Kardiopulmonalna reanimacija

Bolesti i stanja / Hitni medicinski postupci mr. sc.   Mirna Kopić dr. med., spec. anesteziologije, reanimacije i intenzivnog liječenja

Opće je prihvaćeno mišljenje da KPR treba početi odmah, i to u trenutku kad cirkulacija postane neodgovarajuća, to jest prije nego što nastupi zastoj rada srca ili najkasnije u roku tri, četiri minute od zastoja rada srca

Kardiopulmonalna reanimacija (KPR, srčano-plućno oživljavanje) u užem je smislu postupak koji se provodi nakon zastoja rada srca (arest) sa svrhom zaštite mozga od oštećenja zbog nedostatne ili prekinute cirkulacije krvi, uspostave srčano-plućne akcije i izbjegavanja komplikacija. Počinje je obično prvi koji zatekne osobu u arestu (primjerice, na mjestu prometne ili bilo koje druge nesreće). 

U širem je smislu riječ o određenim postupcima čiji je cilj da ne dođe do aresta srca, znači pokušati uspostaviti normalnu cirkulaciju, rad srca i pluća te primjereno funkcioniranje mozga i ostalih organa. U tom se smislu provodi isključivo u medicinskoj ustanovi, a izvodi je liječnik uz pomoć ostaloga medicinskog osoblja.

Kad je posrijedi vrijeme počinjanja KPR-a, tj. vremensko razdoblje koje moždana stanica može izdržati u slučaju potpunog prekida cirkulacije, a da ne dođe do nepopravljivih oštećenja, stručnjaci se slažu da maksimalno iznosi tri, četiri minute (toliko može trajati prekid cirkulacije kod osobe srednje životne dobi). Neki, pak, misle da ni taj prekid nije siguran, a drugi smatraju kako je riječ o nekoliko sekundi s obzirom na to da je realno da nepopravljivo oštećenje mozga može nastati i u znatno kraćem vremenskom intervalu. Stoga je opće prihvaćeno mišljenje da KPR treba početi odmah, i to u trenutku kad cirkulacija postane neodgovarajuća, tj. prije nego što nastupi zastoj rada srca (kad to liječnik smatra potrebnim) ili najkasnije u roku tri, četiri minute od zastoja rada srca.

Standardi za KPR preporučuju abecedni redoslijed postupaka:

  • A - Airway (dišni put);
  • B - Breathing (disanje);
  • C - Circulation (cirkulacija); 
  • D - Definitivna (konačna) terapija.

Prva faza

Cilj je prve faze zaštititi mozak od oštećenja dopremanjem kisikom obogaćene krvi, što se postiže učinkovitom masažom srca i umjetnim disanjem. Moždane stanice najosjetljivije su na nedostatak kisika i zato najprije podložne manjku kisika, zbog čega nastaju trajne promjene i propadanje stanica. Za tu fazu odgovorne su prije svega srčana akcija i uspostava cirkulacije, tj. masaža srca i umjetno disanje.

