Škljocanje, škripanje, stiskanje...

Prilično raširen problem, koji podjednako pogađa i odrasle i djecu, funkcijski je poremećaj čeljusti i čeljusnih zglobova. Žvačni sustav (mastikatorni, mandibulomaksilarni, stomatogati sustav) predstavlja funkcionalnu cjelinu i jedinstvo svih svojih komponenata, u koje se ubrajaju gornja i donja čeljust sa zubima i njihovim parodontima, čeljusni zglobovi, žvačni mišići, žlijezde i pripadajuće krvne žile i živci. Za optimalnu funkciju žvačnog sustava nužni su skladni odnosi između svih njegovih dijelova.

U normalnim okolnostima žvačni je sustav zaštićen od pretjeranih opterećenja i oboljenja izuzetnom prilagodljivošću tkiva. Međutim, tako složen i osjetljiv sustav može biti poremećen prisustvom određenih sila koje djeluju na zube, njihova potporna tkiva i čeljusne zglobove, kao i smanjenjem praga tolerancije, odnosno sniženjem obrambenih sposobnosti tkiva žvačnog sustava.

Funkcijske smetnje mogu se manifestirati:

• oboljenjem parodonta (potpornog aparata) pojedinih zuba, uz naknadno pomicanje i gubitak prirodnih zuba;
• povećanom aktivnošću žvačnih mišića praćenom bolnim senzacijama;
• smanjenom pokretljivošću donje čeljusti (smanjeno otvaranje usta); 
• strukturnim i funkcijskim poremećajima čeljusnih zglobova, što se može manifestirati pucketanjem i škripanjem u čeljusnom zglobu te bolovima i prilično jakim glavoboljama.

Najčešći uzroci ovakvih stanja, koja vremenom mogu prerasti u teže poremećaje i oboljenja, su: izrastanje umnjaka, neodgovarajuća ortodontska terapija, neuravnotežen zagriz, traumatski zagriz koji podrazumijeva loše napravljene plombe (previsoke ili preniske), prerani gubitak zuba, pomicanje i naginjanje zuba, kao i loši protetski nadomjesci.

S obzirom na to da se velik dio populacije žali na takve ili slične probleme, indikacijsko je područje za okluzalnu terapiju u stomatologiji iznimno široko. Pod okluzalnom terapijom podrazumijeva se svaka stomatološka intervencija usmjerena na mijenjanje postojećeg stanja zagriza, kontaktnog odnosa zuba ili položaja donje čeljusti, a sve u terapijske svrhe.

Privremena ili reverzibilna terapija podrazumijeva privremeno mijenjanje postojećih okluzalnih odnosa ili položaja donje čeljusti. Izvodi se pomoću specijalnih mobilnih nadoknada, tzv. stabilizacijskih ili relaksacijskih udlaga, koje privremeno mijenjaju postojeći kontaktni odnos zuba. Učinak je privremen jer se nakon uklanjanja udlage okluzalni odnosi vraćaju u prijašnje stanje. U najvećem broju slučajeva služi kao početni oblik terapije s ciljem ublažavanja simptoma, opuštanja žvačnih mišića i stabilizacije odnosa u čeljusnim zglobovima. Eventualni uspjeh okluzalne terapije ukazuje na opravdanost promjene postojećih okluzalnih odnosa u terapijske svrhe, upućuje na dobru prognozu i pruža konkretne smjernice za definitivnu rekonstrukciju okluzije.

Funkcijske smetnje mogu se manifestirati oboljenjem parodonta, povećanom aktivnošću žvačnih mišića praćenom bolnim senzacijama, smanjenom pokretljivošću donje čeljusti te strukturnim i funkcijskim poremećajima čeljusnih zglobova

Definitivna ili ireverzibilna terapija je svaka stomatološka intervencija koja trajno mijenja postojeće stanje okluzije, kontaktni odnos zuba ili položaj donje čeljusti u terapijske svrhe. Podrazumijeva uravnoteženje okluzije selektivnim brušenjem, konzervativnu terapiju plombama, protetsku rekonstrukciju i ortodontsku terapiju. Budući da se trajno mijenja postojeći kontaktni odnos zuba ili položaj mandibule, terapijski cilj nastoji se postići sa što manje promjena u postojećoj okluziji. Naime, kada su dovoljne samo male promjene u kontaktnom odnosu zuba, okluzija se može uravnotežiti tzv. selektivnim brušenjem, ali samo i isključivo u slučajevima gdje se uravnoteženje okluzije može postići brušenjem u caklini zuba (prvi, vanjski sloj zuba). U slučajevima u kojima se cilj ne može postići brušenjem u caklini, indicirana je rekonstruktivna terapija plombama, inlayima, onlayima, overlayima te fiksnim ili mobilnim zubnim nadomjescima koji će nadoknaditi izgubljene zube i uspostaviti željeni kontaktni odnos.

Spomenut ćemo još jedan prilično nezgodan poremećaj - bruksizam - koji se definira kao nevoljno, nesvjesno i pretjerano škripanje i stiskanje zubi. Sile koje u tom slučaju djeluju na zube, desni i zglobove tri su puta veće nego prilikom žvakanja. Postoje dvije vrste pokreta - škripanje koje uključuje pokrete donje čeljusti i ponekad može biti prilično glasno i nečujno stiskanje kod kojeg nema pokreta donje čeljusti. U oba se slučaja troše zubi koji postaju osjetljivi i lako lomljivi. Situacija se postupno pogoršava, pa se na kraju u 50-godišnjeg pacijenta može naći gotovo potpuno bezuba čeljust kojoj je potrebna temeljita protetska rekonstrukcija.

Budući da se gubi zagriz, mijenja se i fizionomija lica, a čeljusti teže približavanju, što dovodi do približavanja nosa i brade. Kod dugotrajna poremećaja dolazi do hipertrofije žvačnih mišića koji posljedično uzrokuju karakterističan četvrtast izgled donje trećine lica. U kasnijoj fazi bolesti javljaju se bolovi u čeljusti, osjetljivost i umor mišića, jutarnje glavobolje te bolovi u vratu i uhu. Bruksizam se smatra i jednim od glavnih uzroka poremećaja čeljusnog zgloba.

Kako bi se sve te promjene prevenirale ili barem ublažile, treba na vrijeme zatražiti pomoć stomatologa, koji će nakon uvida u cjelokupnu situaciju predložiti odgovarajuću terapiju.