Antiinfektivna terapija pod nadzorom

Unatoč teškoj ekonomskoj situaciji, potrošnja lijekova i dalje je u stalnom porastu. Svjedoci smo i odobravanja uporabe novih i skupljih antibiotskih lijekova koji imaju relativno malu prednost u odnosu na prethodne. Vrlo često antibiotici se neopravdano propisuju kako bi se ispunila očekivanja bolesnika. No, važno je istaknuti racionalnost primjene svih lijekova, posebice antibiotika, jer neodgovarajuća i neracionalna primjena uzrokuje razvijanje otpornosti pojedinih uzročnika i u konačnici znatno poskupljuje liječenje. Naime, često se ignorira činjenica da se bakterije i gljive vrlo brzo prilagođavaju domaćinu, ali i novim uvjetima u mikrookolišu, u kojem se mogu nalaziti antibiotici koje nam je propisao liječnik ili smo ih uzeli jer su nam bili pri ruci.

Antiinfektivna terapija vrlo je dinamičan proces, zbog čega je potrebno znati neke temeljne mikrobiološke postavke i imati na umu da liječenje antibioticima ima svoja pravila. 

Postoji nekoliko tipova liječenja antibioticima:

• ciljano liječenje - najbolje je, ali katkad nedostupno. Podrazumijeva liječenje određenim antibiotikom nakon dobivenih nalaza o uzročniku. U tom slučaju biraju se antibiotici užeg spektra i prihvatljive cijene;
• iskustvena antibiotska terapija - česta je u hitnim slučajevima kod teških infekcija. Tada se bira onaj antibiotik za kojeg se pretpostavlja, na temelju kliničkog iskustva, da bi mogao pomoći. Često se istodobno daje i nekoliko antibiotika. Koristi se sve dok se ne dobiju nalazi o konkretnom uzročniku;
• primjena u profilaktičke svrhe - cilj ovakve primjene antibiotika je sprječavanje nastanka bakterijske infekcije. Ako ima više uzročnika, djelotvornost je kratkotrajna. U slučaju jednog uzročnika može se koristiti dulje razdoblje.

Tijekom liječenja antibioticima mogu se javiti određeni problemi, čiji uzroci mogu biti sami uzročnici (bakterije), antibiotici, a odgovorni mogu biti i zdravstveni djelatnici koji propisuju terapiju.

Bakterije - Kad su posrijedi bakterije, važno je uzeti u obzir stupanj njihove patogenosti (sposobnosti da uzrokuju infekciju), uvjete u kojima preživljavaju, kao i njihovu sposobnost razvijanja rezistencije, odnosno mogućnosti nastanka sojeva bakterije otporne na postojeće antibiotike.

Antibiotici - Prevelika i neodgovarajuća potrošnja, slabija djelotvornost te preduga ili prekratka uporaba antibiotika mogu biti čimbenici razvijanja rezistencije bakterija ili kasnije superinfekcije.

Zdravstveno osoblje koje određuje terapiju - Da bi terapijska odluka istodobno bila racionalna i služila svrsi, te da bi se izbjegla mogućnost razvoja rezistencije ili superinfekcije, pri propisivanju antibiotika treba imati u vidu brojne podatke, kao što su brza izmjena mjesta i načina stanovanja, sve veći udio starije populacije, mjestimična prenapučenost, kao i organizirani boravak djece u malim prostorima (jaslice, vrtići, cjelodnevni boravak u školi). Da bi postupak bio racionalan, potrebno je najprije postaviti kliničku dijagnozu uz pomoć fizikalnog pregleda i laboratorijskih nalaza, a zatim izolirati uzročnika i odrediti njegovu osjetljivost na antibiotik. Prilikom odluke o izboru antibiotika, valja voditi računa o izboru najdjelotvornijeg i najmanje toksičnog lijeka te propisati vrijeme primjene koje je najdjelotvornije za postizanje izlječenja. Nakon provedene terapije mora se obaviti klinička i laboratorijska kontrola učinka terapije.

Činjenica je da neracionalno postupanje može dovesti do štetnih učinaka jer se ne postiže krajnji cilj. Uz to, bolesnika se senzibilizira na propisani antibiotik, stvaraju se rezistentni sojevi bakterija, a u konačnici se smanjuje i povjerenje prema antibiotskoj terapiji.

Rezistencija i superinfekcija vrlo često nastaju kao posljedica uzimanja antibiotika umjesto antipiretika pri svakom povišenju temperature, nastavkom liječenja i nakon pojave superinfekcije ili rezistencije, ili davanjem antibiotika i onda kad promjene nisu uzrokovane bakterijama na koje taj lijek djeluje.

Treba biti oprezan i kad su u pitanju virusne infekcije, koje ne reagiraju na liječenje antibioticima. U tom slučaju valja procijeniti mogućnost razvoja naknadne bakterijske infekcije, odnosno izbjegavati početak antibiotske terapije prije vremena, što svakako pridonosi razvoju rezistencije antibiotika.

