Anksiozni poremećaji - vrste, simptomi i liječenje

KLJUČNE INFORMACIJE

• Anksiozni poremećaji najčešći su poremećaji mentalnog zdravlja, koji uzrokuju strah, tjeskobu i druge simptome nerazmjerne situaciji u kojoj se osoba nalazi.
• Razlikujemo nekoliko vrsta, uključujući generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj, poremećaje povezane s fobijom i situacije u kojima je anksioznost racionalan i određen osjećaj.
• Anksiozni poremećaji češće pogađaju žene nego muškarce.
• Simptomi anksioznosti često se javljaju tijekom djetinjstva ili adolescencije i mogu se nastaviti u odrasloj dobi.
• Liječenje je učinkovito i obično uključuje primjenu lijekova i psihoterapiju (terapiju razgovorom).

Anksiozni poremećaj vrsta je poremećaja mentalnog zdravlja.

U slučaju postojanja anksioznog poremećaja, osoba reagira neodređenim strahom i tjeskobom na određene okolnosti (stvari ili situacije). Pri tome može osjetiti i tjelesne simptome anksioznosti, poput ubrzanog lupanja srca i znojenja.

Anksioznost je ​prirodna emocionalna i tjelesna reakcija nelagode, zabrinutosti ili straha usmjerena prema budućim ili neizvjesnim događajima.

Povremena anksioznost normalan je dio života. Možete se osjećati tjeskobno ili nervozno ako se morate suočiti s problemom na poslu, otići na razgovor za posao, pisati ispit ili donijeti važnu odluku.

Određena razina anksioznosti može biti čak i korisna  jer nam pomaže prepoznati opasne situacije i usmjerava našu pozornost na sigurnost.

Međutim, anksiozni poremećaj nadilazi uobičajenu nervozu i blagi strah kakvi se povremeno mogu osjećati, jer osobe s takvim poremećajem često osjećaju intenzivnu, pretjeranu i upornu zabrinutost i “strah” od svakodnevnih situacija.

To su najčešći psihički poremećaji i pogađaju gotovo 30 posto odraslih osoba u nekom trenutku njihova života.

Osobe s anksioznim poremećajima obično imaju ponavljajuće nametljive misli ili brige. Oni mogu izbjegavati određene situacije kako bi spriječili te osjećaje. Također mogu imati i fizičke simptome poput znojenja, drhtanja, vrtoglavice ili ubrzanog rada srca.

Anksiozni poremećaji često uključuju i ponavljane epizode iznenadnih osjećaja intenzivne tjeskobe ili užasa koji dosežu vrhunac unutar nekoliko minuta (napadaji panike). Ti osjećaji ometaju svakodnevne aktivnosti, teško ih je kontrolirati, nerazmjerni su stvarnoj opasnosti, mogu dugo trajati i s vremenom se pogoršati. 
 

STRAH vs ANKSIOZNOST vs ANKSIOZNI POREMEĆAJ

Anksioznost nije isto što i strah, iako se često koriste kao sinonimi.

Strah je emocionalan odgovor na neposrednu prijetnju i više je povezan s reakcijom na borbu ili bijeg, ili ostanak radi borbe, ili odlazak kako bi se izbjegla opasnost.

Anksioznost je normalna i prolazna emocionalna i tjelesna reakcija na neki stresor ili opasnost. Odnosi se na iščekivanje buduće brige i više je povezana s napetošću mišića i ponašanjem izbjegavanja.

S druga strane, anksiozni poremećaj je kronično stanje mentalnog zdravlja koje uključuje trajan, snažan strah i zabrinutost, nerazmjerno situaciji, što ometa svakodnevni život.

Jedan od čestih uzroka anksioznog poremećaja je kronični unutarnji konflikt koji se odnosi na nešto što je osobi važno. Kad osoba dugo ne može donijeti neku važnu odluku, pojavljuje se osjećaj anksioznosti, kao signal da je u tom aspektu zaustavljen osobni razvoj.

Budući da je pojam anksioznosti apstraktan i riječima ga ne možemo objasniti, često tražimo neki kontekst u kojem se pojavljuje. Primjerice, kad se netko boji da se neće snaći u nekoj situaciji - poput ispita, javnog nastupa ili sportskog natjecanja - kontekst u kojem se javlja osjećaj strepnje (treme) specifično je prepoznat i dovoljno konkretan, pa osoba svoju strepnju može povezati sa situacijom. Nasuprot tome, kontekst onoga zbog čega se boji da se neće snaći u životu vrlo je općenit, nespecifičan i apstraktan, stoga je osobi teško tjeskobu povezati sa situacijom koja ju je izazvala, a samim tim i opisati vlastiti osjećaj terapeutu.

