Radna terapija u psihijatriji

Bolesti i stanja / Živčani i mentalni sustav Tanja Bakoška radni terapeut  /  dr. sc.   Dubravka Šimunović

Temeljna filozofija radne terapije govori o čovjeku kao aktivnom biću koji kroz svrsishovite aktivnosti ostvaruje inter­akciju s okolinom i njome manipulira

Smisao radne terapije

Prema definiciji Svjetske udruge radnih terapeuta iz 1982., radna terapija obuhvaća postupke u liječenju fizičkih i psihičkih stanja kroz specifične aktivnosti sa svrhom dosezanja njihove najviše razine, funkcije i neovisnosti u svim vidovima svakodnevnog života. Profesija radne terapije u obliku u kojem je danas poznajemo datira od 1917. Od toga doba, pa i u današnje vrijeme, razvija se u smislu temeljne filozofije struke. Filozofija profesije sustav je uvjerenja i vrijednosti koji međusobno dijele članovi profesije, što za radne terapeute uključuje vjerovanje u ljudsku prirodu, utjecaj društva i okoline, vrijednost i smisao radne terapije, te različiti odnosi između navedenih čimbenika. Uvjerenja koja su se još zadržala u praksi su:

  • poimanje osobe kao fizičkoga, umnoga, emocionalnoga, duhovnoga i društvenog bića koje ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, i koje funkcionira u fizičkom i socijalnom okružju;
  • vjerovanje u unutarnju motivaciju kao inicijalnu predispoziciju za djelovanje u okolini i uporabu vlasititih potencijala;
  • prepoznati potrebu svakog pojedinca za uravnoteženim okupacijama u životu, a radi ubrzanja napretka, davanja smisla životu, zadovoljavanja određenih potreba, uviđanja osobnih i prirođenih potencijala, prilagodbe na promjene i održavanje zdravlja;
  • prihvaćanje socijalne komponente pojedinca i velikog utjecaja što ga okolina ostavlja na nas, u smislu formiranja nas kao osoba;
  • viđenje pojma zdravlja kao subjektivnog doživljaja, subjektivne ocjene osjećaja dobrobiti, koje rezultira iz mogućnosti da se u životu postigne i održi ravnoteža;
  • vjerovanje u sposobnost ljudi i njihovu svojevrsnu odgovornost da pronađu zdrav način prilagodbe na promjene kroz ono čime se bave;
  • prihvaćanje uloge radnog terapeuta koja se sastoji u pomaganju ljudima u njihovim okupacijama kako bi povratili smisao i ravnotežu u životu;
  • vjerovanje u okupaciju kao centralnog koncepta profesije i uporabu aktivnosti kao glavnog medija za djelovanje.

Svjetska zdravstvena organizacija opisuje odnos između bolesti i aktivnosti na sljedeći način: "Funkcioniranje pojedinca na određenim područjima je interakcija ili složen odnos između stupnja zdravlja i okolnih čimbenika (npr. okolina i čimbenici osobnosti)".

U svojim radovima radni terapeut iz Australije Wilcock argumentira gore navedeni odnos između okupacije i zdravlja uvjerenjem da su ljudi okupacijska bića koja imaju središnji živčani sustav kako bi mogli analizirati, organizirati, razumjeti, prosuđivati, planirati, djelovati, oblikovati i izvoditi okupacije. Iz toga, dakle, slijedi da su okupacije urođena ljudska ponašanja koja u sebi obuhvaćaju sve čime se čovjek bavi, imajući na umu biološko funkcioniranje organizma i socijalno okružje. Ljudi su se razvili u okupacijska bića i kroz tu okupaciju se prilagođavamo ili u određenim slučajevima udaljavamo od našega fizičkoga, socijalnoga i kulturnog okružja. Wilcock dalje govori da postoje dvije razvojne funkcije okupacije - preživljavanje i zdravlje. Kroz okupacije zadovoljavamo primarne potrebe za preživljavanjem (voda, hrana, sigurnost, toplina, zaklon). Zdravlje, koje se smatra prirodnim stanjem osobe, također se ostvaruje kroz okupacije, najprije da se zadovolje primarne potrebe, a potom da se održe u ravnoteži fizičke, psihičke i socijalne sposobnosti.

Zdravlje može biti pozitivno iskustvo, pozitivan osjećaj dobrobiti, a ne samo izostanak bolesti. Wilcock opisuje mentalno zdravlje kao stanje u kojemu ljudi mogu biti kreativni i kroz istraživanje mogu iskusiti sve ljudske emocije, prilagoditi se na odgovarajući način i bez teškoća zadovoljiti životne potrebe.

Tri čimbenika okupacije koji mogu uzrokovati prekid zdravlja, odnosno bolest, su okupacijska neravnoteža, deprivacija i otuđenje:

  • okupacijska neravnoteža je neravnoteža aktivnosti, produktivnosti i odmora, što dalje rezultira gubitkom ravnoteže unutar komponenti same osobe (senzorno-motoričke, kognitivne i psihosocijalne), te gubitkom ravnoteže između osobe i njezine okoline;
  • okupacijska deprivacija nastaje kada vanjske okolnosti sprječavaju pojedinca da svoje potencijale iskoristi do maksimuma, što vodi do neravnoteže koja može rezultirati prekidom normalna funkcioniranja;
  • okupacijsko otuđenje nastaje kada se osoba bavi aktivnostima koje nisu u skladu s njezinim željama i mogućnostima, što rezultira frustracijom, dosadom, nezadovoljstvom i stresom.


