PRIVRŽENOST: psi će uvijek nastojati spasiti svoje vlasnike?

Stručne zanimljivosti Borna Tićak

Iako su ljudi i psi dvije različite vrste s različitim instinktima i ciljevima, veze koje međusobno ostvaruju mogu biti jako duboke

Pseća lojalnost tema je brojnih priča, a posebno su poznati slučajevi kada psi trče u pomoć ugroženim ljudima. No, jesu li te priče realne ili dvojbene autentičnosti? Znanstvenici s Javnog sveučilišta u Tempeu u Arizoni odlučili su dobiti odgovor na to pitanje.
 
Sama studija imala je dva sveobuhvatna cilja: odrediti žele li psi spasiti svoje vlasnike i, ukoliko da, razumiju li „razloge“ zbog kojih ih žele spasiti. Istraživanje je uključilo 60 pasa i njihovih vlasnika, a provelo se na Canine Science Collaboratory Javnog sveučilišta u Tempeu. Nijedan od pasa koji su sudjelovali u istraživanju nije prošao trening spašavanja.
 
Prije početka testiranja, vlasnici pasa morali su proći „trening“ kako bi se osiguralo da njihovi vapaji za pomoć zvuče autentično. Bilo im je zabranjeno koristiti se imenom svog ljubimca čime se željela isključiti poslušnost kao jedan od čimbenika pomoći. Vlasnici pasa nalazili su se u kutiji s dovoljno „slabim“ vratima da ih pas može odgurnuti u stranu i na taj način „spasiti“ zarobljenu osobu. Otprilike jedna trećina pasa spasila je svoje vlasnike u nevolji. Iako sam rezultat nije impresivan, bitan je kontekst provedenog istraživanja.
 
U prvom od dva kontrolna eksperimenta, psi su gledali kako istraživač baca hranu u praznu kutiju. Tek je 19 od 60 pasa uspjelo otvoriti tu kutiju i doći do hrane. Taj broj nešto je manji od broja pasa koji su uspjeli „spasiti“ svoje vlasnike.
 
U provedenoj studiji broj pasa koji je uspio „spasiti“ svoje vlasnike podcjenjuje ukupan broj pasa koji je imao namjeru „spasiti“ ih, no nije u tome uspio. Činjenica da dvije trećine pasa nije uspjelo otvoriti kutiju s hranom ukazuje na to da „spašavanja“ iziskuju više od same motivacije - važna je i sposobnost. Među psima koji su bili u mogućnosti otvoriti kutiju tijekom kontrolnog eksperimenta, njih 84 posto spasilo je svoje vlasnike. Takav rezultat ukazuje na činjenicu kako većina pasa želi spasiti svoje vlasnike, samo je pitanje znaju li kako to učiniti.
 
Drugi važan čimbenik koji može igrati ulogu u dobivenim rezultatima je želja psa da bude sa svojim vlasnikom. U drugom provedenom kontrolnom eksperimentu, kod kojeg su vlasnici pasa sjedili u kutiji i čitali u opuštenom stanju, 16 od 60 pasa otvorilo je kutiju kako bi im se pridružilo. Taj dio cjelokupnog istraživanja dokazuje kako spašavanje nije jedini poriv. Većina pasa trčala bi u goruću zgradu samo zato jer ne mogu biti odvojeni od svojih vlasnika. Ukoliko je pak vlasnik u opasnoj situaciji, pseći poriv tim je veći. U ovom slučaju broj pasa koji su uspjeli otvoriti kutiju je nešto manji od broja pasa koji su „spašavali“ svoje vlasnike, što ukazuje kako su kod „spašavanja“ bili više motivirani, nego u slučaju kada su vlasnici bili opušteni.
 
Psi često izražavaju svoje osjećaje lajanjem ili cviljenjem, posebno za izražavanje stresa. Istraživači su, među ostalim, promatrali takve reakcije tijekom sva tri testa. Tijekom trajanja testa „spašavanja“, psi su bili daleko više pod stresom što se vidjelo u učestalijem lajanju i cviljenju. Prema glasanju pasa, znanstvenici su zaključili kako su psi bili daleko opušteniji tijekom testa u kojem su vlasnici čitali. S druge strane, tijekom testa spašavanja psi su bili daleko uznemireniji.
 
Kako bi se upotpunila spoznaja o ponašanju pasa, znanstvenici bi kao idući test morali istražili jesu li psi spremni „spasiti“ vlasnika u slučajevima kada nisu nagrađeni njegovom fizičkom bliskošću.

Izvor: www.medicalnewstoday.com

Datum objave članka: 17. 7. 2020.
izdvojeni proizvodi