Treba biti upoznat i s uzročnicima koji su najviše odgovorni za nastanak infekcije na pojedinim mjestima na koži, kao i s bakterijskom florom koja eventualno prevladava u okolini (naročito u bolničkim uvjetima). Na umu valja imati i određene čimbenike domaćina (dob, imunološki status, funkcija jetre i bubrega, trajanje bolničkog liječenja, vrsta i težina bolesti) koji mogu utjecati na odabir ili promjenu strategije liječenja.

U cilju propisivanja najdjelotvornije terapije, preporučuje se uzeti što manji broj antibiotika koji pokrivaju mogući spektar uzročnika, a tek nakon dobivenoga mikrobiološkog nalaza (nalaza uzročnika), dati upravo antibiotik najužeg spektra djelovanja, uzimajući u obzir moguću toksičnost i nabavnu cijenu.

NAKON DERMATOLOŠKOG ZAHVATA... 

Dokle je god neoštećena, koža je naša najbolja obrana od mikroorganizama. Stoga je prijeko potrebno pružiti joj posebnu njegu nakon porezotina, ogrebotina, površinskih opeklina, uboda (iveri, komadići razbijenog stakla... ), kao i dermatoloških zahvata, koji često otvaraju put mikroorganizmima, uvijek spremnima da iskoriste prigodu za razmnožavanje.

Brojne ozljede kože uklanjaju se odgovarajućim dermatološkim postupcima: tradicionalnom kirurgijom (kirurški nož, kireta), krioterapijom (primjenom tekućeg dušika), elektrokirurgijom (električni kirurški nož), laserima za različite indikacije. Prije zahvata kožu treba dezinficirati. Dezinfekcija je, naravno, važna i poslije zahvata, ali je važno pobrinuti se i za udobnost kože i poticanje zacjeljivanja. Tijekom zahvata stvara se plića ili dublja ranu kojoj su za zacjeljivanje obično potrebna dva tjedna. Za to vrjeme, cilj tretmana je tretirano područje održati čistim i zaštititi ga od infekcije te potaknuti fiziološko zacjeljivanje.

U dermatološkoj praksi vrlo čest uzrok razvoja superinfekcije i rezistencije je davanje pogrešnih kombinacija antibiotika, kao i prevencija bakterijskih komplikacija virusnih infekcija.

Superinfekcija se definira kao infekcija koja nastaje nakon prethodne infekcije, a uzrokovana je mikroorganizmima koji su otporni ili su postali otporni na antibiotik, koji je prethodno upotrijebljen u liječenju. Jednostavnije rečeno, superinfekcija je stanje uzrokovano naglim rastom bakterija različitih od onih koje su se prethodno nalazile u liječenoj promjeni.

Zato se u lokalnoj terapiji preporučuje primjena samo određenih antibiotika ili antiseptika, koji se inače ne daju u vidu tableta, kapsula ili u ampulama. Upravo se tako može smanjiti vjerojatnost da bakterija postane otporna na neki antibiotik i da u određenom trenutku, kad smo u opasnosti zbog nekoga upalnog stanja ili sepse, uzročnik ne reagira na dani antibiotik zbog toga što je postupno razvio otpornost tijekom njegove lokalne primjene.

Uzimajući u obzir evidentno brz porast broja bakterija otpornih na poznate antibiotike, često se s pravom postavlja pitanje jesmo li stvarno na kraju ere antibiotika. Kako do toga ne bi došlo, tome moramo dati i svoj doprinos kroz racionalnu i strogo indiciranu primjenu antibiotika, dakle propisivanje samo onda kad smo sigurni da je potrebno.

Na sreću, postoje pripravci koji ubrzavaju cijeljenje i sprječavaju rast bakterija, i čijom uporabom možemo izbjeći uporabu antibiotika, a time i mogućnost rezistencije s posljedičnom superinfekcijom. Takav je, primjerice, cink, koji često može nadomjestiti antibiotik jer se veže za enzime određenih štetnih bakterija koje izazivaju upalnu reakciju. Već odavno cink se upotrebljava za uništenje mikroorganizama na koži, a djeluje i u smjeru zatezanja, pa se koristi kao takozvani kozmetički biocid. Pomaže u čišćenju kože uništavajući mikroorganizme. Uz to, ima važnu ulogu u sintezi bjelančevina i rastu stanica i sastavni je dio brojnih enzima koji sudjeluju u mehanizmu imunosnog odgovora.

Uz to, soli metala bakra ubrzavaju stvaranje sitnih krvnih žila, što pospješuje cijeljenje rane. Njegovo djelovanje je antibakterijsko, a ujedno štiti i protiv gljivične superinfekcije.

Dodavanjem određenih aktivnih sastojaka, primjerice sukralfata, koji je inače lijek u tretmanu želučanog vrijeda, potičemo stvaranje zaštitne barijere. Sukralfat se snažno veže za bjelančevine na staničnoj površini i pruža fizičku zaštitu od vanjskih utjecaja. Ima jako protuupalno djelovanje i ubrzava rast stanica.

Te sastavnice, koje se mogu nalaziti u preparatima za lokalnu primjenu, kreiraju idealne uvjete za cijeljenje kožnih promjena nastalih nakon operacija, zračenja ili infekcije. Uz zacjeljujuća, ova kombinacija ima i antibiotska svojstva, koja pomažu zaštititi kožu od sekundarnih infekcija.