Sindromi prenaprezanja u profesionalnim aktivnostima

Bolesti i stanja / Kosti - mišići - zglobovi Bojan Nasteski bacc. physioth.  /  Sunčica Pršir viši fizioterapeut

Ponavljajući, identični pokreti i radnje vremenom mogu izazvati upalni proces, a ako nisu prepoznati, i ozbiljno oštećenje tkiva

Sindromi prenaprezanja vrlo se često javljaju u profesionalnim aktivnostima zbog ponavljanja identičnih pokreta i radnji, pri čemu može doći do upalnih procesa, pa i oštećenja tkiva. Ima ih nekoliko, a iscrpnije ćemo opisati način nastanka i liječenje dvaju vrlo čestih sindroma - teniskog lakta i sindroma karpalnog kanala.

Epikondilitis humeri

Epikondilitis humeri je upala tetiva na vanjskoj (lateralnoj) ili unutarnjoj (medijalnoj) strani nadlaktične kosti. Prvi su put simptomi opisani davne 1873. godine, najprije kod tenisača, a poslije i kao profesionalno oboljenje zidara, tesara, limara, pekara, postolara i violinista, dakle kod profesija s učestalom kontrakcijom mišića podlaktice.

Epikondilitis se pojavljuje podjednako u oba spola, najčešće u srednjoj životnoj dobi između 30. i 50. godine života i češće u dominantnoj ruci, a oboljenje obiju ruku vrlo je rijetko. Lateralni epikondilitis, koji se pojavljuje i do 10 puta češće nego medijalni, nazivamo i teniski lakat, a medijalni epikondilitis naziva se lakat bacača koplja.

Iako se epikondilitis humeri uglavnom povezuje sa sportom, u praksi ga mnogo češće srećemo kao profesionalno oboljenje operatera na računalu, daktilografa, kirurga, zubara, profesionalnih vozača, kuhara, i svih drugih profesija u kojima se kontrakcije mišića izvode forsirano ili protiv otpora.

Epikondilitis humeri jedan je od najpoznatijih i najčešćih sindroma prenaprezanja. Glavni simptom je bol u području unutarnje ili vanjske strane nadlaktične kosti, koja se može širiti u podlakticu i šaku. U najvećem broju slučajeva nastaje postupno i u početku je blažeg intenziteta, no učestalim ponavljanjem pokreta pojačava se do vrlo intenzivne boli koja onemogućuje izvođenje radnih aktivnosti. Nagli nastanak boli najčešće je povezan s vrlo snažnim pok-retom, npr. bacanjem teškog predmeta. Učestale i ponavljane mišićne kontrakcije rezultiraju kroničnim prenaprezanjem mišićno-tetivnog aparata, smanjenom prokrvljenošću, prenadraženim živčanim završecima te upalnom reakcijom koja može prouzročiti oštećenje tetive.

S obzirom na dugotrajno opterećenje i ponavljajuće kontrakcije mišića podlaktice, teško je prepoznati sindrom prenaprezanja u početnom stadiju i pravodobno reagirati. U dijagnostici su važni klinički pregled i testovi prenaprezanja. U sklopu kliničkog pregleda provocira se bol pritiskom na hvatište mišića na vanjskoj strani nadlaktice koji omogućuju ispružanje šake i prstiju, pri čemu se bol očituje na unutarnjoj strani podlaktice sve do šake, a katkad i prstiju.

Kod teniskog lakta točka najjače boli je vanjska strana nadlaktične kosti. Bol se može širiti vanjskom stranom podlaktice do šake, a u nekim slučajevima do prstiju. Može biti vrlo intenzivna, tako da pacijent ne može podignuti lakši teret niti okrenuti ključ u bravi. S obzirom na intenzitet simptoma, postoje četiri stupnja:

  • 1. stupanj - blaga bol nekoliko sati nakon aktivnosti;
  • 2. stupanj - bol na kraju ili odmah nakon aktivnosti;
  • 3. stupanj - bol prisutna za vrijeme aktivnosti i pojačava se nakon prestanka;
  • 4. stupanj - konstantna bol koja potpuno onemogućuje aktivnost.

Neoperativno liječenje treba početi odmah pri pojavi prvih simptoma. Tu se najčešće i griješi, jer se prvim simptomima ne pridaje dovoljna pozornost i ne mijenja se intenzitet aktivnosti. Liječenje se temelji na načelima ublažavanja boli i kontrole upale mišićno-tetivnog aparata, pospješivanja cijeljenja i kontrole daljnjih aktivnosti. U prvoj fazi najvažniji je odmor od radnih i sportskih aktivnosti. Primjenjuje se led i drugi oblici krioterapije nekoliko puta na dan, koji ublažavaju bol, potiču cirkulaciju i smanjuju otok. Uz to, treba podizati zahvaćenu ruku i nositi ortozu za ručni zglob koja održava šaku u ispruženom položaju od 20 stupnjeva, čime se tetiva oslobađa prekomjerne napetosti, a omogućuje puna pokretljivost prstiju i lakta. U drugoj fazi nastavlja se s krioterapijom i počinje individualno doziranim programom kineziterapije, koji uključuje vježbe istezanja, izotoničke i izometričke vježbe. Primjenjuju se i elektroterapijske procedure, primjerice ultrazvuk, laser, magnet i analgetske struje. U trećoj fazi pacijent se postupno vraća sportskim ili profesionalnim aktivnostima, s tim da i dalje treba provoditi vježbe istezanja i jačanja zahvaćenih mišića, a pri svim težim aktivnostima nositi podlaktičnu povesku. Važno je i prije svake teže aktivnosti mišiće dobro zagrijati, a po potrebi primijeniti i krioterapiju. Operativno liječenje provodi se tek ako simptomi traju dulje od šest mjeseci, a pacijent nije u stanju obavljati profesionalne i radne aktivnosti unatoč odgovarajućem neoperativnom liječenju.