Kad se osoba nađe u novoj situaciji, pokušat će se nositi s njome uz pomoć vještina koje posjeduje, a ako to ne bude dovoljno, nastojat će naučiti i razviti nove učinkovite vještine. Međutim, ako situacija i dalje bude izvan njegove kontrole, iskusit će krizu.

Za održavanje ravnoteže vrlo je važna brzina odvijanja promjene - ako se promjena odvija prebrzo, znači da pojedinac nije stigao usvojiti nove vještine, poremećena je prilagodba, što može rezultirati disfunkcijom. Stupanj i brzina promjene koju pojedinac može podnijeti bez gubitka ravnoteže, bez zapadanja u krizu ovisi o unutarnjim čimbenicima (npr. sposobnost brzog učenja i svladavanja novih vještina) i vanjskim čimbenicima (npr. količina podrške koju pruža socijalno okružje).

Ne samo da vjerujemo kako se zdravlje može definirati kao sposobnost funkcioniranja, sposobnost obavljanja aktivnosti, nego i to da nas ono što radimo i čime se bavimo može učiniti zdravim ili bolesnim. Radni terapeuti smatraju da je okupacija najviša razina čovjekova funkcioniranja, odnosno da razvija i integrira čovjekove tjelesne, misaone i duhovne potencijale kroz proces izvođenja aktivnosti. Aktivnost u čovjeku kreira određene funkcionalne zahtjeve koji uzrokuju neuroplastične promjene i organizaciju te nas stoga i okupacija definira u fizičkom, mentalnom, socijalnom i duhovnom smislu.

Jedinstvenost radne terapije jest u uvjerenju da je izvođenje okupacija središnje djelovanje za održavanje zdravlja i osjećaja dobrobiti, te osjećaja kvalitete života. Iz navedenog proizlazi činjenica da prilikom obolijevanja od psihičke bolesti osoba više nije u mogućnosti provoditi aktivnosti svakodnevnog života (aktivnosti samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnog vremena). Uz primarnu bolest vezuje se i suočavanje s hospitalizacijom što dalje vodi u krizu, pa radni terapeut ima veliku ulogu u promociji neovisnosti osobe i povratku sposobnosti izvođenja aktivnosti svakodnevnog života.

Ciljane aktivnosti u individualnom i holističkom pristupu

Glavno je sredstvo djelovanja radnog terapeuta primjena aktivnosti kako bi se postigli željeni ciljevi terapije, sukladno klijentovim potrebama. Naravno, aktivnosti moraju biti pažljivo isplanirane u dogovoru s klijentom jer izvođenje aktivnosti zahtijeva klijentov pristanak, kao i njegovu motivaciju. Kako bi aktivnosti imale terapeutsko začenje, moraju biti usmjerene k prevenciji daljnjeg onesposobljenja i poboljšanju kvalitete života, moraju biti prilagođene dobi klijenta te reflektirati klijentove životne uloge i zadatke. Također, one za njega moraju sadržavati smisao, svrhu i vrijednost.

Vrijednost aktivnosti uključuje proces izvođenja i njezin konačan produkt, pa se aktivnost i njezina vrijednost mogu promatrati s više gledišta:

  • kao sredstvo za učenje, razvoj vještina, osjećaj sposobnosti;
  • pomoću kojega organiziramo vrijeme;
  • koje nam omogućuje produktivnost, pruža osjećaj korisnosti i kreativnosti;
  • koje nam omogućuje izražavanje i istraživanje osjećaja;
  • kao sredstvo stimulacije i aktivacije;
  • za socijalnu interakciju i komunikaciju.

Primjerice, depresivni bolesnik je potišten, ima manjak energije, interesa i volje, ima jak osjećaj krivnje i samooptuživanja, pati od manjka koncentracije, sna i apetita, često ima suicidalna razmišljanja i/ili pokušaje. Ostali znaci i simptomi su promjene razine aktivnosti, promjene kognitivnih sposobnosti, govora i vegetativnih funkcija (san, apetit, seksualna aktivnost). Ti poremećaji gotovo uvijek uzrokuju znatna oštećenja socijalnih funkcija. Naime, u slučaju da radni terapeut ima u terapiji grupu klijenata s navedenom dijagnozom, to ne znači da će sve osobe ispoljavati sve simptome kliničke slike jednakim intenzitetom, niti će pojedine aktivnosti za sve klijente imati jednako terapijsko djelovanje.

