Ljekovitost pozitivne sugestije

Koliko će lijek ili neka druga terapija biti uspješni, ne ovisi samo o njihovim svojstvima, nego i o pacijentovu stanju duha, potvrdilo je još jedno istraživanje. Ako je pacijent uvjeren da će mu lijek pomoći, veći su izgledi da će mu tegobe biti ublažene nego ako živi u uvjerenju da je lijek prosječan ili slab, poručili su istraživači s Oksfordskog sveučilišta.

To istraživanje još je jedno u nizu onih koja su proučila glasoviti fenomen placebo učinka. Ponovno se pokazalo da čak i provjereno učinkovitom lijeku pada učinak ako je pacijent obeshrabren u pogledu njegove djelotvornosti, te da i lažni lijek djeluje ako je pacijentu prethodno rečeno da je riječ o pravom i kvalitetnom lijeku.

Dobrovoljci koji su sudjelovali u istraživanju doživljavali su različit intenzitet boli, ovisno o tome što im je tijekom istraživanja sugerirano, pri čemu, razumije se, nisu imali pojma da se na njima testiraju učinci placeba (što na latinskom znači "ugodit ću") i noceba (što na latinskom znači "naudit ću"). Iako su tijekom terapije dobivali uvijek jednaku dozu sredstava protiv bolova, stupanj olakšanja koji su doživljavali bio je razmjeran pozitivnim ili negativnim očekivanjima koja su im liječnici prenosili. Rezultati sugeriraju da bi liječnici morali raditi na pacijentovim uvjerenjima o učinkovitosti terapije jednako pomno kao i na samom odabiru terapije. "Liječnici ne smiju podcijeniti velik utjecaj koji pacijentova pozitivna ili negativna očekivanja imaju na ishod liječenja", napomenula je voditeljica istraživanja prof. Irene Tracey iz Centra za funkcionalnu magnetsku rezonanciju pri Oksfordskom sveučilištu.

Primjerice, ljudi koji trpe od kronične boli često posjećuju liječnike i iskušavaju brojne lijekove koji im ne pomažu. Isto vrijedi i za antidepresive i druge klase lijekova. Budući da je utvrđivanje prikladna lijeka kod mnogih bolesti često stvar pokušaja i pogreške, pacijenti koji su imali nesreću da ne dobiju odmah optimalnu terapiju razvijaju negativnu predodžbu o svrhovitosti daljnjeg liječenja.

Prema znanstvenicima s Oksforda, liječnici bi se morali pozabaviti negativnom predodžbom i ohrabriti oboljelog i prije započinjanja terapije, da bi se od nje izvukao maksimum.

Prilikom istraživanja, u kojem su sudjelovali stručnjaci s dvaju britanskih i dvaju njemačkih sveučilišta, angažirana su 22 dobrovoljca koja su bila priključena na skener za magnetsku rezonanciju mozga. Njima je grijalicom nanošena vrućina na nogu, do točke na kojoj su osjećali bol ocijenjenu s približno 65 do 70 bodova na ljestvici od 0 do 100, a u krvnu žilu im je uveden sustav za intravenozno davanje analgetika.

Pokus se odvijao u nekoliko faza. U prvoj je ispitanicima nanesena bol bez davanja ikakva sredstva za ublažavanje boli. U drugoj je intravenozno primijenjen jak opioidni analgetik, kako bi liječnici utvrdili hoće li bol popustiti i ako ispitanici ne znaju da dobivaju lijek. Doista, početna je bol pala s prosječnih 66 na 55 bodova.

U trećoj je fazi ispitanicima rečeno da će početi dobivati lijek, iako su ga zapravo, ne znajući, dobivali već od druge faze. Nakon što su obaviješteni o davanju lijeka, osjet bolnosti pao im je na samo 39 bodova. Naposljetku, ispitanicima je rečeno da će im lijek biti obustavljen, uz upozorenje da bi im se bol mogla pogoršati. Iako nije bilo nikakve promjene u dozi ubrizganog lijeka (bila je jednaka kao u drugoj fazi pokusa), ispitanicima je osjet boli porastao na 64, dakle gotovo do istog intenziteta kao i prije negoli im je primijenjen ikakav analgetik!