Iznimno je važna i edukacija, koju treba početi provoditi odmah na početku bolesti i nastaviti tijekom kineziterapije. Bitno je:

  • steći naviku prekidanja ponavljajućeg rada;
  • održavati fiziološki položaji zglobova;
  • ne pritiskati svom snagom, tj. ne naprezati se pretjerano;
  • izbjegavati grčenje ručnog zgloba i trzajne pokrete;
  • prilagoditi radnu okolinu i sportske aktivnosti;
  • provesti ergonomsku korekciju, tj. prilagoditi uvjete rada fiziološkim položajima i pokretima.

Sindrom karpalnog kanala

Karpalni kanal anatomska je struktura koja se nalazi na prijelazu podlaktice u šaku, i to na strani dlana. Tvore ga kosti zapešća i poprečni karpalni ligament, a kroz njega prolaze sve tetive, krvne žile i živci koji opskrbljuju područje šake i prstiju. Sindrom karpalnog kanala javlja se kao posljedica pritiska na živac (nervus medianus) koji kroz ručni zglob ulazi u šaku donoseći signale za pokretanje mišića i odnoseći iz prstiju impulse o osjetu dodira, boli, topline i hladnoće.

Kako je kanal potpuno ispunjen svim strukturama, u njemu doslovno nema nimalo slobodnog prostora, zbog čega i nastaje većina problema. Sinovijalna ovojnica, koja obavija strukture, podmazuje ih i olakšava klizanje i pokretanje, vrlo je osjetljiva na svaki dugotrajniji napor i podražaje te je sklona upali. Uz to, svaki neželjeni podražaj može rezultirati zadebljanjem ovojnica, što još više smanjuje prostor u kanalu i dovodi do pritiska i gnječenja n. medianusa. Ako se pritisak na živac toliko poveća da više ne može ispravno obavljati svoju funkciju, pojavljuju se prvi simtomi upale.

Najčešći uzroci pritiska su upala tetiva mišića savijača šake, zadebljanje ligamenta, reumatski artritis, pritisak nakon traume, prijelom, iščašenje ručnog zgloba...

Sindrom karpalnog kanala jedna je od najraširenijih ozljeda na radu i čest uzrok radne nesposobnosti. Povezan je s određenim radnim manipulacijama kao što su jako stezanje šake, ponavljajući pokreti u šaci te izloženost ruku vibraciji. »esto se javlja kod zanimanja koja zahtijevaju učestalo ponavljanje pokreta u ručnom zglobu, npr. manualni radnici, domaćice, maseri, fizioterapeuti, daktilografi i u današnje vrijeme kompjutorski operateri, zbog čega se to oboljenje naziva i kompjutorskom šakom.

Prema američkom Uredu za statistiku, sindrom karpalnog kanala najčešći je od svih sindroma prenaprezanja, tako da se broj oboljelih između 1982. godine i 1992. godine čak utrostručio. 

Simptomi se uočavaju postupno. Najprije se javlja ukočenost, pa nejasna bol u ručnom zglobu koja se širi na šaku i podlakticu. Kako bolest napreduje, bolesnik počinje osjećati pečenje, grčenje i slabost šake. Moguć je i akutan, nagli početak praćen iznenadnom bolnošću ručnog zgloba i šake. Ponekad se javljaju oštri bolovi u podlaktici, a kako bolest poprima kroničan tijek, javlja se i smanjenje se masa i snaga mišića šake i podlaktice. Češće je kroničnog tijeka.

Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog pregleda i elektromioneurografske (EMNG) analize. Nažalost, pacijenti se često javljaju liječniku kad je problem već uznapredovao, što smanjuje mogućnosti brzog i bezbolnog oporavka.

Liječenje ovisi o uzroku i pravodobno postavljenoj dijagnozi. Prednost uvijek treba dati konzervativnom liječenju u odnosu na operativno. U akutnoj fazi potrebni su mirovanje i izbjegavanje položaja te pokreta koji izazivaju bol. Preporučuje se i odgovarajuća imobilizacija ručnog zgloba podlaktičnom longetom. Bitna je i primjena krioterapije (led) koja smanjuje bol i oteklinu. Koriste se i protuupalni lijekovi (npr. ibuprofenum i acetilsalicilna kiselina) radi smanjenja upalne reakcije i otekline sinovijalne ovojnice, odnosno povećanja slobodnog prostora u karpalnom kanalu i smanjenja pritiska na nervus medianus. Neka istraživanja upućuju i na korist davanja većih doza vitamina B6.

Nakon što prođe prva faza upale, počinje se s kineziterapijom, tj. vježbama istezanja. Primjenjuju se i elektroterapijske procedure kao magnetoterapija, laser i ultrazvuk koji smanjuju bol, poboljšavaju cirkulaciju i ubrzavaju tijek oporav-ka. Ako neoperativno liječenje u određenom razdoblju ne dade zadovoljavajuće rezultate, pristupa se operativnom. 

Sindrome prenaprezanja treba shvatiti kao ozbiljan problem te ih što prije dijagnosticirati i tako lakše izliječiti fizikalnom terapijom. U protivnom ostaje mogućnost operativnog zahvata, koji produljuje tijek bolesti, a ishod izlječenja je neizvjestan.

Datum objave članka: 1. 10. 2005.