Bolja regulacija uz nove tehnologije

Potrebe za inzulinom razlikuju se iz minute u minutu i ovise o hrani koju smo pojeli, stupnju fizičke aktivnosti i stupnju stresa kojem smo izloženi. Zbog toga je u pacijenata s tipom 1 šećerne bolesti gotovo nemoguće postići stanje euglikemije (normalne razine šećera u krvi).

Nedostatak vlastitog inzulina u kombinaciji s povećanim potrebama za inzulinom za normalan rast i razvoj u dječjoj i mladenačkoj dobi zahtijevaju stalno prilagođavanje inzulinske doze. To osobito dolazi do izražaja tijekom puberteta, kad dolazi do inzulinske rezistencije zbog utjecaja hormona i emocionalnih perturbacija. Uz to, kvaliteta života djece oboljele od dijabetesa tipa 1 je donekle unazađena zbog svakodnevne rutine mjerenja glikemije, višekratne primjene inzulina penovima, kao i čestih fluktuacija glikemije. Međutim, tehnološkim razvojem postupno smo bliži cilju - što boljoj regulaciji glikemije i što boljoj kvaliteti života u bolesnika sa šećernom bolešću tipa 1. Tom cilju svakako pridonosi činjenica da se na tržištu nalaze inzulinske crpke i uređaji za kontinuirano mjerenje glikemije (CGMS).

Inzulinskom crpkom možemo isporučiti inzulin najbliže fiziološkom lučenju inzulina. U inzulinskoj crpki koristi se brzo djelujući inzulin, koji se stalno isporučuje u malim dozama bazalnog inzulina, a prilikom jela ili potrebe za korekcijom hiperglikemije isporučuju se veće doze tzv. bolus inzulina. Crpka može isporučiti bazalni inzulin u različitim ritmovima i dozama (do 0,025 j/h), s tim da u sebi već ima ugrađen kalkulator za određivanje bolus doze kod uzimanja hrane ili davanja korektivnog bolusa.

Uz to, može se instalirati CGMS, uređaj koji se postavlja pod kožu i spojen je na inzulinsku crpku, a omogućuje stalan uvid u razinu glikemije, tako da pacijent može promptno reagirati u slučaju hipo - ili hiperglikemije. U kombinaciji s CGMS-om inzulinska crpka pridonosi boljem samozbrinjavanju i kontroli glikemije, što na kraju vodi i boljim vrijednostima glikoliziranog hemoglobina (HbA1c). Takvi uređaji pokazali su se posebno pogodni za oboljele od šećerne bolesti s čestim hipoglikemijama.

Najnovija istraživanja (Battelino i sur.) pokazala su da upotreba CGMS-a znatno smanjuje vrijeme provedeno u hipoglikemiji i dovodi do znatno niže razine HbA1c, što je u suprotnosti s rezultatom slavne DCCT studije (Diabetes Control and Complication Trial), gdje je niži HbA1c povezan s većom učestalošću hipoglikemija. Studija STAR3 (Sensor-Augmented Pump Therapy for A1c Reduction 3), uspoređujući višekratno davanje inzulina penovima i inzulinsku crpku s CGMS-om, pokazala je znatno niži Hba1c bez većeg broja hipoglikemija u pacijenta s crpkom i CGMS-om. U studiji JDRF (Juvenile Diabetes Research Foundation) dokazano je da pacijenti s crpkom, CGMS-om i senzorom kraće vrijeme provode u hipoglikemiji, uz bolji HbA1c nego kod pacijenata koji su primali inzulin putem penova.

Studije pokazuju i do 50 posto manji broj teških hipoglikemija (glikemija < 2,8 mmol/L uz poremećaj svijesti) u pacijenta s crpkom i CGMS-om, ali uz statistički neznačajnu razliku.
Upotreba CGMS-a dovodi do nižeg HbA1c te promptne identifikacije neprepoznate ili noćne hipoglikemije i u oboljelih od šećerne bolesti tipa 2.

Uzimajući u obzir velik broj pacijenta sa šećernom bolešću tipa 1, te naročito tipa 2, ali i tendenciju porasta broja oboljelih, dobra regulacija bolesti svakako bi se odrazila na manji broj kroničnih komplikacija i u konačnici dovela do smanjenja troškova medicinske skrbi.