Antiseptici i djeca - molim samo dopušteno!

Dječje zdravlje / Pedijatrija prim. dr. sc.   Nives Pustišek dr. med., spec. dermatolog i venerolog, subspec. dječje dermatologije

Antiseptički pristup akutnoj rani štiti ranu od infekcije, potiče cijeljenje i utječe na stvaranje manje upadljiva ožiljka

Koža je najveći organ našega tijela s brojnim zadaćama: čuva nas od mehaničkih ozljeda, gubitka tekućine i elektrolita, patogenih mikroorganizama te sunčeva ultraljubičastog zračenja. Koža sudjeluje u regulaciji tjelesne temperature i stvaranju vitamina D. Ujedno je prvi kontakt s okolinom i ima osjetnu funkciju (osjet bola, svrbeža, pritiska, vibracije, topline i hladnoće).

Koža djece, a pogotovo najmanjih, bitno se razlikuje od kože odraslog čovjeka: tanja je u sva tri sloja (epidermis, dermis i potkožno masno tkivo), pa zbog toga i "više propusna", lakše se može ozlijediti, a sve što se nanese na nju može lakše prodrijeti u organizam. Posebno treba istaknuti da je površina tijela u odnosu na tjelesnu masu kod najmanjih veća tri do pet puta nego u odrasle osobe, što znači da su najmanji posebno ugroženi od sistemske resorpcije lokalno apliciranih supstancija i mogućeg trovanja. Stoga oprez! Kod djece primjenjujemo samo sredstva koja imaju odobrenje za primjenu u njihovoj dobi.

Za prvu ruku...

Djeca su vesela, nestašna, uče hodati, skakati i trčati, pa su sklonija ozljedama. Zato bi u svakoj kućnoj ljekarni u setu za prvu pomoć trebao biti antiseptik za obradu rane, čija bi primjena, među ostalim, trebala biti bezbolna, a istodobno dovoljno učinkovita za čišćenje i dezinfekciju.

Na koži nosimo velik broj mikroorganizama koji su dio naše fiziološke flore i sprječavaju naseljavanje patogenih organizama. Na dlanu ruke odrasle osobe, novim metodama molekularne dijagnostike, utvrđeno je više od 150 različitih vrsta bakterija. One su prilagođene životu na koži, ali problem može nastati ako dođu na otvorenu ranu. Stoga dobro operite ruke prije tretiranja rane, a ako ste u prirodi gdje nema tekuće vode, upotrijebite dezinficijens za čišćenje ruku, koji bi također trebao biti u setu za prvu pomoć.

Zadatak antiseptika je da inhibiraju rast i razvoj mikroorganizama na koži i sluznicama. Najčešće se koriste alkohol, klorheksidin, vodikov peroksid, preparati na bazi joda, kalijev hipermangan i oktenidin.

Alkohol - nikako se ne preporučuje za primjenu u dječjoj dobi jer može izazvati trovanje, a uz to peče, iritira, usporava zarastanje rane i kroz ranu može ući u krvotok.

Klorheksidin - ima širok antibakterijski spektar, no kako većina otopina klorheksidina sadrži alkohol, nije ga poželjno koristiti kod djece. Klorheksidin otopina, koja sadrži 0,06 do 0,2 posto klorheksidina, često se koristi za ispiranje usne šupljine veće djece (koja već znaju ispljunuti tekućinu) i odraslih.

Vodikov peroksid - bezbojna je tekućina koja se u dodiru s mikroorganizmima i proteinima iz krvi zapjeni i raspadne na vodu i kisik. Tripostotni vodikov peroksid je netoksični antiseptik koji je nestabilan na sobnoj temperaturi, pa se mora primijeniti samo svježe pripremljen.

Antiseptici na bazi joda - imaju širok antimikrobni spektar. Jodne tinkture vrlo su učinkovite, ali alkoholna komponenta tinkture isušuje kožu i usporava cijeljenje rana. Povidon jod je organski kompleks koji se bolje podnosi od jodnih tinktura. Jod boji kožu, lako prolazi kroz kožnu barijeru, ulazi u krvotok i može uzrokovati alergijske reakcije. Jodni preparati mogu toksično djelovati na štitnu žlijezdu, što može biti opasno za sve koji imaju problema sa štitnjačom. Ne smiju se koristiti zajedno s antisepticima na bazi klorheksidina ili oktenidina jer im se djelovanje međusobno poništava, a koža se može obojiti u ljubičasto. Antiseptike na bazi joda nije preporučljivo koristiti u novorođenčadi i male djece.

