Za školski (ne)uspjeh ima lijeka

Dječje zdravlje / Rast i razvoj Iva Prvčić prof. psiholog

Kritizirajte samo ponašanje, a ne osobnost djeteta, jer to škodi njegovu samopoštovanju i daje mu osjećaj odbačenosti i neprihvaćanja

Međusobno isprepleteni uzroci

Ne postoji učenik koji nije dobio lošu ocjenu ili barem ocjenu nižu od one koju je očekivao. Razlozi školskog neuspjeha mogu biti različiti i često ih je isprepleteno nekoliko. Najčešći uzroci nesvladavanja gradiva su smanjene sposobnosti djeteta, gubitak motivacije, smetnje pažnje i koncentracije, nedostatak radnih navika ili manjak predznanja, neučinkovite metode učenja, strah od ispitivanja, negativan stav prema školi ili neodgovarajuće metode poučavanja određenoga gradiva.

Uzroci školskog neuspjeha razlikuju su u nižim i višim razredima osnovne škole. Od prvog do četvrtog razreda uključuju teškoće pažnje i koncentracije, smanjene sposobnosti i emocionalnu nezrelost. Teškoće koje proizlaze iz sposobnosti mogu biti posljedica smanjene opće razine intelektualnog funkcioniranja, ali i smetnje različitih specifičnih sposobnosti kao što su pisanje, računanje, čitanje. Bitno ih je što prije prepoznati kako bi se na vrijeme pomoglo djetetu te mu se omogućilo svladavanje gradiva na odgovarajući način. U suprotnom, može doći do razvijanja negativna stava prema učenju i školi, jer dijete, suočeno s prevelikim i preteškim zahtjevima, doživljava neuspjeh te se nastoji obraniti od njega izbjegavanjem učenja i zauzimanjem negativna stava.

Radne navike ne utječu toliko snažno na školski uspjeh u nižim razredima osnovne škole. Djeca koja su sposobna i lijepo se izražavaju uspijevaju zadovoljiti nastavničke zahtjeve s relativno malo truda i učenja. No, teškoće se javljaju prelaskom na predmetnu nastavu. Prijelaz s razredne na predmetnu nastavu stresno je za dijete jer je suočeno s više predmeta i različitim nastavnicima od kojih svaki ima svoj način rada i zahtjeve. U takvoj situaciji dijete koje nije razvilo radne navike redovita učenja može se početi "gubiti" u količini gradiva koje treba usvojiti, osobito ako se zbog neredovita učenja počne gomilati. U višim razredima važnu ulogu u školskom uspjehu ima i predznanje. Vrlo često djeca imaju problema u školi zbog rupa u znanju, odnosno moraju nadoknaditi određene dijelove gradiva kako bi mogla usvajati nova. Problem se javlja i zbog slabog planiranja vremena za učenje te loše strategije. Mnogi učenici koji nisu usvojili učinkovite strategije učenja imaju teškoća u pamćenju gradiva, osobito zato što se često zahtijeva i povezivanje različitih dijelova gradiva.

Strah od ispitivanja vremenom dobiva sve veću ulogu, osobito u sedmom i osmom razredu. Učenici su u tim razredima osobito pod opterećenjem jer su ocjene i školski uspjeh od presudna značenja za daljnje školovanje.
Neuspjeh i loša ocjena daleko se teže doživljavaju, a takvo loše raspoloženje može se prenijeti i na druge školske situacije. Učenicima sedmih i osmih razreda ponekad je potrebna dodatna podrška i pomoć pri organizaciji učenja i pouka u tome kako se uči sa smislom.

Na školski uspjeh snažno utječe motivacija. Dijete koje iz bilo kojeg razloga nije motivirano neće se truditi pa tako ni postizati dobre rezultate. Ako vaše dijete stalno postiže loš uspjeh ili manji od njegovih mogućnosti, potražite savjet stručnjaka, jer je otkrivanje uzroka školskog neuspjeha prvi korak u njegovu otkla-njaju.