Nakon pokusa, istraživači su usporedili snimke mozga pribavljene skeniranjem i utvrdili da se ispitanicima moždana aktivnost u centrima za bol uistinu mijenjala u skladu s njihovim izjavama o intenzitetu doživljenog bola, a neposredno nakon što su liječnici manipulirali njihovim uvjerenjima u obliku sugestija. Spoznaje su doista zadivljujuća: neovisno o tome što su bolni podražaji i količina intravenoznog analgetika bili istovjetni od početka druge faze do kraja pokusa, ispitanicima je osjet bola znatno oscilirao u skladu s liječničkim uvjeravanjima.

Pozitivna očekivanja, nastala nakon što su ispitanici obaviješteni da će im kroz vene biti pušten analgetik, smanjila su bolnost 35 posto, a potom su negativna očekivanja, potaknuta (lažnom) informacijom da se dotok lijeka zaustavlja, pojačala bolnost 43 posto. Istodobno, moždana je aktivnost sustavno bila u skladu s jačim ili slabijim osjetom bola, o kojemu su ispitanici izvještavali.

Očito, prevladavajuće raspoloženje, preciznije optimizam ili pesimizam zbog onog što mogu očekivati, imalo je kod dobrovoljaca veći utjecaj na osjet bola nego sam analgetik: sve dok im nije rečeno da ga dobivaju, dobrovoljcima je intenzitet bola pao samo 15 posto. Istraživanje je donijelo još jednu potvrdu važnosti psihičkog stanja na ishod liječenja i općenito na zdravstveno stanje organizma.

U medicini prevladava teorija da raspoloženje aktivira ili suzbija obrambene snage organizma putem fizioloških procesa koji se pokreću u mozgu. Budući da su raspoloženja i emocije oblici moždane aktivnosti, povezani su s brojnim drugim funkcijama organizma, uključujući stvaranje prirodnih kemijskih supstancija koje ublažavaju bol, te stanica imunosnog sustava koje se bore protiv mikroorganizama i zloćudnih stanica.

Zahvaljujući povezanosti raspoloženja i emocija sa zdravljem, depresivni ljudi imaju višu stopu obolijevanja te nižu stopu oporavka od bolesti od sretnih ljudi. A kako će djelovati antidepresivi na pojedinog pacijenta, koji je po definiciji depresivan, pa stoga i prijemčiviji na negativnu sugestiju nego na pozitivnu? Učinak tih lijekova, koje neki nazivaju "emocionalnim analgeticima", još je više u rukama liječnika i okoline negoli djelovanje drugih lijekova i tretmana. Apsolutno je vitalno ohrabriti pacijenta i uliti mu vjeru da će mu lijek pomoći, umjesto da mu se usađuje zrnce sumnje u psihu, ionako izmučenu duševnom boli.

Osim pozitivne sugestije, na ublažavanje bola djeluje i snažna i strastvena ljubav, barem u prvih devet mjeseci trajanja.

Tijekom intenzivne i sretne ljubavi aktivirane su primitivne strukture, kao što je nukleus akumbens, koje uzrokuju osjećaj blagostanja. Aktivacija tih dijelova mozga smanjuje osjet bola, baš kao i jaki analgetici ili droge poput kokaina, objavili su znanstvenici sa Stanfordskog sveučilišta u SAD-u. Nukleus akumbens isti je onaj centar za ugodu koji se "pali" kod ljudi koji su razvili ovisnost o moćnim drogama, iz čega se može zaključiti da je ljubav u početnoj fazi srodna ovisničkoj drogi, samo bez razornih učinaka po organizam.

PACIJENTA VALJA OHRABRITI

Učinak placeba je istinsko poboljšanje do kojeg dolazi kod pacijenata koji, ne znajući, primaju lažan lijek ili tretman, ali vjeruju da će im od terapije biti bolje. Placebo postoji i kod stvarnih terapija, ako je pacijent uvjeren da će mu ona pomoći. Poboljšanje nije nimalo "umišljeno", nego je objektivno uočljivo i mjerljivo.

Nocebo je suprotnost placebu, utoliko što terapija slabije pomaže pacijentu ako on gaji sumnje, čak i ako lijek ili tretman imaju stvarne biokemijske učinke koji bi trebali pomoći.

Fenomen placeba i noceba zapravo nije neobičan: kažete li nekom nešto pozitivno i ohrabrujuće, na primjer da će bol prestati, podići ćete mu raspoloženje i uvećati duševno blagostanje, čime ćete mu aktivirati i imunitet. No, priopćite li mu da će ga i dalje boljeti ili da će mu se bol pogoršati, oneraspoložit ćete ga i ujedno mu narušiti obrambene snage organizma.