Pustinjska datulja - biljka zlatnog ulja

Sjećam se ranih osamdesetih i čekanja u redu za ulje iz robnih rezervi. Mnogi od vas koji ovo čitaju toga se ne sjećaju, ali pokušajte zamisliti to doba kad je i maslinovo ulje na kontinentu bilo rijetko. Zatim smo ga polako upoznali, ali istodobno ostali potpuno nesvjesni cijele priče o maslini. Sada smo u jednom dijelu sebe siromašniji, ali u mnogim drugim pogledima bogatiji. Negdašnje egzote sada su nadohvat ruke i gotovo za svačiji džep. Jedna od njih je i ulje pustinjske datulje. Kao što sam ja, klinac s kontinenta, trebao upoznati maslinu i svu njezinu povijest i vrijednost, nema smisla da nam promakne upoznati divnu biljku koja je obilježila povijest brojnih kultura. Ispod jednoga zlatnog ulja otvorena je cijela knjiga u koju vrijedi zaviriti.

Razriješimo najprije neke dvojbe. Datulja (Phoenix sp. iz obitelji Arecaceae) nema puno veze s vrstom koju, pomalo i pogrešno, zovemo "pustinjska datulja" i koja je junakinja naše priča. Pripada posve drugoj obitelji, Zygophyllaceae, a njezin latinski naziv je Balanites aegyptiaca. Male zabune dolaze zbog istoimenoga francuskog naziva le dattier du désert i engleskog desert date. Poznata je i pod arapskim nazivom lalob, a u Čadu je zovu savonnier, što je naziv koji asocira na ulje iz kojeg se mogu praviti sapuni. Iako pustinjska datulja potječe iz rubnog pojasa Sahare, ljudi su je kao vrlo korisnu i vrijednu biljku jako davno proširili sve do Indije. Zbog toga i nismo sigurni gdje je sve rasla prije pojave ljudi, ali znamo da se uzgajala još u doba starog Egipta.

To je relativno nisko stablo visine do 10 metara, izraženoga debelog debla te jako razgranjeno. Grane su bodljikave, što je dobra zaštita od biljojeda. Drvo je listopadno. Plod ima samo jednu sjemenku i sve je samo ne datulja. Premda jestiv, prilično je gorak i koristi se u prehrani u vrijeme nedostatka hrane. Jedu ga i slonovi. Najveći prinos plodova daju stabla stara između 15 i 25 godina. Mlade stabljike vole područja bez sjene i s puno sunca te uglavnom rastu u područjima ispod 1000 metara nadmorske visine. Pustinjska datulja prilagodila se suši. Ima vrlo širok sustav korijenja koji upija vlagu, pogotovo nakon rijetkih oborina, u krugu od dvadeset metara, a sam korijen dublji je od sedam metara. Svi organi zaštićeni su od isušivanja, pa se čak i tijekom fotosinteze gubi minimum vode.

Ulje se dobiva iz sjemenki i jedan je od glavnih razloga proširenosti ove divne biljke. Kao i na Mediteranu maslinovo, ulje pustinjske datulje stoljećima se koristilo u prehrani i ugodna je i relativno neutralnog okusa. Kao i sva ulja, nekoć se dobivalo na mukotrpan način tiještenjem, dok je današnja proizvodnja znatno pojednostavljena.

Ulje pustinjske datulje našlo je primjenu i u narodnoj medicini i kozmetici. U kozmetici se prije svega koristilo za zaštitu kose i kože. Možete zamisliti da u pustinjskim područjima zaštita suhe kože nije bila luksuz kakvim danas doživljavamo kozmetiku, nego životna nužda. Mogli bismo reći da je ulje pustinjske datulje ispitivano stoljećima u najgrubljim sušama, pa nas ne čudi da je njegova primjena iz istih razloga polako ušla i u kozmetičku industriju. Premda ga danas poznajemo kao kozmetičko ulje, tradicionalno se koristilo i za infekcije kože i zacjeljivanje rana. Potaknuti ovom tradicionalnom primjenom, afrički su znanstvenici utvrdili da djeluje antimikrobno, čak i protiv herpes virusa, što ovo ulje čini neobičnim. Ovakvo djelovanje nalazimo još samo kod tamanu ulja, no takva znanja sada pripadaju povijesti.

