Djetetu u bolnici treba roditelj

Tko god je zavirio na dječji bolnički odjel, mogao je svjedočiti dirljivim trenucima rastanka roditelja od svog bolesnog djeteta. Doista čovjek pri tome ne može odrediti čija je patnja veća - malenoga djeteta oblivenog suzama s izrazom lica koje odaje neizmjeran strah i nerazumijevanje onoga što mu se događa, onoga tek malo većeg djeteta koje uplakano poručuje „Mama, ne daj me!“ ili pak majke ili oca koji s nijemim grčem na licu nastoje ne pokazati svoje osjećaje. Što sve leži iza takvih scena i zašto se one događaju?

Što god se događa s jednim od njih trenutačno se i snažno odražava na onoga drugoga. Stoga se bol i patnja roditelja (u dojenačkoj dobi to je najčešće majka) snažno odražavaju i na zdravlje djeteta. Osjećaj bespomoćnosti, napuštanje djeteta kada ste mu je najpotrebniji i nemogućnost ispunjenja roditeljske zadaće zaštite vlastitoga djeteta, stvaraju teret s kojim se teško nosi većina roditelja. Dijete je egzistencijalno ovisno o pomoći drugih i bez pomoći bližnjih ne može preživjeti. Stoga je i razumljivo da svako razdvajanje od roditelja izaziva strah od životne ugroženosti. Apsurdno je da okolina smatra kako je sve što se događa u najboljem interesu djeteta te da je dijete zaštićeno - bolest će se liječiti, dijete će dobiti njegu i hranu i, u konačnici, ići će kući svojim roditeljima. Naizgled, sretan završetak koji viđamo svaki dan u našim bolnicama.

Još je uvijek široko uvriježena predrasuda da maleno dijete ništa ne razumije te da sve što se događa oko njega ionako pada u zaborav. No, što se događa u djetetu, u njegovu svijetu koji komunicira s okolinom putem emocija? Naime, svi će se složiti, maleno dijete vrlo malo može razumjeti što se oko njega događa i što će se događati. Ono samo osjeća da se nenadano nešto promijenilo, da je bolesno te da su njegovi roditelji prepuni straha, brige i tuge. Nestaju njemu toliko potrebni osjećaji sigurnosti, zaštićenosti, vedrine i vjere u budućnost vlastitoga djeteta. Stručno govoreći, događa se duboka emocionalna ozljeda s kojom se teško može usporediti stres koji izaziva tjelesna bol ili neugoda.

O traumatičnosti tih događanja možemo zaključivati na temelju promijenjenog ponašanja djeteta nakon povratka iz bolnice te po tome što taj događaj doživotno ostaje urezan u njegovo sjećanje. Suvremena istraživanja razvoja mozga upućuju na štetan utjecaj tako teških stresova na zdravlje u odrasloj dobi. Poznato je da stres u najranijoj dobi, poslije, u odrasloj dobi, povećava učestalost srčanog infarkta, nasilničkog ponašanja u obitelji, depresije i bolesti ovisnosti. Veći broj stresova u prvim godinama života povećava izglede za navedene poremećaje čak tri do četiri puta.

Napredne sredine prepoznale su važnost tih događaja pa dopuštaju boravak roditelja uz dijete čak i u jedinicama intenzivne skrbi. Struka pokazuje da prisustvo roditelja povoljno utječe na ozdravljenje i oporavak djece

Razlozi za tako visoku razinu osjetljivosti na stresne događaje leže u zadivljujućim procesima koji se odvijaju skriveni od očiju roditelja i nas koji nastojimo skrbiti za zdravlje djece. Naime, nakon rođenja mozak djeteta teži samo jednu četvrtinu težine mozga odrasle osobe. U prvim godinama mozak se još „rađa“ - moždane stanice nastaju, putuju na konačna odredišta, sazrijevaju i međusobno se povezuju stvarajući složenu mrežu kojom putuju podražaji. Jednim dijelom taj je proces određen našim naslijeđem, no velikim dijelom ovisan je o podražajima iz okoline - o doživljajima koje dobivamo u svakodnevnom procesu njege i izrazima ljubavi. Bez tih doživljaja nije moguć razvoj u zdravu odraslu osobu. Može se reći da su doživljaji hrana za mozak.

No, i prekomjerna stimulacija remeti taj proces. U skladu s tim ne preporučuje se gledanje televizije u prve dvije do tri godine života jer dijete tako dobiva nekontroliranu količinu podražaja, a poznato je i da povećava učestalost razvoja poremećaja pozornosti i koncentracije, hiperaktivnosti, teškoća u čitanju s razumijevanjem i depresije u odraslijoj dobi. Stresni događaji, kao što je osjećaj životne ugroženosti, duboko remete opisani proces. Mi danas možemo točno odrediti kakve se kemijske promjene događaju u mozgu pod utjecajem stresa. Suvremenim dijagnostičkim tehnikama možemo vidjeti da takvi događaji trajno mijenjaju izgled pojedinih dijelova mozga, mijenjaju se arhitektura mreže (ona postaje siromašnija, rjeđa) i aktivnost pojedinih dijelova mozga.