Anksioznost je dvostruko neugodna. Prije svega, neugodna je sama po sebi, a osobi koja je doživljava neugodno je što ne razumije što joj se događa i na što u stvari reagira. Upravo zbog te neodređenosti, to je vrlo mučno stanje, pa osoba pribjegava konkretizaciji (psihički mehanizam obrane), naknadno pogrešno povezujući svoje stanje s određenim objektom ili situacijama. Tipičan oblik konkretizacije opisao je Freud, koji je shvatio da neke osobe anksioznost pretvaraju u fobiju, 'vežući' je za određene objekte ili situacije. Izbjegavajući takve objekte i situacije, zapravo pokušavaju ovladati vlastitim osjećajem anksioznosti.

Vjerojatno najrašireniji oblik konkretizacije anksioznog poremećaja je somatizacija. Budući da anksioznost, kao i druge oblike straha, prate odgovarajuće fiziološke promjene, osoba se veže uz te promjene i počinje ih tumačiti kao izvor straha. Primjerice, lupanje srca koje je manifestacija ili posljedica strepnje (somatizirani strah) osoba shvaća kao smetnje u radu srca te na meta razini to postaje uzrok novog straha ili strepnje od popuštanja srca i smrti. U tom slučaju anksioznost se konkretizira i pretvara u hipohondrijski strah.
 

Pojava generalizirane anksioznosti uvijek označava tektonski poremećaj u sustavu predodžbi koje osoba ima o sebi i o svijetu, pa uspoređujući sebe i svijet, anksiozna osoba lako zaključuje kako se ne može kompetentno snalaziti u svijetu. Više nije u stanju svijet učiniti predvidljivim, te postaje zbunjena i konfuzna.

U brojnim situacijama anksioznost je posve racionalan i određen osjećaj, a primjer su:

• različite tjelesne bolesti koje su praćene generaliziranim osjećajem anksioznosti jer osoba ispravno procjenjuje kako više nije ista, odnosno bolest ju je ograničila u njezinim potencijalima i akcijama,
• osobe starije životne dobi koje osjećaju da ih tijelo više ne sluša ili primjećuju znakove senilnosti
• različita društvena stanja
• promjena životne okoline i početak života u stranoj nepoznatoj kulturi
• ratni događaji i slične promjene.
   

Iako nije poznato što točno uzrokuje anksiozne poremećaje, smatra se da ulogu igra kombinacija uzročnih čimbenika:

• naslijeđe - anksiozni poremećaji obično se javljaju unutar nekih obitelji, što sugerira određenu ulogu genetike
• okolišni čimbenici - težak ili dugotrajan stres, učestali stres ili proživljavanje traumatičnog događaja može doprinijeti neravnoteži neurotransmitera koji kontroliraju raspoloženje i doprinijeti pojavi anksioznog poremećaja
• neravnoteža neurotransmitera i hormona - u razvoju anksioznosti određenu ulogu imaju neki neurotransmiteri i hormoni - uključujući norepinefrin, serotonin, dopamin i gama-aminomaslačnu kiselinu (GABA) - odnosno njihova neravnoteža
• promjene u mozgu - osobe s anksioznim poremećajem pokazuju jaču aktivnost amigdale, dijela mozga koji ima ulogu u upravljanju strahom i anksioznošću.

Rizični čimbenici za pojavu anksioznog poremećaja

Iako se čimbenici rizika za svaku vrstu anksioznog poremećaja razlikuju, postoje i neki opći čimbenici.

Opći čimbenici rizika za razvoj anksioznog poremećaja uključuju:

• stidljivost ili osjećaj uznemirenosti ili nervoze u novim situacijama u djetinjstvu
• izloženost stresnim i negativnim životnim ili okolišnim događajima
• povijest tjeskobe ili drugih mentalnih poremećaja u bioloških srodnika.

Simptome anksioznosti mogu uzrokovati ili ih pogoršati:

• neka tjelesna zdravstvena stanja, poput problema sa štitnjačom ili srčane aritmije
• kofein i druge tvari/lijekovi.

Simptomi anksioznog poremećaja mogu se pojaviti u djetinjstvu ili tinejdžerskim godinama i nastaviti u odrasloj dobi.

Mogu ometati svakodnevne aktivnosti kao što su radna izvedba, školske obveze i odnosi.