Loša ocjena izaziva stres

Općenito, ocjena je odraz sposobnosti, motivacije i znanja učenika, utječe na status učenika u grupi vršnjaka, naklonost učitelja, zadovoljstvo roditelja, a u višim razredima određuje i mogućnosti djeteta pri upisu u srednju školu. Stoga loša ocjena izaziva stres u djece, ali i kod roditelja. Svako se dijete drukčije nosi s lošom ocjenom, što ovisi o dobi, osobnosti, prošlim iskustavima, reakciji okoline.

Sva djeca pod stresom trebaju podršku i utjehu, koje moraju dobiti od roditelja i vršnjaka. Prije svega se misli na razgovor i normalizaciju vlastitih osjećaja (olakšanje je spoznaja da se i drugi osjećaju kao i oni kad dožive neuspjeh), utjehu i razumijevanje (kad se izjadamo, smanjujemo napetost i osjećamo se bolje) ili konkretnu pomoć u učenju (objašnjavanje gradiva koje ne razumije, ispitivanje, pomoć pri izradi zadataka).

Ljutnja - najčešća emocionalna reakcija

Najčešća emocionalna reakcija koja se javlja u djece je ljutnja. To je normalna reakcija na neuspjeh pri ostvarivanju nekog cilja. Kratkotrajna ljutnja je dobra jer oslobađa dijete od negativnih osjećaja i smanjuje psihičku napetost. Nju treba ignorirati ili pokazati djetetu kako razumijemo da je ljuto. No, ako ljutnja traje dulje, onemogućuje dijete da se koncentrira i uči. U većini slučajeva produljena ljutnja prerasta u okrivljavanje drugih, što, ako postane trajna strategija nošenja sa stresom, može negativno djelovati na razvoj djeteta. U tom slučaju treba nastojati pomoći djetetu da realno sagleda situaciju (npr. da je razlog nedovoljno učenje) i potaknuti ga da je riješi konstruktivno - dogovorite svakodnevno učenje s djetetom, postavite jasne i ostvarive ciljeve, pomozite djetetu u izradi plana učenja, poučite ga kako se učinkovito uči, potaknite ga da napravi plan, da vadi bilješke, postavlja pitanja, ponavlja lekcije, uči sa smislom.

Uhvatiti se u koštac sa stresom zbog loše ocjene

Jedan od pozitivnih načina suočavanja sa stresom je učenje s namjerom da se popravi ocjena. Dijete tada ima osjećaj kontrole u postizanju željenog cilja. Kad ispravi ocjenu, stječe osjećaj sigurnosti i kompetenciju. No, neka djeca ne reagiraju tako. Problemi se javljaju kad pasivno prihvaća situaciju, ne trudeći se išta učiniti, negira lošu ocjenu nastojeći je zaboraviti i pobjeći u svijet mašte ili laže roditeljima o svom uspjehu.
Ako dijete ne reagira na lošu ocjenu, takvo ponašanje može biti znak naučene bespomoćnosti, odnosno vjerovanja da, što god učinilo, neće ništa uspjeti postići ili promijeniti. Pripisuje neuspjehe manjku svojih sposobnosti, a eventualne uspjehe sreći ili čimbenicima koji su izvan njegovih mogućnosti. Takva je situacija vrlo ozbiljna i snažno utječe na samopoštovanje i osjećaj kompetencije djeteta te je nužno pomoći mu da promijeni svoja vjerovanja.

