otkrila da je kurkumin, aktivni spoj kurkume, učinkovit ne samo protiv vrste Candida, već i protiv raznih gljivica.

Aloe vera može pomoći u inhibiciji rasta spora kvasnica budući da sadrži spojeve koji se mogu boriti protiv soja Candida albicans. Ovo je posebno korisno ako se njezino protugljivično djelovanje kombinira s dobrobitima koje aloe vera može imati za probavni sustav (pomaže u sprječavanju zatvora). 
 

Smanjenje rizika pojave gljivične infekcije uključuje prakticiranje osobne higijene i zaštite od gljivica iz okoliša primjenom sljedeći mjera:

• održavati kožu čistom i suhom, osobito nabore kože
• često prati ruke, osobito nakon dodirivanja životinja ili drugih ljudi
• ne hodati bos na javnim mjestima koja obiluju vlagom kao što su teretane, svlačionice, zajednički tuševi, bazeni
• nositi čisto i suho pamučno donje rublje
• održavati higijenu zubi i usne šupljine
• redovito podrezivati nokte i održavati njihovu čistoću
• redovito i pravilno održavati higijenu kontaktnih leća
• antibiotike uzimati samo onako kako je propisano
• izbjegavati korištenje tuđih osobnih predmeta poput ručnika, proizvoda za osobnu njegu, sportske opreme i sl.
• pri radu sa zemljom nositi zaštitnu odjeću, poput rukavica, čizama, dugih hlača i majica dugih rukava.