Govoreći o ovoj temi, ne može se zaobići tema dječjeg plača. Naime, kako bi sebi osiguralo opstanak u kriznim situacijama, dijete posjeduje iznimno učinkovit mehanizam kojim si osigurava tuđu pomoć. Taj mehanizam razvijao se tisućama godina i svi smo na neki način postali osjetljivi na signal dječjeg plača jer, kad ga čujemo, osjećamo nelagodu i poriv pružiti pomoć i utjehu.

Razumljivo je da svako razdvajanje od roditelja izaziva strah od životne ugroženosti. Apsurdno je da okolina smatra kako je sve što se događa u najboljem interesu djeteta te da je dijete zaštićeno

Slijedom hormonskih promjena koje se u majci događaju tijekom trudnoće i poroda, receptori za plač vlastitoga djeteta postaju posebno osjetljivi, čak do te mjere da majka ne mareći za vlastiti opstanak nastoji spasiti dijete. I objektivno gledajući, riječ je o vrlo snažnom podražaju jer već u prvim mjesecima glasnoća plača nerijetko prelazi razinu od 100 decibela. Za usporedbu, to je razina buke koju proizvodi pneumatski čekić kojim radnici razbijaju beton! Naravno, tek u tom kontekstu možemo shvatiti koliko je snažan podražaj koji u roditelja izaziva plač njihova djeteta.

U tako vulnerabilnoj fazi kao što je bolest, kada dijete treba pojačanu skrb i prisutnost roditelja, događa se stres razdvajanja i osjećaj životne ugroženosti. Kako su samozaštitni mehanizmi obrane djeteta nerazvijeni, i osjetljivost na stres tim je veća. Na emocionalnoj razini dijete gradi sliku o sebi i svijetu koji ga okružuje; kako svijet funkcionira i kako može komunicirati s okolinom. Gradi se osjećaj samopouzdanja i povjerenja koji traje do kraja života. Međutim, razdvajanje od roditelja narušava temelje tog procesa i poslije može dovesti do osjećaja manjka samopouzdanja, neshvaćenosti, nemogućnosti razumijevanja osjećaja drugih, ograničenja mogućnosti surađivanja s drugima i manjkom ljubaznosti.

Napredne sredine prepoznale su važnost tih događaja pa dopuštaju boravak roditelja uz dijete čak i u jedinicama intenzivne skrbi. Struka pokazuje da prisustvo roditelja povoljno utječe na ozdravljenje i oporavak djece. Pomislite samo koliko topline i ljubavi treba djetetu koje se rodilo sa 700 grama? Dok leži u inkubatoru opterećeno brojnim cjevčicama i sondama, na stroju za umjetno disanje uz brojne dijagnostičke i terapijske zahvate… Sudjelovanje roditelja u njezi, osim blagotvornog utjecaja na izlječenje i oporavak djeteta, donosi i bolju razinu njege, a može pomoći i u rasterećenju osoblja bolničkih odjela.

Razdvajanje djeteta od majke, nažalost, najčešće počinje neposredno nakon poroda, a ako se u obzir još uzme uvriježena praksa hranjenja novorođene djece adaptiranim nadomjesnim mliječnim pripravcima i čajem te zanemarivanje prirodnih procesa adaptacije djeteta i majke, onda možemo reći da se narušavaju temeljna prava djece i roditelja, a to je pravo na neodvajanje od roditelja (Konvencija o pravima djeteta, čl. 9) i pravo na nedopuštanje samovoljnog ili nezakonitog miješanja u njegov privatni život i obitelj (Konvencija, čl. 16). Potkopavanje temelja u najranijoj i najvulnerabilnijoj fazi (poremećaji u emocionalnom razvoju, prestanak dojenja) suprotno je najboljem interesu djeteta (Konvencija, čl. 3 i čl. 24, t. 2) i obvezi provođenja djelotvornih i odgovarajućih mjere za otklanjanje tradicionalnih postupaka koji štete zdravlju djece (Konvencija, čl. 24, t. 3).

Vjerojatno ne postoji društvo u kojem vlada takvo blagostanje da sve potrebe mogu biti zadovoljene. Zapravo, što je društvo siromašnije, to je bitnije izgraditi prioritete i zaštititi one najugroženije. Koliko god se naše društvo deklarativno odredilo prema djeci kao skupini od posebnog značaja prema etičkim, moralnim i ekonomskim standardima, svjedoci smo da se konkretnim aktivnostima nedostatno uvažava njihova posebnost, vulnerabilnost i vrijednost. Stoga je nužno da se svi zauzmemo za ostvarenje optimalnih uvjeta za rast i razvoj djece; svi građani, stručnjaci, lokalne zajednice i vlada. Omogućavanje boravka roditelja uz dijete u bolnici doista je tek mali korak koji možemo i moramo napraviti na tom putu. Savez društava Naša djeca Hrvatske tako je 2015. godine načinio krupni iskorak u svojoj akciji „Zajedno za osmijeh djeteta u bolnici“, u kojoj su nabavljene sklopive fotelje-ležaljke za roditelje koje ne zauzimaju mnogo mjesta i prikladne su za bolničke sobe na pedijatrijskim odjelima.