Intervju - Emocije u odnosima, problem i/ili rješenje

Koliko god partneri težili afirmativnom partnerstvu, rijetki su oni koji su to na duge staze i ostvarili. Poremećaji u odnosima su među prvih pet izvora stresa, koji je opet korijen većine oboljenja. Problemi u odnosima izvor su najveće emocionalne boli odraslih, a kod djece izvor traumatskih iskustava.

O toj temi razgovarali smo s prof. Kyriaki Polychroni, predsjednicom Europskog udruženja za obiteljsku terapiju (EFTA) i članicom Američke akademije za obiteljsku terapiju (AFTA), koja je u Zagrebu održala predavanje o Emocionalno fokusiranoj terapiji za parove u organizaciji Centra Prirodno roditeljstvo, a na poziv Tomislava Kuljiša, osnivača Centra.

Profesorice Polychroni, što za vas znači zdrav partnerski i obiteljski odnos?

Temelj funkcionalne veze među parovima i u obitelji je osjećaj sigurne emocionalne privrženosti, koja potiče obostranu prihvaćenost, razumijevanje i suradnju, a to olakšava povezivanje, povećava suosjećanje, potiče empatiju i smanjuje razinu agresije. Partneri tako doživljavaju porast povjerenja te tjelesno i emocionalno blagostanje, što nudi "sigurnu luku" u kojoj nalaze podršku, prihvaćenost i ljubav, a to je temelj za uspješno funkcioniranje u svakodnevnom životu i ostvarivanje osobnih ciljeva. Ostvarenje naše potrebe za povezanošću, utjehom i pažnjom ključni su elementi suvisle veze. Što ste s partnerom više povezani, možete biti više odvojeni i autonomni. Osjećaj sigurnosti u vezi povezan je s boljom regulacijom emocija, kod partnera je prisutan niži stupanj reaktiviteta i defenzivnosti te je suportivniji.

Što je zapravo izvor konflikata među partnerima i kako ih riješiti?

Jedan od najčešćih je naglasak na "neovisnosti", tj. potreba pojedinca da bude apsolutno samostalan, što vodi izolaciji. No, istraživanja iz neuroznanosti pokazala su da su ljudska bića prirodno pripremljena za povezivanje putem mozgova, da je ljubav spona privrženosti, uređena i mudra receptura za preživljavanje. Prvi i glavni ljudski instinkt nije ni seksualni ni agresivni, kao što su to zagovarale prethodne teorije, nego instinkt za povezivanjem. Emocionalnu potrebu za pripadanjem psiholozi i terapeuti su često patologizirali. Danas znamo da je "funkcionalna potreba za pripadanjem" naš najveći izvor snage. Dati "ono najbolje od sebe" moguće je samo ako smo duboko međusobno povezani.

Cjelokupna znanstvena literatura na temu odraslih međupartnerskih odnosa govori da ljubav u odrasloj dobi uključuje istu neodoljivu čežnju za bliskošću i potrebu za sigurnom vezom koja umanjuje osjećaj straha od odbačenosti i osamljenosti u današnjici prepunoj izazova i zapreka. Ta jednostavna činjenica može stvoriti ili uništiti ljubav u odrasloj dobi i služi kao temelj međupartnerskih odnosa.

Kao odgovor negativnom trendu, prirodne i društvene znanosti iznjedrile su revolucionarnu perspektivu romantične ljubavi, koja je optimistična i praktična za partnera i terapeuta, jer ljudska bića prirodno su empatična prije negoli sebična i naša urođena tendencija je da osjećamo s drugima i za druge.

A kako popraviti, potaknuti i učvrstiti narušene partnerske veze?

Svaki partner nosi 100 posto odgovornosti. Stoga svatko mora biti otvoren i dovoljno hrabar da preuzme punu odgovornost za njegove/njezine akcije i međusobni utjecaj. Zajednički trebaju otkriti negativan interakcijski ciklus koji kreiraju i koji ih drži u emocionalnom distresu i otuđenosti.

Svatko bi trebao biti sposoban prepoznati partnerove emocije, izražavajući pritom žudnju za povezivanjem, pokazujući vulnerabilnost, strahove i usamljenost. Kroz iskreno dijeljenje emocija par je u mogućnosti preoblikovati svoju sponu odnosa.

