MRDANJE UŠIMA: jeste li rođeni sa sposobnošću ili je možete naučiti?

Mrdanje ušima je zgodan trik za zabavu, poput vrtnje jezikom ili lizanja nosa. Takve se sposobnosti često smatraju genetski prirođenima, tj. možete ih izvoditi prirodno ili nikako. Ali, je li to zapravo točno? Ako biste željeli, možete li se istrenirati mrdati ušima?

Prema Danielu J. Straussu, profesoru neuroznanosti i neurotehnologije u Sveučilišnoj bolnici Saarland u Njemačkoj, postoje dobre vijesti za svakoga tko je sanjao o tome da nauči micati ušima po volji - iako će za to vjerojatno trebati puno vježbe i treninga.

"Pokazalo se da je to moguće", rekao je Strauss za Live Science. "U nedavnoj studiji pružili smo vizualnu povratnu informaciju - neku vrstu prikaza mišićne aktivacije na ekranu - koja bi mogla pomoći ljudima da 'treniraju' određene mišiće uha."

Straussovo istraživanje, provedeno u suradnji s profesorima sa Sveučilišta Saarland i Sveučilišta Missouri, imalo je za cilj vidjeti mogu li zvučni podražaji potaknuti nevoljne pokrete uha kod 28 sudionika studije. Prema Straussu, otkrića bi mogla biti prvi korak prema tome da ljudi mogu u mnogo većoj mjeri koristiti dobrovoljne pokrete uha.

Neke životinje, poput pasa, mačaka, konja i zečeva, mogu micati uši po želji kako bi se bolje usredotočile na određene zvukove. Ova sposobnost je korisna za izbjegavanje grabežljivaca i, za neke životinje, pronalaženje hrane. Na primjer, mačke imaju 32 mišića u svakom uhu, dok ljudsko uho sadrži samo tri - auricularis superior, auricularis anterior i auricularis posterior.

Vanjski dio uha kod ljudi i drugih sisavaca poznat je kao “peraja”; kod mnogih životinja koje su vješte u lovu ili su sklone lovu, pokreti ušiju očiju često prate jedni druge, što im omogućuje da se bolje usredotoče na "slušne ili vizualne podražaje."

Strauss je pretpostavio da su ljudi "zadržali rudimentarni sustav za usmjeravanje uha koji se zadržao kao 'neuralni fosil’ unutar mozga."

Postoje mnogi primjeri rudimentarnih struktura unutar ljudskoga tijela koji su s vremenom izgubili svoju funkciju, poput umnjaka i trtične kosti.

Prema članku koji je 2019. godine objavilo Sveučilište Washington State, "znanstvenici i dalje raspravljaju o tome zašto uopće još uvijek imamo trtičnu kost" - neki je smatraju ključnom jer su na nju pričvršćeni ligamenti i mišići, dok je drugi smatraju posve suvišnom. U međuvremenu, umnjaci, koje su naši preci nekoć koristili za žvakanje posebno grube hrane, također više nisu potrebni, ali još uvijek milijunima ljudi uzrokuju bol ako se inficiraju ili izbiju iza ruba desni, obično u odrasloj dobi.

Isto tako, tijekom evolucije ljudi su možda postali manje vješti u pomicanju ušiju u smjeru određenih zvukova - nešto što mačke, psi i majmuni mogu učiniti s lakoćom - jer to nije nužno za naš opstanak, rekao je Strauss. Ujedno je dodao: “Druge se vrste oslanjaju na ugađanje 'akustičnog radara' puno više nego mi. Za ljude, ta sposobnost se 'izgubila' tijekom evolucije. Za naše pretke koji su živjeli prije milijuna godina, pokreti uha su bili povezani s prilagodbom akustičnog radarskog sustava, koji im je pomogao da lokaliziraju prijetnje."

Međutim, Strauss je sugerirao da je, umjesto da u potpunosti nestane, naša sposobnost izvođenja ove funkcije postala "fosilizirana" i to je ideja koju podupire njegovo istraživanje.

"Pokazali smo da rudimentarni pokreti mišića oko uha ukazuju na smjer zvukova na koje osoba obraća pozornost", rekao je Strauss. "Za naše posebno istraživanje, nevoljne aktivacije mišića su izuzetno zanimljive, jer su povezane s našim drevnim sustavom pozornosti."

Dakle, prema rezultatima Straussovog istraživanja, svi mi imamo sposobnost micanja ili mrdanja ušima, a takvo kretanje može biti potaknuto zvukom. No, priznao je Strauss, takvi su pokreti jedva primjetni.

Straussovo istraživanje sugerira da, iako svatko ima sposobnost pomicanja ušiju u određenoj mjeri, "neki ljudi imaju osobine koje im omogućuju da lakše mrdaju ušima od drugih." Jači mišići oko uha sigurno pomažu, primijetio je Strauss.

Bilo je vrlo malo istraživanja o tome je li sposobnost mrdanja ušima nasljedna, ali jedna studija, provedena 1949. i objavljena u časopisu Hereditas, čini se da sugerira da je vjerojatnije da će netko moći micati ušima ako to može jedan od roditelja. Studija, koja je procjenjivala sposobnost mrdanja ušima kod 174 osobe, otkrila je da je gotovo tri od četiri osobe (74 posto) koje su mogle pomicati uši imale roditelja koji je imao istu sposobnost.

Vjeruje li Strauss da, ako je netko voljan uložiti sate, može naučiti dobrovoljno mrdati ušima, baš poput ikone komedije Mr. Beana? "Možda to svatko može naučiti", izjavio je Strauss.