Olajavanje samoga sebe

Bolesti i stanja / Živčani i mentalni sustav mr. sc.   Ivica Stanić defektolog i pedagog

Prema rezultatima istraživanja, oko 60 posto razgovora odraslih ljudi uključuje ogovaranje osoba koje tim razgovorima nisu prisutne, koje se kreće od najobičnijeg uveseljavanja društva do klevete kao kažnjiva djela

Mnogo puta smo uz ispijanje kavice slušali „sočne priče“ o poznatim nam osobama koje nisu prisutne. To mogu biti zajednički prijatelji i poznanici, susjedi, kolege s posla, šefovi, političari... Taj razgovor dođe nam kao šećer koji zasladi kavu i pruži dvostruki užitak. Ako ćemo biti pošteni, treba priznati da ponekad nismo odoljeli izazovu te smo u istom stilu tom neformalnom razgovoru dodali neku izmišljenu ili malo preoblikovanu istinitu informaciju.

Takve razgovore u kontekstu svakodnevne neformalne konverzacije nazivamo ogovaranjem, a susrećemo ga u raznim prigodama, poput pauze za užinu, kavu ili cigaretu, zatim u kafiću, na popodnevnoj kavici sa susjedima... Prema rezultatima istraživanja, oko 60 posto razgovora odraslih ljudi uključuje ogovaranje osoba koje tim razgovorima nisu prisutne. Antoine de Rivarol kaže: „Od 10 osoba koje govore o nama, devet nas ogovara, a često ona jedina koja nas hvali - čini to loše.“ Nepoznati autor dodaje: „Kad bi svi ljudi znali što jedni o drugima govore, na svijetu ne bi bilo ni četvero prijatelja.“ Sacha Guitry osobinu ogovaranja ne pripisuje samo drugima, nego i sebi, pa kaže: „Kad bi oni koji loše govore o meni točno znali što mislim o njima, još bi me više ogovarali.“

Nema osobe koja nije barem pasivno sudjelovala u ogovaranju jer je i slušanje ogovaranja praktično sudjelovanje u njemu. Znati da netko iznosi neistinu o nekom prijatelju, a ne suprotstaviti se i reći istinu, gotovo je ravno ogovaranju. Po onoj narodnoj: „Besposlen pop i jariće krstio“, i dokoni ljudi ogovaraju jedni druge. A zašto to čine? Razloga je mnogo, a najčešći su razbijanje dosade, stvaranje ugodne atmosfere, iz zavisti i iz želje da se nekome napakosti, naruši ugled, ocrni ga se… Ogovaranja se odvijaju kroz bezazlene šale, iznošenje zgoda i nezgoda iz privatnog života, raznih izmišljotina, uvreda, pa i klevete. Dakle, može se kretati u rasponu od najobičnijeg uveseljavanja društva do klevete kao kažnjiva djela.

Što je ustvari ogovaranje

Prema dr. Aniću (2007.), ogovaranje je „ružno, zlobno prepričavanje pojedinosti iz tuđeg života, ocrnjivanje, olajavanje“. To je najčešće korištena definicija i odnosi se na većinu svakodnevnih ogovaranja, ali ne obuhvaća bezazleno ogovaranje kao vid uveseljavanja i zabave društva, niti ogovaranje kao teško vrijeđanje, klevetanje ili narušavanje časti i ugleda.

Kao vrlo složen fenomen, ogovaranje je izuzetno teško definirati tako da odgovara intuitivnom poimanju svih ljudi jer ga mnogi smatraju bezazlenom šalom, zabavom, uveseljavanjem društva, razbibrigom, relaksacijom, opuštanjem u pauzama za užinu ili ugodnim ćaskanjem u bliskom društvu uz ispijanje kavice. Takvo ogovaranje možemo prihvatiti zabavnim ako ne zadire u intimu ogovarane osobe, ne omalovažava je i ne vrijeđa, odnosno ako je takve naravi da bi mu se slatko nasmijala i ogovarana osoba.

„Ogovaranje je neformalni oblik razgovora, zbijanje šala, odnosno pakosno klevetanje, osvetoljubivo negativno govorenje ili iznošenje laži i izmišljotina o nekoj odsutnoj osobi tako da slušatelj(i) stekne negativno mišljenje o njoj.“ Ta je definicija znatno šira, ali joj nedostaje „dobro ogovaranje“, koje ćemo naknadno ukratko objasniti. Iznimno je teško u definiciju ukomponirati sve elemente ogovaranja. Istina, ono najčešće ima zabavni karakter, ali kroz zabavni ton pojedini zavidni i pakosni ljudi, na vrlo zloban, osvetoljubiv i podmukao način pokušavaju ocrniti ogovaranu osobu, omalovažiti je, narušiti joj ugled i ljudsko dostojanstvo. Dakle, ogovaranje je različito motivirano i najčešće se sastoji od mješavine istine, poluistine, izmišljotina i laži te preuveličavanja nekih zanimljivih zgoda i nezgoda, kao i intimnih pojedinosti iz života odsutne osobe koja je predmetom razgovora.