Nitko od nas ne osjeća se ugodno sa svojim vulnerabilnostima, jer shodno tome često vrednujemo osjećaj jakosti i ponašanja. Nije nam jednostavno izražavati primarne emocije, iz straha da ćemo ostati neshvaćeni. A u obitelji i tijekom socijalizacije učili su nas da svoju ranjivost treba skrivati od javnosti. Ono što obično činimo jest izražavanje sekundarnih emocija, bijesa i frustracije. Postajemo još kritičniji prema drugima ili se povlačimo u sebe i pokazujemo indiferentnost. No, upravo je izražavanje ranjivosti to što partnera privlači k nama te čini osjećaj povjerenja i sigurnosti. U suprotnom, izražavanje ljutitih i kritičnih sekundarnih emocija razdvaja partnere i oni se udaljuju.

Koji su po vama najčešći problemi u terapiji parova?

Tu su trenuci kad se parovi prepiru i kad partneri ne razumiju međusobne poruke te osjećaju da se međusobno odbacuju i ne respektiraju. U tim trenucima jedan je partner najčešće kritičan i zahtjevan (onaj koji proganja), a drugi se u potpunosti zatvara i udaljuje (onaj koji se povlači). Tada se stvara začarani krug – što jedan partner više "proganja", to se drugi više povlači. To je vrlo često čak i među parovima kojima je iskreno stalo jedno do drugoga. Parovi nisu ni bolesni ni nezreli, no ipak su zaglavili u okrutnom ciklusu u kojem ne mogu regulirati emocije na način da ih iskazuju tako da pokazuju skrivene potrebe za prihvaćanjem i ugodom.

Koja je onda uloga emocija u svemu tome?

Emocije postaju problem kad ih par izražava na agresivan način, jer to stvara osjećaj odbijanja i povećava prijetnju vezi. No, kad se izražavaju na način da prikazuju čežnju za partnerom, dopuštajući da ranjivost ispliva na površinu, tada emocije postaju rješenje. Emocija je srž ljubavi i privrženosti. Ljudi ih reguliraju kroz stilove privrženosti koje usvajaju u djetinjstvu, i koji ih dalje oblikuju i određuju način na koji se odnose s partnerom i kako izražavaju seksualnost. Nedavna istraživanja potvrdila su da je u ljubavi prisutna kontinuirana interakcija emocija, mozga i tijela. Seksualnost se stapa i oblikuje kroz potrebe privrženosti, tako da sinkronizirani, ispunjujući seks započinje izvan spavaće sobe, u sigurnoj povezanosti partnera koja omogućuje zajedničku seksualnu eksploraciju.

Stres među partnerima itekako utječe na djecu. Kakva su vaša iskustva?

Kad nema sigurnosti, partneri su tužni i povlače se u sebe, a dijete katkad energiju usmjerava na tješenje i podršku roditeljima, a manje je fokusirano na vlastiti osobni razvoj te kao tjeskobni svjedok roditeljskih negativnih emocija postaje "roditelj vlastitih roditelja". Konflikti i otuđenost partnera vrlo lako mogu potaknuti razvoj strahova u djeteta, koji se mogu pretjerano izražavati ili potiskivati.

Jeste li u svojoj praksi imali situacija koje se ne mogu riješiti?

Najteži su slučajevi kontinuirana tjelesnog kažnjavanja, nasilja, ovisničkog ponašanja i preljuba. Da bi se partneri otvorili i izrazili emocije, potreban je osjećaj sigurnosti, a u ovim slučajevima ga nema. No, ako se takva ponašanja prekinu i oba partnera posvete se radu na njihovu odnosu, tada im se može pružiti pomoć u ponovnom stvaranju zadovoljavajuće veze.

Koliko često ljudi traže pomoć u "ozdravljenju" svojih veza i postoje li statistički podaci koji govore u korist modelu Emocionalno fokusirane terapije (EFT)?

Jako mnogo parova traži pomoć. Parovi su opterećeni pa trebaju podršku, a EFT je pokazao visok stupanj učinkovitosti. Ako je terapeut vješt u stvaranju sigurnosti u prostoriji za terapiju, partneri iskreno govore o svojim emocijama. Sigurnost im pruža nadu koja im je potrebna ne bi li promijenili negativnu dinamiku i ponovno pronašli ljubav i udobnost.

Kakvu edukaciju EFT nudi hrvatskim terapeutima?

Hrvatski terapeuti moći će usvojiti znanje o dinamici parova i potaknuti razvoj specifičnih vještina za rad s parovima putem emocija. Osjećam da su hrvatska kultura i dinamika parova i obitelji vrlo slične onima iz zemlje iz koje dolazim, Grčke. Obje prolaze tranziciju, iz tradicionalne uloge i obrazaca k modernoj, postmodernoj slici. To u mnogim slučajevima uzrokuje probleme za nas i naše partnere. EFT je pristup koji je vrlo relevantan našim kulturama jer se fokusira na upotrebu emocija u vezama. Mi smo Balkanci i, srećom, vrlo emocionalni ljudi.