Uobičajeni znakovi i simptomi anksioznog poremećaja uključuju psihološke i fiziološke simptome:

• psihološki simptomi
  • osjećaj nervoze, nemira ili napetosti
  • osjećaj nadolazeće opasnosti, panike ili propasti
  • opsesivne misli
  • otežanu kontrolu briga
  • poteškoće s koncentracijom ili razmišljanjem o bilo čemu drugom osim o trenutačnoj brizi
  • potrebu za izbjegavanjem stvari koje izazivaju tjeskobu
• fizički simptomi
  • povećan broj otkucaja srca, lupanje srca
  • ubrzano disanje (hiperventilacija)
  • znojenje
  • drhtanje
  • napetost mišića
  • trnci ili utrnulost u rukama ili nogama
  • osjećaj slabosti ili umora
  • probleme sa spavanjem (nesanica)
  • probavne tegobe (suha usta, mučnina).

Kada se obratiti liječniku

Ako se navedeni simptomi često osjećaju, uputno je obratiti se liječniku ili stručnjaku za mentalno zdravlje.


 

Postoji nekoliko vrsta anksioznih poremećaja:

• generalizirani anksiozni poremećaj
• panični poremećaj
• poremećaji povezani s fobijom
• situacije u kojima je anksioznost racionalan i određen osjećaj

Generalizirani anksiozni poremećaj

Generalizirani anksiozni poremećaj uključuje stalnu i pretjeranu tjeskobu i zabrinutost oko aktivnosti ili događaja, čak i uobičajenih, rutinskih problema, što može ometati svakodnevni život te trajati mjesecima, ako ne i godinama.

Briga je nerazmjerna stvarnim okolnostima, teško ju je kontrolirati i utječe na to kako se osoba fizički osjeća.

Često se javlja zajedno s drugim anksioznim poremećajima ili depresijom.

Simptomi uključuju:

• osjećaj nemira, iscrpljenosti ili napetosti
• brzo umaranje
• poteškoće s koncentracijom
• razdražljivost
• glavobolje, bolove u mišićima, bolove u trbuhu ili neobjašnjive bolove
• poteškoće u kontroliranju osjećaja zabrinutosti
• probleme sa spavanjem (uspavljivanjem ili zadržavanjem sna).

Panični poremećaj

Panični poremećaj uključuje ponovljene epizode iznenadnih osjećaja intenzivnog, straha, nelagode, ili osjećaja gubitka kontrole čak i kada ne postoji jasna opasnost ili okidač, a dosežu vrhunac unutar nekoliko minuta (napadaji panike).

Mogu se pojaviti nekoliko puta dnevno ili rijetko, nekoliko puta godišnje.
 

Tijekom napadaja panike osoba može doživjeti lupanje srca, znojenje, drhtanje ili trnce, bol u prsima, osjećaj da ne može udahnuti i da će se ugušiti, osjećaj da je izvan kontrole.

Ovakvi napadaji mogu dovesti do brige da će se oni ponoviti ili do do toga da osoba aktivno pokušava spriječiti buduće napade izbjegavajući mjesta, situacije ili ponašanja koja povezuje s napadima panike.

Neće svatko tko doživi napadaj panike razviti panični poremećaj.

Poremećaji povezani s fobijom

Fobija je intenzivan i iracionalan strah od ili averzija prema određenim objektima ili situacijama.

Iako može biti realno biti tjeskoban u nekim okolnostima, strah koji osjećaju ljudi s fobijama nije proporcionalan stvarnoj opasnosti uzrokovanoj situacijom ili predmetom. 

Osoba s fobijom poduzima aktivne korake kako bi izbjegla predmet ili situaciju od kojih se plaši.

Postoji nekoliko vrsta fobija i poremećaja povezanih s fobijama:

• specifične fobije
• agorafobija
• socijalni anksiozni poremećaj (socijalna fobija)
• separacijski anksiozni poremećaj
• selektivni mutizam.

Specifične fobije

Ljudi koji imaju specifičnu fobiju imaju intenzivan strah ili osjećaju intenzivnu tjeskobu u vezi s određenim objektima ili situacijama (npr. strah od letenja, visine, neke određene životinje, primanja injekcije, krvi itd.) kao i želju da to izbjegnu.

Fobije kod nekih ljudi izazivaju napadaje panike.
 

Agorafobija

Agorafobija je vrsta anksioznog poremećaja u kojem se osoba boji i često izbjegava mjesta ili situacije koje bi mogle izazvati paniku i učiniti da se osjećaju zarobljeni, bespomoćni ili posramljeni.