Kalijev hipermangan - često se primjenjuje u dječjoj dobi. Otapa se u vodi u koncentraciji od jedan posto. Boja otopine mora biti svijetlo ružičasta jer u protivnom ne samo da može obojati kožu nego može izazvati i nekrozu kože. S obzirom na to da neotopljena zrnca hipermangana na koži također mogu izazvati nekrozu, kalijev hipermangan u našim ljekarnama kupuje se kao gotova otopina i rijetko ga se danas može nabaviti u zrncima.

Oktenidin - spoj je koji ima vrlo širok spektar djelovanja i djeluje na sve vrste mikroorganizama (bakterije, viruse i gljive). Djelovanje mu je brzo, pouzdano i bezbolno. Antiseptike na bazi oktenidina mogu upotrebljavati trudnice, dojilje i djeca od novorođenačke dobi.

Akutne rane su puno češće

Rane u pravom smislu riječi mogu biti akutne i kronične. Akutne rane su česte u dječjoj dobi. Mogu nastati kao posljedica ozljede (primjerice, ogrebotine, posjekotine, ubodne rane), opekline ili kirurškog zahvata. U slučaju akutne rane, proces cijeljenja je uredan, što rezultira zadržavanjem anatomskoga i funkcionalnog integriteta kože. Kod kroničnih rana proces cijeljenja je iz određenog razloga narušen i rane ne zacjeljuju u roku šest tjedana. One mogu biti tipične (na primjer, posljedica poremećene arterijske ili venske cirkulacije, poremećenog osjeta boli, šećerne bolesti, dugotrajna pritiska - dekubitus) i atipične (posljedica autoimunih poremećaja, infektivnih bolesti, bolesti krvnih žila, metaboličkih bolesti, malignih bolesti i slično). Budući da su kronične rane u dječjoj dobi iznimno rijetke, o njima nećemo govoriti u nastavku.

Kod svake rane, cilj je zaštititi je od infekcije, potaknuti cijeljenje i utjecati na stvaranje manje upadljiva ožiljka. Antiseptički pristup akutnoj rani (poput ogrebotine, porezotine ili blaže opekline) uključuje sljedeće: prije svakog kontakta s ranom oprati ruke, zatim ranu isprati antiseptikom čija je primjena dopuštena u dječjoj dobi te ostaviti da se osuši 30 do 60 sekundi. Na tržištu se mogu naći i antiseptički gelovi koji ubrzavaju cijeljenje rane, zbog čega ih se preporučuje nanijeti na ranu u tankom sloju. Postupak bi trebalo ponoviti dva puta dnevno, sve dok rana u potpunosti ne zacijeli, ali ne dulje od dva tjedna. Antibiotik za lokalnu promjenu ne preporučuju se stavljati na ranu zbog posljedičnog razvoja rezistencije većeg broja mikroorgranizama. Kad su posrijedi dublje i veće akutne rane, nakon antiseptičke obrade uputno je obratiti se liječniku.

"Prva" bebina rana

Pupčana vrpca tijekom trudnoće povezuje majku i dijete, dajući djetetu hranu i kisik. Nakon rođenja podvezuje se na nekoliko centimetara udaljenosti od kože novorođenčeta i presijeca. Zaostaje pupčani bataljak, koji se osuši, stvrdne, potamni i obično nakon pet do 14 dana otpadne.

Pupčana ranica je najčešće prva rana s kojom se susreće zdravo novorođenče i koja obično zacijeli za nekoliko dana. Osnovno pravilo u njezi pupčane ranice je održavati pupčani bataljak čistim i suhim, pa treba paziti da ne dođe u kontakt s mokraćom ili stolicom. Najbolje ga je držati otvorenim, no većina roditelja osjeća se sigurnije ako ga lagano zamota sterilnom gazom (gazu presaviti i omotati oko pupčanog bataljka tako da ga odignemo od podloge). Nikako nemojte lijepiti ljepljive trake jer one oštećuju nježnu dječju kožu. Preporučuje se jednom do dva puta dnevno, prije stavljanja sterilne gaze, na pupčani bataljak nanijeti antiseptički sprej čija je primjena dopuštena u novorođenačkoj dobi. Nemojte se bojati toalete pupčanog bataljka jer to djetetu ne izaziva bol s obzirom na to da je "odumro" i nema osjetnih završetaka. Ako se pojave crvenilo, sekret ili neugodan miris, svakako je uputno potražiti pomoć liječnika.

Datum objave članka: 1. 12. 2014.