Roditelji mogu pružiti pomoć na nekoliko načina. Jedna od metoda je davanje djeci povratnih informacija tako da im se dopusti vjerovanje kako njihovi neuspjesi nisu posljedica nedostatka sposobnosti ili nekih vanjskih okolnosti nad kojima nemaju kontrolu, nego da su posljedica kontrolabilnih uzroka (npr. nedovoljno zauzimanje, premali stupanj naučenosti gradiva). Bitno je i pohvaljivati uspjehe, jer dijete koje promatra svijet kroz prizmu vlastitih neuspjeha teži tome da uspjehe previdi, umanjuje ili pripisuje uzrocima na koje ne može utjecati. Važno je imati na umu da za uklanjanje naučene bespomoćnosti nije dovoljno samo stvoriti situaciju u kojoj će dijete sigurno uspjeti, jer bespomoćna djeca i ona kojima je pružen niz lako ostvarivih uspjeha osjećaju se jednako bespomoćno kao i prije. Prelagani zadaci i prelagano ostvariv uspjeh ostavljaju ih bez kontrole, baš kao i neuspjeh ili kazna. Stoga trebaju naučiti da postoji snažna povezanost između njihova ponašanja i posljedica kako bi razvili osjećaj kontrole nad događajima u njihovoj okolini.

S druge strane, laganje i izbjegavanje prihvaćanja loše ocjene vrlo su česti u djece koja strahuju od roditeljske reakcije. Naime, reakcije roditelja snažno utječu na način kako će se dijete odnositi prema daljnjem radu i što će učiniti kako bi popravilo školski uspjeh. Ponaša li se dijete tako, roditelji trebaju preispitati svoje stavove i reakcije na lošu ocjenu, kao i očekivanja koja imaju od njega. Naime, djetetu je potrebna ozbiljna pomoć kako bi se ponovno osjetilo sigurno, steklo povjerenje u roditelje da ga prihvaćaju takvo kakvo jest te u svoje sposobnosti i mogućnosti.

 

Vrlo često roditelji se nađu u nedoumici što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu. Uglavnom pomažu najbolje što znaju, kao što su naučili od vlastitih roditelja, ali uvijek valja imati na umu:

  • Obratite pozornost na vlastita očekivanja. Ako su visoka i ako mnogo polažete na školski uspjeh, dijete je pod većim pritiskom.
  • Nastojte ohrabriti i pohvaliti ga čak i za male uspjehe. Dajte djetetu povratne informacije o uspjehu, odnosno naglasite u čemu je bolje. To jača motivaciju, osjećaj kompetencije i potrebu za postignućem.
  • Ne tucite dijete. Fizičko kažnjavanje i vikanje izazivaju strah i mogu potaknuti traumu. Djeca žive u stalnom strahu od budućeg neuspjeha i ponovnih batina. Batine ne govore ništa osim toga da nisu vrijedna, da je u redu tući druge ljude i da je nasilje prihvatljivo. Kažnjavajte dijete uskraćivanjem privilegija ili nekih stvari koje voli. Kad uskratite neko zadovoljstvo (npr. TV ili izlazak), svakako objasnite zašto ste to učinili i što treba učiniti kako bi sljedeći put izbjeglo kaznu. Kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena. Pretjerano velika kazna izaziva osjećaj nepravde i bunta.
  • Kritizirajte samo ponašanje djeteta, a ne njegovu osobnost. Hvaliti možemo i ponašanje i osobnost (Krasno crtaš. Ti si pametno dijete.). No, kad kritiziramo, nikad ne smijemo kritizirati osobnost djeteta (Ti si lijen. Nisi sposoban.), jer to škodi djetetovu samopoštovanju i daje mu osjećaj odbačenosti i neprihvaćanja. Kritizirati se smije ponašanje (Pogriješio si, pokušaj ponovno. Nisi se dovoljno potrudio.), jer može mijenjati ponašanje i utjecati na njega, a na osobnost ne.
  • Pomozite djetetu u učenju.
  • Uvijek nagrađujte i pohvaljujte pozitivno ponašanje. Pohvale su učinkovitije od kazni. One daju djetetu smjernice kako se treba ponašati, što je dobro, i jačaju osjećaj samopoštovanja i vlastite kompetentnosti.
Datum objave članka: 1. 12. 2005.