Osobe s agorafobijom imaju intenzivan strah od dvije ili više sljedećih situacija:

• korištenje javnog prijevoza
• biti na otvorenom prostoru
• biti u zatvorenom prostoru
• stajati u redu ili biti u gužvi
• biti sam izvan kuće.

Osobe s agorafobijom često izbjegavaju navedene situacije, dijelom zato što misle da bi odlazak mogao biti težak ili nemoguć u slučaju da imaju reakciju nalik panici ili druge neugodne simptome.

U najtežem obliku agorafobije, pojedinac može ostati vezan za kuću.
 

Socijalni anksiozni poremećaj (socijalna fobija)

Osobe sa socijalnim anksioznim poremećajem imaju općeniti intenzivan strah ili tjeskobu prema društvenim situacijama ili situacijama vezanim uz izvedbu.

Oni se brinu da će drugi negativno ocijeniti radnje ili ponašanja povezana s njihovom tjeskobom, zbog čega će se osjećati posramljeno, što često dovodi do toga takve osobe izbjegavaju društvene situacije.

Može se manifestirati u nizu situacija, kao što je na radnom mjestu ili u školskom okruženju.

Osobe sa socijalnim anksioznim poremećajem mogu doživjeti crvenilo, znojenje ili drhtanje, lupanje srca, bolove u trbuhu, kruto držanje tijela ili govor pretjerano tihim glasom, kao i poteškoće u uspostavljanju kontakta očima ili u blizini ljudi koje ne poznaju.
 

Separacijski anksiozni poremećaj

Separacijski anksiozni poremećaj je poremećaj u djetinjstvu kojeg karakterizira tjeskoba koja je pretjerana za djetetovu razvojnu razinu i povezana je s odvajanjem od roditelja ili drugih osoba koje imaju roditeljske uloge.

Ovaj poremećaj može se dijagnosticirati i kod odraslih osoba. Takve osobe boje se biti udaljene od ljudi s kojima su bliski ili se često brinu da bi se nešto loše moglo dogoditi njihovim voljenima dok nisu zajedno. Strah ih tjera da izbjegavaju biti sami ili daleko od svojih voljenih. Mogu imati loše snove o razdvojenosti ili se osjećati loše kada se razdvajanje sprema.
 

Selektivni mutizam

Selektivni mutizam označava neuspjeh djece da govore u određenim situacijama, kao što je škola, čak i kada mogu govoriti u drugim situacijama, kao što je kod kuće s članovima uže obitelji.

Može ometati školovanje, posao i društveno funkcioniranje.

Obično se javlja prije pete godine života i često je povezan s ekstremnom sramežljivošću, strahom od društvene neugodnosti, kompulzivnim osobinama, povlačenjem i napadima bijesa.
 

Situacije u kojima je anksioznost racionalan i određen osjećaj

 
Anksiozni poremećaj uzrokovan zdravstvenim stanjem. Ova vrsta poremećaja uključuje simptome intenzivne tjeskobe ili panike koji su izravno uzrokovani fizičkim zdravstvenim problemom.
 
Tjeskobni poremećaj izazvan određenim supstancijama. Ovaj poremećaj karakteriziran je simptomima intenzivne tjeskobe ili panike koji su izravna posljedica zlouporabe droga, uzimanja lijekova, izlaganja toksičnoj tvari ili odvikavanja od droga.
 
Drugi specificirani anksiozni poremećaj i nespecificirani anksiozni poremećaj. Ovo su pojmovi su za anksioznost ili fobije koje ne zadovoljavaju točne kriterije za bilo koje druge anksiozne poremećaje, ali su dovoljno značajne da budu uznemirujuće i ometajuće.
 

Trema je vrsta anksioznosti koja se osjeća neposredno prije određene i jasno definirane buduće situacije, kao što su ispit, javni nastup, premijera, natjecanje ili početak nekoga novog posla, a praćena je uzbuđenjem.

U slučaju straha od ispita (najčešća anksioznost zbog koje se traži pomoć psihoterapeuta), može se primijetiti pojava koja je česta i kod drugih oblika treme. Naime, onog trenutka kad se osoba nađe u situaciji zbog koje je osjećala tremu, trema prestaje i osoba dobro obavlja svoj zadatak.

Dakle, ako shvatimo da je trema, u strogom smislu te riječi, strah pred budućom situacijom, kad situacija postane sadašnjost, osoba, po definiciji, ne može osjećati tremu nego neku drugu vrstu straha. 

