Vodene kozice - zarazni mjehurići

Jedna od najčešćih zaraznih bolesti djece, rjeđe odraslih, su vodene kozice (varicellae). Bolest uzrokuje najviše zarazan virus iz porodice herpes virusa - varicella zoster, što je i jedan od razloga velike rasprostranjenosti bolesti.

Izvor zaraze je oboljela osoba, a prenosi se kapljičnim putem i neposrednim dodirom, jer se virus izlučuje u sekret dišnih putova i sadržaj mjehurića na koži. Bolesnik je zarazan u zadnjim danima inkubacije, otprilike nekoliko dana prije pojave osipa i cijelo vrijeme izbijanja osipa. Izvor zaraze može biti i herpes zoster odraslih osoba.

Ulazno mjesto virusa je sluznica gornjega dišnog sustava ili spojnica oka.

Bolest je lako prepoznati i bez krvnih pretraga, jer su klinička slika i sam tijek bolesti tipični.

Inkubacija (vrijeme od zaraze virusom do pojave simptoma) može trajati od 10 do 20 dana, a tijek bolesti dijeli se u tri stadija.

Stadij prodroma je kratkotrajan (dan do dva), a karakteriziraju ga povišena tjelesna temperatura, povraćanje, glavobolja, bolovi u mišićima i zglobovima te opća malaksalost. Kod djece su simptomi slabije izraženi, pa tako i stadij prodroma, koji ponekad i nije izražen. U tom slučaju prvi simptom može biti osip popraćen svrbežom, što je karakteristika eruptivnog stadija. Crvene mrljice (makule) u roku od nekoliko sati prelaze u površinske i crvenilom okružene ovalne mjehuriće ispunjene prozirnom tekućinom - vodene mjehuriće (vezikule), što je tipična varičelozna eflorescencija. Sadržaj vezikule nakon dva dana se zamuti, a sam mjehurić na kraju spontano pukne. Osip najprije izbija na trupu, vlasištu i licu, a kasnije i na udovima. Može se javiti i na sluznici usta i ždrijela, oku, spolovilu, ali i unutarnjim organima. Izbijanje osipa traje oko pet, najdulje sedam do osam dana i događa se na mahove. Može biti posve blag, sa samo nekoliko eflorescencija, ili toliko izražen da u većoj mjeri prekrije kožu. Erupciju vezikula, uza svrbež, prate povišena tjelesna temperatura i glavobolja.

Stadij regresije obilježen je padom temperature i nestankom općih simptoma, sušenjem vezikula i pojavom krasti.

Vodene kozice ostavljaju trajan imunitet tako da osoba više ne može oboljeti od iste bolesti. No, s obzirom na to da nakon preboljelih vodenih kozica virus ostaje trajno u korijenu živčanih stanica, moguća je njegova reaktivacija, što se, najčešće u odraslih, očituje kao herpes zoster.

Komplikacije mogu nastati zbog nezgodne lokalizacije vezikula, težih promjena na kožnim eflorescencijama ili u slučaju oblika bolesti koji zahvaća i unutarnje organe. Nezgodne lokalizacije osipa su na oku i grkljanu, gdje mogu izazvati ozbiljne simptome, kao što su oštećenje vida i gušenje. Od unutarnjih organa mogu biti zahvaćeni pluća ili srce. Komplikacije su češće kod starije populacije, a posebno je ozbiljna varičelozna upala pluća.

Komplikacije u smislu sekundarne bakterijske infekcije kožnih promjena nastaju ako se oboljeli nalazi u lošim higijenskim uvjetima, pa se zbog češanja može zaraziti streptokokom ili stafilokokom, zbog čega se posljedično razvija infekcija. Iako su takve gnojne promjene obično površinske, mogu biti razlog upale srednjeg uha, upale zglobova, bakterijske upale pluća, a izuzetno i sepse.