Zbog gore navedenoga, radni terapeuti svoje djelovanje ne temelje ponajprije na dijagnozi klijenta i primjeni medicinskog modela, ali s obzirom na to da rade unutar medicinskog modela, njihova je uloga analizirati odnos između zdravlja i bolesti te ocijeniti kako on utječe na klijentovu okupaciju. Psihičke bolesti često su rezultat kombinacije biološke, psihološke i socijalne komponente osobe. Stoga radni terapeut mora ispitati kliničku prezentaciju bolesti iz biopsihosocijalne perspektive.

Za radnog terapeuta od izričite je važnosti i poznavanje djelovanja i nuspojava lijekova kako bi mogao realno procijeniti klijenta, odnosno kako bi bio svjestan da određeno ponašanje klijenta može biti uzrokovano djelovanjem lijekova, a ne bolesti kao takve. Prilikom procjene radni terapeut ima pravo koristiti se bilješkama o klijentu prikupljenim od članova tima, a radnoterapijska procjena će sadržavati:

  • razlog hospitalizacije;
  • klijentovo mentalno stanje;
  • potrebe klijenta koje je zabilježio tim;
  • potrebe zabilježene od samog klijenta;
  • teorijski okvir i model prikladan za rad s klijentom (u psihijatriji najčešće korišteni modeli su model humane okupacije i model prilagodbe kroz okupaciju).

Modeli radne terapije

Modeli radne terapije osiguravaju pristupe u praktičnom djelovanju u radu s klijentom. Modeli radnom terapeutu pružaju objašnjenje, a u nekim slučajevima i predviđanje do kojih promjena može doći. U radu s klijentima s psihičkim bolestima radni terapeuti se prilikom procjene koriste metodama koje uključuju:

  • kratke, redovite kontakte s klijentom;
  • radnoterapijsko promatranje;
  • intervju;
  • izvođenje i analizu aktivnosti;
  • standardizirane i nestandardizirane testove (npr. Canadian occupational performance measure, Mini mental status examination, skala ponašanja, test za procjenu rizika...)
  • specifične procjene (npr. procjena izvođenja aktivnosti kuhanja, što pripada u područje samozbrinjavanja).

Radni terapeut kroz procjenu će prikupiti informacije o učinku psihopatologije na klijentovo funkcioniranje, kognitivnim teškoćama, klijentovoj svakodnevnici, aktivnostima samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnom vremenu, klijentovim željama i očekivanjima o ishodu terapije, mogućnostima za postizanje ciljeva, klijentovim "jakim i slabim točkama" te o utjecaju okoline klijenta na njegovo okupacijsko izvođenje. U dogovoru s klijentom određuju se kratkoročni i dugoročni ciljevi intervencije, pri čemu je velik naglasak na klijent-orijentiranom pristupu kroz čiju će primjenu radni terapeut uspostaviti kvalitetan odnos s klijentom radi kvalitetne terapije, smanjujući tako simptome psihičkog poremećaja, a povećavajući samostalno funkcioniranje klijenta u aktivnostima svakodnevnog života promjenom ponašanja klijenta i/ili promjenom elemenata okoline.

Adams je sa suradnicima napravio jezgrovit prikaz procesa životnih promjena i model koji omogućuje određivanje faze u kojoj se trenutačno nalazi pojedinac. Tako je moguće analizirati i identificirati potencijalne ciljeve i po potrebi pokrenuti potrebne izvore. Moss i Danish&Danish opisali su brojne psihološke pristupe za unaprjeđenje vještine podnošenja promjena i razvili opsežan sustav učenja vještina svakodnevnog života. Uloga radnog terapeuta je pomoći klijentu da postavi ciljeve koji su njemu ostvarivi i koji se mogu kao takvi razviti u određene vještine.

Radnoterapijska intervencija ima čvrsto uporište unutar zajednice u kojoj preventivni pristup radnog terapueta pomaže u rješavanju problema klijenta. Riječ je o pristupu koji je orijentiran na rješavanje problema. Tijekom radnoterapijske intervencije radni terapeut ne razmatra niti rješava probleme iz prošlosti nego je, naprotiv, orijentiran prema budućnosti klijenta u cilju poboljšanja kvalitete svakodnevnog života.

Čovjek uči kako kvalitetno organizirati svoje vrijeme i čini isto kroz provedbu aktivnosti.
(Meyer, 1922.)

Cilj je intervencije razvijanje klijentovih potencijala na najvišu moguću razinu, povećanje kvalitete života i osjećaja dobrobiti te povećanje zadovoljstva prilikom obavljanja aktivnosti svakodnevnog života. Ishod intervencije trebao bi biti osposobljavanje klijenta za izvođenje okupacija koje će mu omogućiti da održi fizičko i psihičko zdravlje. U svrhu ostvarivanja gore navedenoga, od velike je važnosti dobra komunikacija i interakcija između članova tima. Naravno, svatko ima zadatak da svoje terapijske postupke valjano argumentira i svatko ima pravo na poštovanje i priznanje od ostalih članova tima. Na taj način među članovima će se razviti zdrav odnos kao i motivirajuća i stimulirajuća atmosfera, kako za osoblje tako za klijenta, jer svi mi imamo zajednički cilj, a to je pružiti kvalitetnu terapiju i pomoći klijentu.

Datum objave članka: 1. 10. 2004.