Međutim, i kad se nađe u ispitnoj situaciji, može nastaviti osjećati tremu jer se ne boji same situacije nego onoga što će se događati u njoj. U tom slučaju, trema se nastavlja jer osoba neprestano predviđa kako će je sljedeći događaj unutar te situacije zateći nespremnom.

Na temelju ponašanja koje povezujemo s osjećajem treme, možemo razlikovati dvije vrste treme:

• stimulativna trema - motivira i mobilizira osobu u preispitivanju vlastitih sposobnosti, znanja i vještina potrebnih za situaciju koja je očekuje, kako bi se, ako je moguće, za nju još bolje pripremila. Kognitivna procjena osobe koja osjeća tremu jest da je spremna za nju, ali ne potpuno.
• inhibitorna trema - izražava se izbjegavanjem i odustajanjem od ulaska u buduću situaciju. To ponašanje povezano je s osobnom procjenom da je osoba posve nespremna za situaciju koja je potpuno izvan granica njezinih sposobnosti i najbolje bi bilo izbjeći je ili, kad se u njoj nađe, odustati. Katkad odustajanje od situacije u kojoj se osoba već nalazi prate dramatični znaci inhibitorne treme, poput malaksalosti, nesvjestice, mučnine, povraćanja, konfuzije ili mentalne blokade.

Trema je koristan osjećaj jer potiče na bolju pripremu i uvodi nas pripremljene u buduću situaciju, s unaprijed podignutim stupnjem uzbuđenja i budnosti ili, ako stupanj treme odgovara objektivnoj nepripremljenosti na zadatak, potiče nas da odustanemo od aktivnosti.

Neki ljudi će, pak, svaki znak treme shvatiti neodgovarajućim, odnosno kao nešto protiv čega se treba boriti i što treba suzbiti (koristeći pritom psihofarmake, alkohol i slične tvari koje opuštaju, a koje u konačnici pogoršavaju kognitivno funkcioniranje osobe u danoj situaciji). Umjesto pripreme za buduću situaciju, bave se svojom tremom i udaljavaju se od osnovnog cilja.

Iskustvo pokazuje da, što neka osoba više potiskuje osjećaj treme, to je veća vjerojatnost njezina pojavljivanja u vidu tjelesnih ekvivalenata potisnutog straha ili blokada u pamćenju i govoru.

Trema je signal za uzbunu kad se javlja kao maskirana inferiornost. Naime, osoba često strepi kako će se osramotiti u određenoj socijalnoj situaciji i u tom slučaju zbog treme osjeća sram, bojeći se da će je druge osobe doživjeti kao bezvrijednu. U tim okolnostima, sram vodi do osjećaja samo-prijezira i inferiornosti, koji se projekcijom pretvaraju u stid i strah od ismijavanja i odbacivanja. 

Dakle, trema može biti samo vrh ledenog brijega, odnosno površna manifestacija dubljih mentalnih struktura, kada govorimo o socijalnoj anksioznosti.
 

Nažalost, mnogi ljudi s anksioznim poremećajem ne traže pomoć jer ne shvaćaju da imaju stanje za koje postoje učinkoviti tretmani.

Prvi korak je posjetiti svog liječnika kako bi se potvrdilo da ne postoji organski problem koji uzrokuje simptome.

Postupak započinje liječničkom procjenom.

Liječnik će obaviti fizikalni pregled i uzeti podatke o povijesti bolesti i lijekovima koji se eventualno uzimaju, kao i o eventualnom postojanju dijagnosticiranog anksioznog poremećaja u obitelji.

S obzirom da anksioznost prate i određeni tjelesni simptomi, kako bi isključio tjelesna stanja koja bi mogla uzrokovati te simptome (npr. poput hipertireoze), liječnik može zatražiti neke od laboratorijskih ili slikovnih pretraga.

U slučaju da se ne utvrdi tjelesni uzrok, daljnji korak je uputiti osobu stručnjaku za mentalno zdravlje. 

Ako stručnjak za mentalno zdravlje dijagnosticira anksiozni poremećaj, u zajedničkoj suradnji treba raditi na pronalaženju najbolje opcije liječenja.
 

Iako svaki anksiozni poremećaj ima jedinstvene karakteristike, većina dobro reagira na dvije vrste liječenja - psihoterapiju (“terapiju razgovorom”) i lijekove - koja se mogu propisivati sama ili u kombinaciji.