Što se to skriva u ovom ulju da je korisno za zaštitu kose i kože? Kad gledamo sastav bilo kojega biljnog ulja, uvijek ćemo pogledati dva bitna dijela - sastav masnih kiselina te sastav tvari otopljenih u samom ulju.

Kao i na Mediteranu maslinovo, ulje pustinjske datulje stoljećima se koristilo u prehrani i ugodna je i relativno neutralnog okusa, a našlo je primjenu i u narodnoj medicini i kozmetici

Od tvari koje su otopljene u ulju, ulje pustinjske datulje sadrži dvije vrijedne skupine tvari - sterole i ugljikovodike velike mase. Najvrjedniji sastojak ovog ulja je visoka razina sterola, kojih bude 11,4 g/kg što je puno za jedno biljno ulje. Najviše ima β-sitosterola, stigmasterola i kampesterola. Oni su odgovorni za opažene kozmetičke osobine ulja: vrlo brzo upijanje, zaštita suhe kože i kose, ugodna tekstura. Osim sterola, ulje sadrži i visoku razinu ugljikovodika. I dok većina biljnih ulja ima određene razine skvalena kao ugljikovodika, ovdje su dominantni ugljikovodici eikozan i heneikozan te tetradekan i pentadekan. Prisutnost ovih ugljikovodika, zajedno sa sterolima, pridonosi boljem prodoru u vlas kose i u kožu. To je i mala tajna ulja koja pomaže u njezi kose i suhe kože - ravnoteža sterola i ugljikovodika koji daju ugodan osjećaj na koži i vlasištu te ujedno štite. U sastavu masnih kiselina nalazimo neobično ujednačene udjele palmitinske, stearinske, oleinske i linolne kiseline. Palmitinska i stearinska kiselina daju zaštitnu funkciju, a linolna hranjivost. No, još je nejasno koje su to skupine spojeva odgovorne za opaženu antimikrobnu i protutumorsku aktivnost ulja. Kako je plod bogat saponinima, vjerojatno se radi o toj klasi spojeva, no još ne postoje podaci o njihovom kvantitativnom sastavu u samom ulju, nego su raspoloživi samo za plod.

Zbog svojih osobina, ulje pustinjske datulje odlično je za proizvode za njegu kose. Koristi se i za njegu suhe i mješovite kože, jer su mu glavni aduti bogata tekstura i brzo upijanje. Ulje je odlično i za emulzijske sustave. Prisjetimo li se tradicionalne uporabe i znanstvenih podataka, može biti zanimljiv nosač eteričnim uljima u aromaterapiji kod herpesa i gljivičnih bolesti kože, baš kao i macerat kantariona ili tamanu ulja.

Ljudi su našli primjenu i drugih dijelova biljke, od listova do korijena. Korijen pustinjske datulje u cijeloj istočnoj Africi tradicionalno se koristi protiv parazita u probavnom sustavu, i to je vjerojatno njegova najpoznatija medicinska primjena. Vrlo je neobična i raširena primjena korijena, od kojeg zajedno s nekim drugim biljkama žene prave čaj i koriste ga kao kontracepcijsko sredstvo. Piju ga devet dana nakon menstruacije. Zanimljivo, u moderno doba lokalno stanovništvo koristi i koru ove biljke za liječenje kandidijaze u HIV pozitivnih pacijenata. Kora ploda u Nigeriji se koristila za liječenje malarije i sifilisa. Plodovi su se rabili za ublažavanje vrućice kod oboljelih od malarije te infekciju probavnog sustava. Različiti dijelovi biljke koristili su se i za liječenje žutice, za što u Sudanu uzimaju korijen. U sjevernoj Africi plodovi su imali širu uporabu kod crijevnih parazita, ali i kao laksativ. Mladi plodovi su se palili jer se vjerovalo da njihov miris tjera komarce. Ozlijeđena biljka pušta lateks, mliječni sok, koji se, vrlo neobično, ušmrkavao u nos u slučaju epilepsije, no niti jedna studija nije pokazala je li ova uporaba doista medicinski opravdana. Lateks se koristio i za benignije namjene, kao što je pranje zuba. Čaj listova u nekim je zemljama poslužio za čišćenje inficiranih rana na koži. Nije nam jasno koliko je ova primjena doista smislena u kliničkom smislu, ali govori ne samo o popularnosti pustinjske datulje nego i o snalažljivosti ljudi da iz lokalnih biljaka izvuku maksimum u doba kad moderna medicina nije bila, ili nije ni sada dostupna.