Usudi se ... mnoga su vrata odškrinuta!

Zdrav život / Mentalno zdravlje Nina Vela Vrabec

Uspostavljanje obostranog povjerenja u odnosu, poticanje i podržavanje inicijative te suptilno osnaživanje autonomije ključni su procesi u razvoju odnosa roditelja prema djetetu, kao i djeteta prema sebi i drugima

Jedno od najčešćih roditeljskih pitanja je kako pomoći djetetu da razvije samopouzdanje. Često i sama djeca promišljaju o sebi i zbunjena su propitkujući se kakva su zapravo, vole li ih, poštuju i uvažavaju roditelji, vršnjaci i sredina u kojoj žive. U potrazi za odgovorima na ta pitanja stvaraju sliku o sebi, i to su procesi koji traju cijeli život.

Prvo i najvažnije zrcalo

Roditelji su ti od kojih dijete stalno prima obavijesti o tome kakvo je ono zapravo. Bezuvjetno im vjerujući, dijete će postati upravo onakvo kakvim se vidi u njihovim očima, stvarajući svoj doživljaj svijeta, formirajući načine komuniciranja sa svijetom i nastojeći bolje razumjeti sebe u tom svijetu. U svemu tome, roditelji djetetu mogu biti zaštitničko, ali i rizično okruženje. Uspostavljanje obostranog povjerenja u odnosu, poticanje i podržavanje inicijative te suptilno osnaživanje autonomije ključni su procesi u razvoju odnosa roditelja prema djetetu, kao i djeteta prema sebi i drugima. S vremenom, djeca se počinju međusobno uspoređivati - u vrtiću, školi, sportskim klubovima, s prijateljima i unutar različitih skupina kojima pripadaju, i kroz to spoznavati svoje vrijednosti i sposobnosti. To su procesi koji snažno utječu na djetetovo ponašanje, strukturu ličnosti, samopoštovanje i sliku o sebi, oblikujući njegovu osobnost u kontekstu stalnih promjena kojima je izloženo.

U procesu procjenjivanja samopouzdanja uključena dva odnosa: odnos prema sebi i odnos prema onome što postižemo, pa se često za vrednovanje samopouzdanja koriste dva termina - samopouzdanje i samopoštovanje

Vrednovanje sebe u odnosu na druge djetetu pruža pozitivne, ali i negativne informacije o njemu samome, tako da s vremenom osvješćuje i razlikuje svoje jake i dobre strane od slabosti i loših strana. Primjerice, dijete može biti dobro u plivanju i matematici, a spoznaja tih kvaliteta može pridonijeti uvažavanju samoga sebe i omogućiti uspješno prevladavanje eventualnog neuspjeha na drugim područjima. Međutim, zabrinjava činjenica da postoje mnoge osobe s pozitivnim postignućima, koje su uspješne u školi ili su završile fakultet, no unatoč tome su nesretne i bezvoljne, bez jasne ideje tko su, što žele i kako svoje uspjehe mogu iskoristiti da bi bile potpune i zadovoljne.

Samopouzdanje, što je to

Najjednostavnija formula kvalitete samopouzdanja može se iskazati kao omjer onoga što od sebe očekujemo i onoga što doista postižemo. Drugim riječima, ako su nam rezultati u skladu s našim očekivanjima, postoji unutarnja motivacija za njihovo izvršenje, zadovoljni smo sobom i imamo samopouzdanje, ali i obrnuto. To znači i da su u procesu procjenjivanja samopouzdanja uključena dva odnosa: odnos prema sebi i odnos prema onome što postižemo, pa se često za vrednovanje samopouzdanja koriste dva termina - samopouzdanje i samopoštovanje:

  • samopouzdanje je mjera za ono što smo sposobni učiniti, u čemu smo dobri ili loši, što možemo, a što ne možemo postići, kakve su nam sposobnosti i vještine.
  • samopoštovanje je znanje koje imamo o sebi i doživljaj toga tko smo, što mislimo o sebi takvima kakvi jesmo i kako se odnosimo prema toj spoznaji.

Neupitno je da i stil roditeljstva, odnosno odgojni postupci koje izabiremo, znatno utječu na samopouzdanje i samopoštovanje naše djece.