U terapijskom procesu određenu ulogu može imati uključivanje u grupe podrške i prakticiranje tehnika upravljanja stresom.
 

Psihoterapija anksioznog poremećaja

Da bi bila učinkovita, psihoterapija ili "terapija razgovorom" mora biti usmjerena na specifične tjeskobe i prilagođena pacijentovim potrebama.

Kognitivno-bihevioralna terapija

Kognitivno-bihevioralna terapija ili terapija razgovorom predstavlja zlatni standard psihoterapije. Ova vrsta terapije poučava kako prepoznati i identificirati obrasce razmišljanja i ponašanja koji dovode do neugodnih osjećaja. Daljnji rad na promjeni tih misli i reakcija na situacije koje izazivaju anksioznost može osobama s anksioznim poremećajem pomoći da nauče drugačije razmišljati, reagirati i ponašati se kako bi se osjećali manje tjeskobno i uplašeno.

Terapija izlaganjem

Jedna od njezinih metoda je terapija izlaganjem koja je usmjerena na suočavanje sa strahovima koji leže u pozadini anksioznog poremećaja kako bi se pomoglo ljudima da se uključe u aktivnosti koje su izbjegavali. U sklopu ove vrste terapije, stručnjak za mentalno zdravlje stvara sigurno okruženje kako bi osobu izložio njezinim strahovima.

Terapija izlaganjem ponekad se koristi zajedno s vježbama opuštanja.

Liječenje anksioznog poremećaja lijekovima

Lijekovi neće izliječiti anksiozni poremećaj, ali mogu značajno ublažiti simptome.

Najčešće korišteni lijekovi u liječenju anksioznosti su:

• anksiolitici - mogu pomoći u smanjenju simptoma tjeskobe, napadaja panike ili ekstremnog straha i brige. Najčešće se propisuju benzodiazepini, ali samo kratko vrijeme jer neki ljudi razviju toleranciju na te lijekove i trebaju im sve veće doze kako bi postigli isti učinak, a neki čak postanu ovisni o njima.
• antidepresivi - mogu poboljšati način na koji mozak koristi određene kemikalije koje kontroliraju raspoloženje ili stres. Antidepresivima može trebati nekoliko tjedana da počnu djelovati pa je važno dati lijeku priliku prije nego što se donese zaključak o njegovoj učinkovitosti. Antidepresive nije uputno prestati uzimati bez pomoći liječnika, jer nagli prekid može izazvati simptome ustezanja.
• beta-blokatori - inače se koriste za liječenje visokog krvnog tlaka, no ponekad se koriste I za kontrolu fizičkih simptoma tjeskobe poput ubrzanog rada srca, drhtanja i crvenila.

Određene tvari poput kofeina, nekih lijekova za prehladu koji se izdaju bez recepta, nedopuštenih droga i biljnih dodataka mogu pogoršati simptome anksioznih poremećaja ili stupiti u interakciju s propisanim lijekovima. Stoga je poželjno razgovarati s liječnikom kako bi saznali koje su tvari sigurne, a koje bi trebalo izbjegavati.

Odabir pravog lijeka, doze lijeka i plana liječenja treba se obaviti pod nadzorom stručnjaka i temeljiti na potrebama osobe i njezinoj zdravstvenoj situaciji.
 

Grupe podrške

Nekim osobama s anksioznim poremećajima moglo bi dobro doći pridruživanje grupi za samopomoć ili podršku i dijeljenje svojih problema i postignuća s drugima.

Međutim, svaki savjet koji se dobije od člana grupe za podršku treba koristiti oprezno i ne smije biti zamjena liječničkim preporukama.
 

Tehnike upravljanja stresom

Tehnike upravljanja stresom, kao što su vježbanje, svjesnost i meditacija, također mogu smanjiti simptome anksioznosti i pojačati učinke psihoterapije.
 

U slučaju postojanja anksioznog poremećaja, ključno je potražiti pomoć jer je liječenje učinkovito i može pomoći u poboljšanju kvalitete života i produktivnosti.

U suprotnom, ako se ne liječi, anksiozni poremećaj može dovesti do ozbiljnih komplikacija kao što su:

• otežano funkcioniranje u socijalnim situacijama
• smanjena kvaliteta života
• poremećaji zbog zlouporabe različitih supstancija, uključujući i alkohol
• veliki depresivni poremećaj.
• u težim slučajevima i samoubojstvo.

Stalno prisutna anksioznost povećava i rizik neželjenih događaja, poput srčanog udara.