Rana komunikacija - što savjetuju stručnjaci

Djeci u prvim mjesecima života najviše treba pogled na majčino lice i kontakt očima, njezin glas i tjelesni dodir. To im daje doživljaj poznatoga i sigurnost, jer dijete vas poznaje još iz vremena trudnoće: slušalo je vaš glas, otkucaje srca, osjećalo je vaše kretanje... Držite ga stoga u naručju i gledajte licem u lice, pjevušite mu i tepajte. Kad mu je dosta, dijete će skloniti pogled. Taj signal trebate poštovati jer mala djeca se brzo umaraju.

Nastojanjem da što više komunicirate i potičete dijete, a zanemarivanjem njegovih granica, dijete će postati razdražljivo i nemirno ili pasivno i nezainteresirano. Djeca odgovaraju na pretjerano poticanje na jedan od ta dva načina. Najbolji vodič da ste na pravom putu u količini poticanja djeteta su njegovo raspoloženje i aktivnost. Nemojte zaboraviti da dijete uči i može primjenjivati naučeno samo ako je u situaciji učenja bilo aktivno, tj. ako je doista sudjelovalo.

Podizanje, držanje, previjanje, kupanje ili hranjenje roditelji su oduvijek koristili za ostvarivanje bliskosti i komunikaciju sa svojim djetetom. Najveći dio vidnih informacija dojenče iščitava s roditeljskog lica, a od svih zvukova iz okoline najveću pozornost mu privlači ljudski glas. Pri njezi je stoga važno uspostaviti i održavati kontakt očima te pjevušiti i tepati. Imitirajte svoje dijete (glasanje, mimiku) i doskora ćete uočiti da i ono vas oponaša! Spontano ćete se usklađivati sve bolje i bolje, a vaši će “razgovori” nalikovati pravima. Nije važno značenje riječi, nego to kako zvuče. Kad ste razdragani i opušteni, zvučite najbolje! Kad dijete okrene glavu od vas, to ne znači da vas ne voli, nego da mu je previše poticaja i da želi odmor. Shvatite to kao znak da želi stanku i dajte mu je.

Iako nema recepta za vježbe predjezične komunikacije, postoje vrlo čvrsta načela koja valja ponajprije razumjeti i prihvatiti, a zatim spontano slijediti:

• Od prvog je dana svako dijete osoba željna ljudskog susreta - u dodiru, mirisu, ljudskom pogledu i glasu. Zato komunicirajte tijekom njege, hranjena i kupanja, a trenutke budnosti svog dojenčeta koristite za igru! TV prijemnik neka bude isključen. Zasigurno vam povremeno odvlači pogled, a to ometa interakciju s djetetom.
• S djetetom komunicirajte kad je budno, a vi opušteni i spremni na komunikaciju. Kad ste umorni ili zaokupljeni drugim obvezama, pokušajte naći nekoga da vas zamijeni.
• Imajte strpljenja i dajte djetetu potrebno vrijeme da vam pokaže što treba i ne “uskačite” prerano. Slušajte svoju intuiciju i odgovarajte po svom osjećaju!
• Ne zaboravite da ste baš vi djetetov cijeli svijet i da ono od vas očekuje da s njim puno “razgovarate” i da vam pritom gleda lice i sjajne, njemu usmjerene oči.

Način komunikacije s djetetom mijenja se s njegovim rastom i razvojem. Međutim, neovisno o njegovim mogućnostima razumijevanja i odgovaranja, dobro mu je uvijek glasom najaviti što slijedi, primjerice zovnuti ga imenom i tek tada ga dodirnuti i započeti aktivnost. Svaka aktivnost nakon što je dovršena neka bude popraćena riječima i stiskom/dodirom. To će djetetu ubrzati razumijevanje slijeda, odnosno najave onoga što dolazi, pa će i motorički reagirati pripremljenije.

Obratite pozornost i na djetetovo spontano glasanje, osobito na raznolikost i učestalost glasanja, te kako reagira na “razgovor”. S tri mjeseca djeca počinju obilnije gukati (grleno se glasati) i eksperimentirati snagom svog glasanja, a između šestog i desetog mjeseca počinju se javljati slogovni nizovi, u početku reduplicirajući: ta-ta-ta-ta, da-da-da, ma-ma, i sl., a zatim i raznoliki de-da, ta-te i sl. Djetetova okolina na njih reagira kao da su riječi i nakon nekog vremena, obično oko navršene godine, dijete ih počne sustavno rabiti za označavanje određene osobe ili potrebe. Tada govorimo o pojavi prvih riječi. Iz različitih razloga djeca se mogu jako razlikovati u vremenu pojave prve riječi i porastu ekspresivna rječnika. Stoga ne valja biti samo fokusiran na govor, nego obratiti pozornost i na to kako dijete surađuje, na što obraća pažnju i koliko razumije jezik, odnosno općenito na to kako i koliko komunicira.