Masaža srca

  • Pokušaj uspostave normalne cirkulacije jednakomjernim, dovoljno snažnim, ritmičnim pritiskom korijena dlanova obiju ruku na donju polovicu prsne kosti. Osoba leži na leđima na tvrdoj podlozi, s nogama u blago uzdignutom položaju, jer se time olakšava priljev krvi iz donjih dijelova tijela u srce.
  • Osoba koja pruža prvu pomoć stoji sa strane pacijenta, dlanove položi jedan na drugi (u području uzvisina dlanova), prstiju uzdignutih prema gore i počinje KPR pritiskom na prsnu kost. Gornji dio prsišta spušta se prema kralježnici za oko 4-5 cm, što je uz odgovarajuću ventilaciju i oksigenaciju dostatno da imitira normalno istiskivanje krvi i osigura moždanu cirkulaciju. Slijedi popuštanje i vraćanje prsne kosti u prvobitni položaj (ruke ostaju na prsištu), što donekle imitira fazu relaksacije i punjenja srca krvlju.
  • Frekvencija pritiska:
    • odrasli - 60 do 80 u minuti, uvijek usklađena s umjetnim disanjem
    • kod beba i male djece - 100 do 120 u minuti, s tim da se pritisak izvodi na sredini prsne kosti, s dva prsta jedne ruke ili oba palca, a dlanovi su ispod prsa (kao oslonac za masažu).
  • Povremeno provjeriti karotidni puls (pulzaciju arterije karotis koja se nalazi ispod ugla donje čeljusti).
  • Povremeno kontrolirati veličinu zjenica - Kod aresta su zjenice već nakon jedne do jedne i pol minute proširene kao znak prekida moždane cirkulacije. Njihovo smanjenje predstavlja dodatni znak učinkovitosti KPR-a i moždanog protoka. Brzo sužavanje zjenica tijekom KPR-a znak je da nema težih oštećenja mozga, a ako se proširene zjenice ne smanjuju, masaža nije odgovarajuća.
  • 25 do 30, najviše 40 posto volumena krvi te karotidnog i moždanog protoka koje se postiže dobrom vanjskom masažom dovoljno je za uspostavu cirkulacije i srčane akcije. Masaža se može izvoditi i po nekoliko sati, a da se još sačuva dostatna cirkulacija.
  • U slučaju da KPR provodi jedna osoba potreban je omjer 15:2 - 15 pritisaka na prsnu kost, a potom dva brza upuhivanja. U takvim se slučajevima zbog ventilacije prekida masaža srca pa srčana frekvencija treba biti nešto viša - oko 80 u minuti.
  • U slučaju da KPR provode dvije osobe, potreban je omjer 5:1 - pet pritisaka na prsnu kost, jedno upuhivanje, dok je frekvencija srca oko 60 u minuti.
  • (U medicinskim ustanovama izvodi se i unutarnja masaža srca, kirurškim otvaranjem prsišta i masiranjem srca u njegovu ležištu, a sam KPR nešto je drukčijeg tijeka.)
Slika 1 - Vanjska masaža srca u malog djeteta i odrasle osobe
 

Umjetno disanje


Kod osoba bez svijesti s arestom srca dolazi do opuštanja mišića, pa donja čeljust i korijen jezika zapadaju prema natrag i zatvaraju dišni put. Stoga je oslobađanje dišnih puteva primarni zadatak umjetnog disanja - zabacivanje glave prema natrag i pomicanje donje čeljusti naprijed i gore. Postupak može biti dovoljan za uspostavu spontanog disanja, a u suprotnom se počinje s umjetnim disanjem. Obično se pristupa metodi usta na usta, usta na nos, a kod djece usta na nos i usta. Izdahnuti zrak sadrži 16 do 18 posto kisika, što je posve dovoljno da se spriječi ozbiljna hipoksija uz nakupljanje ugljičnog dioksida, a osoba s arestom održi na životu.

Reanimator duboko udahne, čvrsto priljubi usta na usta i/ili nos ozlijeđenog i upuhuje zrak sve dok se ne primijeti podizanje prsnog koša, a potom pusti pacijenta da pasivno izdahne upuhnuti zrak. Procedura se ponavlja svakih pet sekundi (uk. 12 /min.), a kod male djece svake tri sekunde (uk. 20/min.).

Ako se umjetno disanje ispravno provodi, a disanje ne uspijeva i prsni koš se ne diže, vjerojatno je posrijedi strano tijelo. Pacijenta treba položiti na bok i očistiti mu usnu šupljinu, a ako je strano tijelo u nižim dijelovima dišnog puta, pokušati ga odstraniti udarcem u stražnji dio prsišta ili snažnim stezanjem trbuha uz presavijanje. A kod male djece okretanjem s glavom prema dolje.

Ako je dostupna medicinska oprema, umjetno disanje počinje s maskom i ambu balonom, nakon čega se gotovo u pravilu postavi tubus, cijev za disanje koja se proteže od usta do dušnika, te pacijenta priključi na respirator.
 

Slika 2 - Odstranjivanje stranog tijela
iz dišnih putova
Slika 3 - Zabacivanje glave unatrag i podizanje brade
kao priprema za umjetno disanje

Druga i treća faza

Postupke iz ovih faza provodi medicinsko osoblje (hitna medicinska pomoć ili u medicinskoj ustanovi).

Druga faza podrazumijeva uspostavu spontanog rada srca, najčešće medikamentima (kardiotonici, tj. lijekovi za poboljšanje srčanog rada) i elektroopremom (npr. aparat za defibrilaciju).

Treća, posljednja faza predstavlja brigu o pacijentu nakon uspostave srčanog rada radi zaštite mozga i prevencije trajnih oštećenja.

Datum objave članka: 1. 6. 2004.