Nema osobe koja nije barem pasivno sudjelovala u ogovaranju jer je i slušanje ogovaranja praktično sudjelovanje u njemu. Znati da netko iznosi neistinu o nekom prijatelju, a ne suprotstaviti se i reći istinu, gotovo je ravno ogovaranju

Ono je uglavnom potaknuto različitim asocijalnim i antisocijalnim motivima, poput zavisti, mržnje, osvetoljubivosti i drugih uzroka. Očituje se pokušajem omalovažavanja, blaćenja, ocrnjivanja, narušavanja ugleda određene osobe koja nije prisutna razgovoru. To je ružna navika ljudi koji nemaju hrabrosti suočiti se s osobom koja im se zamjerila, možda ih nenamjerno povrijedila, pa mirnim razgovorom to riješiti, nego iznose neistine i čine golemo zlo. Mnogo mudrije je ne sudjelovati u ogovaranju, a društvo uveseljavati dobrim vicevima, šalama, humorom…

Prije negoli oblikujemo definiciju ogovaranja, moramo postaviti brojna pitanja i na njih dati znanstveno relevantne odgovore. Evo samo nekoliko pitanja iz kojih je jasno zašto je tako teško definirati ogovaranje: je li svaki razgovor o nekoj osobi koja mu ne prisustvuje - ogovaranje; mora li ogovaranje obvezno imati negativnu konotaciju; što ako je ta „negativna konotacija“ istinita, dobronamjerna informacija upućena osobama koje želimo zaštititi od mogućih negativnih posljedica koje bi mogli prouzročiti „ogovarani“ ljudi...

Tri kategorije ljudi

Nekoliko je istraživanja pokazalo da ljudi više vole znati o „skandalima“ i nevoljama nego o pozitivnim događanjima svojih suparnika i ljudi na visokim položajima u društveno-političkom životu jer su im te informacije važne u socijalnom natjecanju. Osim toga, utvrđeno je da te ogovaračke skupine uglavnom čine ljudi približno jednake životne dobi i društvenog položaja te da ih zanimaju golicave informacije i sočne pričice i iz privatnosti vršnjaka koji imaju bolji društveni status ili su uspješniji od njih. U ogovaranju postoje tri kategorije ljudi: ogovarači, slušatelji i žrtve.

Ogovarači
Ogovarači su osobe koje imaju glavnu riječ. Valja razlikovati dobronamjerne ogovarače koji znalački ispričaju nekoliko bezazlenih šala na tuđi račun i slatko nasmiju slušatelje, od onih osvetoljubivih , koji također uveseljavaju na sličan način, ali kroz te šale vrlo vješto i kamuflirano iznesu mnoge objede, izmišljotine, uvrede i neugodne informacije iz privatnosti drugih osoba, narušavajući time njihov ugled, olajavajući ih, blateći njihovu ličnost, a ponekad izgovore i klevetu. To čine iz zavisti, mržnje i osvetoljubivih motiva, s ciljem da žrtvi napakoste, nanesu joj štetu, naruše ugled u društvu ili da sebe prikažu boljima od nje. Treću skupinu čine dvolični ogovarači koji se žrtvi dodvoravaju, izravno ističu i napuhuju njezine vrline i zasluge, a iza leđa je ogovaraju iznoseći o njoj sve najgore.

Zato Gotthold Ephraim Lessing kaže: „Ogovaraš li me iza leđa? Tome se baš neću žalostiti. Hvališ li me u lice? To ti neću zaboraviti.“ Napoleon je govorio: „Tko zna laskati, zna i klevetati“, a Horacije tvrdi: „Tko kleveće odsutnog prijatelja, zloban je.“ Ti mudri citati najbolje i najvjernije oslikavaju dvolične osobe kao iznimno negativne i pokvarene ljude.

Ima slučajeva da netko širi negativne informacije o trećoj osobi s ciljem da ljude s kojima razgovara zaštiti od nepravde ili iskorištavanja koje je sam doživio od osobe koju ogovara. Je li to ogovaranje ili upozorenje na oprez kako bi izbjegli moguću opasnost? Po definiciji, to jest ogovaranje, ali pozitivno i dobronamjerno. To je prosocijalno ili altruističko ogovaranje, odnosno oblik moralnog postupanja i način društveno poželjnog ponašanja. Znanstvenici su za takve slučajeve ogovaranja i širenja negativnih informacija o nekoj osobi uveli termin „dobro ogovaranje“, koje podrazumijeva svako ogovaranje koje nema sebične ciljeve.

Slušatelji
Ni slušatelji ogovaranje ne doživljavaju na isti način, stoga razlikujemo slušatelje koji:

  1. svako ogovaranje smatraju dobronamjernom šalom, slatko se nasmiju i sve zaborave,
  2. uživaju u ogovaranju određene osobe jer im se zamjerila pa slušaju, ali ne sudjeluju,
  3. ne podnose da se o odsutnima ružno govori, ali nemaju hrabrosti to javno reći i šute,
  4. smatraju ogovaranje ružnim, a svoje slušanje rušenjem vlastitog dostojanstva pa tiho odu,
  5. mrze žrtvu ili su joj zavidni pa se aktivno uključe u ogovaranje, pričajući razne laži,
  6. ne podnose blaćenje prijatelja pa se suprotstave, kažu istinu i napuste to društvo.