Zašto je samopoštovanje važno

Na samopoštovanje možemo gledati kao na unutarnji stup koji nam omogućuje da se osjećamo stabilno, sigurno i dobro u "svojoj koži". No, ako je taj stup nestabilan, onda se osjećamo krivo, nesretno i nesigurno.
Dijete koje ima dobro razvijeno samopoštovanje manje je ranjivo, ima bolje odnose s drugom djecom i odraslima, sretnije je i uživa u životu. Zato roditelji trebaju pomoći djetetu da razvije i kvantitativnu i kvalitativnu dimenziju samopoštovanja. Kvantitativna dimenzija samopoštovanja je svjesnost o nama samima, kakva smo osoba, npr. volimo li društvo ili samoću, volimo li govoriti pred velikom skupinom ili ne, jesmo li osjetljivi na nepravdu ili nas baš i ne dotiče. Kvalitativna dimenzija samopoštovanja je način na koji se nosimo s time što znamo o sebi, jer o tome ovisi hoćemo li ili ne moći odvojiti svoje neuspjehe od nas kao osobe. To je vrlo bitno jer će tada dijete moći reći: "Dobio sam jedinicu u školi jer nisam učio, ali to ne znači da sam glup i da ne mogu naučiti taj predmet".


​Dijete koje ima dobro razvijeno samopoštovanje manje je ranjivo, ima bolje odnose s drugom djecom i odraslima, sretnije je i uživa u životu. Zato roditelji trebaju pomoći djetetu da razvije i kvantitativnu i kvalitativnu dimenziju samopoštovanja.


U razvijanju djetetova samopoštovanja bitne su reakcije nas kao roditelja prema djetetu, odnosno emocionalna toplina koja se najčešće može razviti u dva smjera:

  • smjer u kojem prihvaćamo i poštujemo svoje dijete baš onakvo kakvo jest, sa svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama
  • smjer odbijanja, vrijeđanja, okrivljavanja i odbacivanja jer dijete nije onakvo kakvim smo zamislili da bi trebalo biti.

Sigurno da je prvi smjer pravi izbor reakcije prema djetetu, jer će razvijati zdravo samopoštovanje. Ako prihvatimo i pozitivne i negativne djetetove strane, prihvatit će ih i samo dijete i voljet će se baš takvo kakvo jest. U suprotnom, dijete će imati problema sa samopoštovanjem, što možemo prepoznati po nekim znakovima, a najčešći su:
- povučeno je i sramežljivo
- privlači pozornost neodgovarajućim ponašanjem (agresivnošću, zadirkivanjem, glupiranjem)
- previše je samokritično, plačljivo
- nepovjerljivo je prema drugim ljudima, ima potrebu ugađati drugima, ispričava se za sve što je učinilo
- osjeća strah od toga da pokuša nešto novo, teško mu je donijeti odluku ili neki izbor.

Smjernice roditeljima za razvoj samopoštovanja

  • Pokažite djetetu da ga volite (Kad čovjek ima ljubavi, nema straha. - Lao Tze) - Da bi dijete voljelo samo sebe, mora živjeti s osjećajem da ga roditelji vole, prihvaćaju, brinu se o njemu i čine sve da mu bude dobro. I roditelji moraju biti milosrdni prema sebi, voljeti se, jer tada njihova ljubav brže i lakše pronalazi put do dječjeg srca.
  • Slušajte dijete kako biste ga razumjeli ("Zašto imamo dva uha, a jedna usta?" - latinska poslovica) - Kad slušamo dijete, vrlo je teško oduprijeti se porivu da mu odmah ne damo savjet, sugestiju ili ne rješavamo njegove probleme. Dijete često samo želi podijeliti svoj doživljaj. Ako mu ne pružimo priliku da ga saslušamo, nikad nećemo otkriti što nam je željelo reći. Kad dijete odraste, često se pitamo zašto nam ništa ne govori i što se to događa u njegovoj glavi. Stoga svaki put kad vam dijete želi nešto reći, slušajte ga. I ne samo njegove riječi, nego pokušajte razumjeti što osjeća, provjerite jeste li ga dobro razumjeli i na koji ga način možete podržati.
  • Pomognite djetetu da upozna sebe - Ne možemo razvijati i jačati pozitivne osobine djeteta ako ih nismo svjesni. Stoga, uočimo ih! Pitajmo druge kako oni doživljavaju naše dijete, koje osobine zapažaju, pitajte dijete kako ono vidi samoga sebe. Ako je riječ o pozitivnim osobinama, dajte priliku da dijete samo osvijesti postojanje pozitivnih osobina i da ih pokaže, a vi ga potičite u tome. Ako su osobine negativne, pokušajte razumjeti koju potrebu dijete na taj način pokušava zadovoljiti, postoji li mogućnost da se ta osobina vidi u pozitivnom svjetlu i postoji li prihvatljiv način zadovoljenja potrebe.
  • Vodite računa o tome kako kritizirate dječje postupke - Nekoliko je načina kako kritizirati dječje postupke, a da to ne ostavi loše posljedice: opišite ponašanje kojim niste zadovoljni, objasnite djetetu zašto takvo ponašanje treba promijeniti, pokažite razumijevanje za njegove osjećaje, jasno recite što od njega očekujete i pazite na to da se kritika odnosi na ponašanje, a nikako ne na dijete kao osobu.
  • Učite dijete optimizmu - Optimisti planiraju akcije, postavljaju ciljeve koje žele ostvariti i usmjeravaju svoje misli na ono što trenutačno rade. Suprotno tome, pesimisti su usmjereni na osjećaj napetosti i depresije i ne razmišljaju o tome što u određenoj situaciji trebaju činiti.