Vodene kozice mogu se javiti i u kombinaciji s drugim zaraznim bolestima, najčešće sa šarlahom, jer streptokok "iskoristi" nastale promjene na koži kao mjesto idealnog prodora. Ta kombinacija vrlo je nepovoljna jer se tijek vodenih kozica komplicira gnojenjem vezikula, a šarlah upalom bubrega.

Živčane komplikacije, čija je učestalost srećom rijetka, izražavaju se kao upala mozga, moždanih ovojnica i živaca (meningoencefalomijelitis), a obično nastaju četiri do 10 dana nakon pojave osipa. Najčešće se očituju kao upala malog mozga, koju prate vrtoglavica, nemir, povraćanje, poremećaj svijesti, govora i vida te nekoordinirane kretnje. Najteža, ali i jako rijetka komplikacija, je upala cijelog mozga, pri čemu se javljaju poremećaj svijesti i grčenje cijelog tijela, a može nastupiti i moždani udar.

Kod većine virusnih bolesti, pa tako i kod vodenih kozica, ne postoji specifično liječenje usmjereno na uzročnika. Terapija je simptomatska i usmjerena na sprječavanje sekundarne infekcije kroz posebnu njegu oboljelog i održavanje čistoće prostora u kojem boravi. Važno je redovito mijenjati posteljinu i rublje, imati uredne i čiste nokte te često prati ruke.

Što se njege tiče, infektolozi i pedijatri danas savjetuju izbjegavanje primjene tekućeg pudera s anestezinom (zbog okluzivnog djelovanja na promjene), a najčešće korišteni kalijev permanganat ne preporučuje se osobama koje imaju suhu kožu i onima s atopijskim dermatitisom, jer pretjerano isušuje kožu.

Nakon kupanja, kožu treba obrisati nježno tapkajući ručnikom te nanijeti proizvod koji će ubrzati proces isušivanja vezikula i umiriti kožu. Za svakodnevnu higijenu poželjno je koristiti proizvode sa solima cinka i bakra namijenjene čišćenju iritirane i oštećene kože, jer pružaju zaštitu od sekundarne bakterijske infekcije, a aktivni sastojci smiruju kožu i ubrzavaju njezin oporavak.

Jače izražen svrbež može se ublažiti oralnim antihistaminicima. Kao antipiretik treba koristiti paracetamol, a upotrebu acetilsalicilne kiseline u dječjoj dobi izbjegavati jer može oštetiti jetru (Reyev sindrom). U slučaju razvoja sekundarne bakterijske infekcije u terapiju treba uključiti antibiotik.

U prevenciji se primjenjuje aktivna i pasivna imunoprofilaksa. Cijepljenje ili aktivna imunizacija u Hrvatskoj nije uključena u program obveznog cijepljenja. No, ako roditelj želi cijepiti dijete, cijepljenje se može uvrstiti u program. Primjenjuju se dvije doze u razmaku od šest do 10 tjedana. Trajanje zaštite nakon cijepljenja procjenjuje se na sedam do 10 godina. Pasivna imunizacija je postupak kojim se organizam privremeno štiti od infekcije davanjem gotovih protutijela.

Cijepiti se mogu i odrasle osobe. Svakako se preporučuje visokorizičnim osobama, kao što su osobe na dugotrajnoj imunosupresivnoj terapiji i kronični bolesnici koji nisu preboljeli vodene kozice. Cjepivo se ne smije primjenjivati u trudnoći.

Kad je bolest već tu, a s ciljem prevencije daljnjeg širenja, oboljele treba izolirati najmanje sedam dana. Deseti dan od početka izbijanja osipa dijete treba odvesti pedijatru na kontrolni pregled, ili ranije u slučaju komplikacija (gnojenje kožnih promjena, krvave promjene, gušenje u kašlju, povraćanje, klonulost, temperatura viša od 40°C). Ako nije bilo komplikacija, dva tjedna od početka bolesti dijete je spremno za povratak u vrtić ili školu.