Žrtve
U ovu kategoriju ubrajamo rodbinu, kolege, prijatelje, šefove, političare... Mnogi nikada ne doznaju da su ogovarani, dok ostalim pojedincima to kaže neka osoba koja je prisustvovala ogovaranju.

Reakcija žrtve na ogovaranje

Na ogovaranje nitko nije ravnodušan, poglavito ako narušava njegov ugled i ljudsko dostojanstvo. Kad čuje da je prijatelji ogovaraju, reakcija žrtve najviše ovisi o njezinoj osobnosti i karakteru, ali i o načinu na koji je to saznala te o situaciji u kojoj se nalazi. Drukčije doživljava čovjek koji je nezadovoljan, frustriran i napet, u odnosu na onoga koji je smiren, sretan i uživa u ugodnom ambijentu.

O tim detaljima treba voditi računa osoba koja informaciju prenosi. Uz prijateljski razgovor o ogovaranju poželjno je sa smiješkom reći neku šalu, poput izreke: „Pas laje, vjetar nosi.“ Na to žrtva obično kaže: „Samo za dobrim konjem prašina se diže“ i oboje se nasmiju. U Talmudu piše: „Budi onaj koga kleveću, ali nikada klevetnik.“

Nekoliko je istraživanja pokazalo da ljudi više vole znati o „skandalima“ i nevoljama nego o pozitivnim događanjima svojih suparnika i ljudi na visokim položajima

U slučaju kad je žrtva napeta, frustrirana ili joj je informacija prikazana uvredljivom, reakcija može biti burna, agresivna, praćena prijetnjom i psovkom... Tada ju je potrebno smiriti i reći: „Nije važno što se govori, nego tko govori“ te da ogovaranjem čovjek ocrnjuje sebe, a ne druge ljude jer, kako kaže Ivan Aralica: „Tko pravo i dobro radi, a doživljava kuđenje i napade, neka se na njih odmah ne osvrće gnjevno, neka pričeka dok lavež umine i vidjet će da su mu lajavci više koristi učinili nego oni koji su ga hvalili.“ To će osoba sigurno prihvatiti i sve će mirno završiti.

Kad sazna da je netko ogovara, žrtvi se savjetuje da pokaže zrelost i ne uzvraća „milo za drago“ jer, ako to učini, nije nimalo bolja od ogovarača. Mudrije je u određenoj prilici taktično razgovarati s tom osobom ili pustiti da jednostavno za nju govore njezina djela. Neke žrtve pri susretu s ogovaračem smješkajući se zahvale mu na lijepome mišljenju koje je iznio prijateljima i pozovu ga na piće. To će ga posramiti pa nikoga više neće ogovarati. Ako je ogovaranjem ili klevetom narušeno žrtvino dostojanstvo, u tom slučaju mora izbjeći sukob, a pravdu potražiti na sudu te tako okolini dokazati da je odgovorna i moralna osoba.

Izbjegnite kušnju i zamku ogovaranja

Kad se nađete u društvu s osobom koja počne ogovarati zajedničkog prijatelja, umjesto da mu se u tome pridružite, recite mirnim tonom: „To je njegova stvar. Nego, kaži mi kako si se proveo na izletu?“ ili „Siguran sam da će te zanimati likovna izložba“ i zatim opisujte umjetničko djelo koje vam se svidjelo. Ili ga pustite da priča, a vi šutite pa će prijeći na drugu temu, čime se izbjegava daljnje ogovaranje.

Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima, a ono što ne želite da vam čine, nemojte ni vi njima. Lav Tolstoj savjetuje: „Ne prepričavajte riječi koje mogu uvrijediti i poniziti, ne govorite ni prijatelju ni neprijatelju o manama bližnjega i ne otkrivajte ono što znate loše o njegovu ponašanju. Slušajući osuđivanja bližnjega, potrudite se da ih stišate.“

Sokratov savjet o ogovaranju i prijateljima

Jednoga dana neki čovjek reče Sokratu: „Znaš li što sam čuo o tvome prijatelju?“ „Trenutak“, odgovori Sokrat. „Prije nego što mi ispričaš, volio bih da prođeš jedan brzi test. Jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?“
„Tri sita?“
„Da“, odgovori Sokrat.
„Prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio je li je istina ono što mi želiš ispričati?“
„Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.“
„Dobro! Ne znaš je li je to Istina.“
„Probajmo ponovno: pokušajmo prosijati drukčije, sada ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto Dobro?“
„Ne, upravo suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.“
„Dakle”, nastavi Sokrat, „želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! No, još uvijek možeš proći test jer je ostalo još sito Koristi.“
„Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj uradio?“
„Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.“
„Dakle“, zaključi Sokrat, „ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi onda pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi želio ispričati i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.“

Datum objave članka: 1. 3. 2018.