Jedan od pokazatelja da je nastupila prekretnica u razvoju komunikacije koja je jednako važna kao i prve riječi je pojava gesti. Uobičajeno vrijeme za to je kraj prve godine. Djeca njima priopćavaju ono što je u njihovim malim životima izuzetno važno: podignuti ih (obično šire nadlaktice kao znak da žele da ih uzmete u naručje i podignete), jesti (mljackaju ustima i naizmjenično pogledavaju vas i hranu/štednjak/hladnjak), ići u šetnju (mahanje “pa-pa”), nešto vam pokazati (podižu predmet prema vama, ali vam ga ne daju)... Odgovaranje na djetetove geste potiče razvoj komunikacije i usvajanje jezika. Problem nastaje ako ne primijetite djetetovo nastojanje da nekim znakom (gestom, glasanjem, riječju) utječe na vas. Ove prve neverbalne, ali namjerno proizvedene poruke utiru put jeziku i stoga na njih valja sustavno odgovarati.

Hranjenje nije samo motorička aktivnost, nego i osobna i socijalna. Za vrijeme obroka često se družimo s drugim ljudima, a kroz odabir hrane odajemo što volimo, a što ne i sl. U male djece hrana može poprimiti i funkciju vrlo moćnog sredstva za utjehu, kontrolu ili borbu s roditeljima. Ključno pitanje je kako to izbjeći.

Prirodno je da su roditelji vrlo zainteresirani za prehranu svog djeteta, ali katkad u najboljoj namjeri toliko nutkaju dijete da jede, pretjerano mu ugađaju ili ga prisiljavaju na jelo, da djetetu nije teško otkriti kako jelom može ucjenjivati na svoje roditelje i kontrolirati ih. Neka neurorizična djeca imaju organski uvjetovane teškoće žvakanja ili gutanja, pa valja biti vrlo oprezan pri hranjenju, a u slučaju prvih sumnji, posavjetovati se s liječnikom i logopedom.

Evo i nekoliko jednostavnih pravila hranjenja koja su se potvrdila u primjeni i odnose se na stariju dojenčad i malu djecu:

• utvrditi približno vrijeme obroka (u skladu s djetetovom tjelesnom konstitucijom i potrebama), a u međuvremenu ne nuditi hranu, mlijeko ili sokove;
• Roditelji određuju vrstu hrane primjerenu dobi, a dijete određuje koliko će pojesti;
• ne hraniti na silu, nego uvažavati djetetove znakove da mu je dosta;
• trajanje hranjenja vremenski ograničiti (ne sjediti satima za stolom ili hraniti dijete tijekom igre, pri kupanju i sl.);
• djetetovo provocirajuće ili neprimjereno ponašanje valja ignorirati i mirno završiti obrok (dijete ne smije imati doživljaj da vas kontrolira neprimjerenim ponašanjem);
• imati zajedničke obroke kako bi dijete imalo model ponašanja za stolom. Ne zaboravite da dijete uči iz onoga što vidi i doživljava.

Cilj ovih odgojnih postupaka je da dijete jede zbog vlastitog interesa za jelo i zbog gladi, a ne zbog prisile ili straha od kazne ili stoga da ostvari neke druge ciljeve (nagradu ili igru moći). Djeci treba rano dopustiti da se samostalno hrane (čak ako to i ne čine jako dobro) i da sama odrede koliko će pojesti. To im onda ostaje za cijeli život kao zdrav odnos prema hrani kojom se zadovoljavaju ponajprije energetske potrebe tijela na socijalno poželjan način.

Važno - Primijetite li da dijete otežano guta, zagrcava se, ne žvače i zadržava hranu u ustima, ili da mu se tekuća hrana cijedi niz bradu, potražite savjet pedijatra, logopeda koji se bavi dječjim teškoćama gutanja ili stručnjaka za ranu intervenciju. Savjet potražite i ako uočite da dijete u ponašanju ne slijedi neka od načela navedenih u tekstu.