"Svojoj djeci bi u naslijeđe trebalo ostaviti dvije stvari, jedna su korijeni, a druga su krila" (Hodding Cater)


Kako roditelj može pomoći da dijete razvije samopouzdanje

  • Omogućite djetetu doživljaj uspjeha ("Sretni ljudi procjenjuju sebe, nesretni druge!" - W. Glasser) - Djecu treba dovoditi u različite situacije kako bi otkrila u čemu su dobra. Pritom im treba pomagati, ali ne više nego što je to potrebno, te im pružiti poticajno okruženje u kojem će istraživati svoje vještine i sposobnosti. Katkad su teškoće upravo ono što trebamo kako bismo ojačali (...da bi se gusjenica pretvorila u leptira, ne smijemo dirati čahuru...). Naučite dijete da se uspoređuje samo sa sobom, te da za svoj napredak stvori vlastite kriterije. Uspoređujete li dijete s drugima, neće uzeti u obzir koliko se trudilo i može zaključiti da je bezvrijedno.
  • Vrednujte različita znanja i vještine - Svako dijete ima nešto u čemu je dobro i na što može biti ponosno. U prepoznavanju sposobnosti koje dijete posjeduje (verbalnih, matematičko-logičkih, vizualno-spacijalnih, glazbenih, kinestetičkih, interpersonalnih i intrapersonalnih) može vam pomoći znanje o višestrukim inteligencijama.
  • Opasnost uspjeha - U situaciji kad se roditelj zbog vlastitih pobuda i ambicija snažno angažira u bavljenju aktivnosti koje je dijete izabralo, može se dogoditi da se dijete njome nastavi baviti kako bi zadovoljilo roditelja, a to može rezultirati osjećajem praznine i neispunjenosti. Nerijetko roditelj očekuje i više od realnih djetetovih sposobnosti, zbog čega se dijete, u želji da udovolji roditeljima, može doživjeti nesposobnim, a to rađa pritisak i stres.
  • Naučite dijete suočavanju s neuspjehom dopuštajući mu da uči na pogreškama.
  • Razvijte djetetove socijalne vještine omogućujući mu da se druži s vršnjacima, razgovarajući s njime o njegovu odnosu s prijateljima, pomažući mu da u različitim situacijama traži rješenja problema, potičući ga na pozitivna rješenja problema, kao i učeći ga da konstruktivno reagira na odbacivanje. Pritom se ne uplićite u djetetove odnose s vršnjacima.
  • Potičite djetetovu asertivnost učeći ga da traži ono što želi, izražavajući nezadovoljstvo ponašanjem druge osobe, ali i učeći ga da prima kritike.
  • Naučite dijete donošenju odluka i rješavanju problema dopuštajući mu da samo donosi odluke, potičući njegovu samostalnost i uključujući ga kao aktivnog sudionika u kreiranju života obitelji.
  • Naučite dijete kontroli emocija i u situacijama kad su emocije neugodne (tuga, ljutnja, strah).

Samopouzdanje i samopoštovanje, iako usko povezani, razlikuju se u sadržaju. Samopouzdanje je vezano uz djetetovo postignuće, a samopoštovanje uz djetetovo postojanje. Prepoznavanje njihove različitosti može pomoći da utječemo na njih, osvješćujemo ih i razvijamo, s obzirom na to da jedino u njihovu zajedničkom isprepletenom djelovanju utječemo na osnaživanje djeteta kao osobe: sa samopoštovanjem kao temeljem i sa samopouzdanjem kao dogradnjom.

Datum objave članka: 1. 3. 2017.