Živjeli feromoni

Pokojni George Harrison u svojoj je pjesmi "Something" tvrdio da njegova ljubljena posjeduje "nešto" čime ga "privlači kao nijedna druga". Ako je vjerovati znanstvenim istraživanjima provedenima na Sveučilištu u Buffalu, to "nešto" mogao bi biti koktel tjelesnih kemikalija - hormona seksa, stresa i ugode. Ako su prisutni u pravom omjeru, mogu izazvati nečiju spolnu želju. A žene su spretnije u prepoznavanju kemijskih signala nego muškarci.

"Nekoliko je kemijskih procesa i vanjskih podražaja potrebno za nastanak erotskog odnosa", navodi Mark B. Kristal, profesor psihologije na Sveučilištu u Buffalu. "Ključ je u nizu vizualnih i njušnih podražaja, koji se moraju dogoditi u pravilnom redoslijedu da bi mogao uslijediti osjećaj želje i privrženosti prema drugoj osobi."

Prvi su vanjski podražaji nesumnjivo fizionomija i tjelesna građa. Dokazana je privlačnost simetrije lica i tijela te određene proporcije prsnog koša i bokova u muškaraca, odnosno struka i bokova kod žena. Zatim u igru ulaze feromoni, a ispuštaju ih i prepoznaju ne samo životinje nego i ljudi. Feromoni su molekule hormonalnog podrijetla, koje ulaze u mozak osoba iz okoline kroz njušni (olfaktorni) sustav.

Najvažniji feromoni potječu od hormona seksualnosti, ugode i stresa. Dok stresni hormoni na nas imaju odbojan učinak, što su nečiji hormoni seksa i ugode jači, ta nam se osoba čini privlačnijom, čak i ako nas njezina fizionomija možda ne oduševljava. Paradoksalno, iako ne osjećamo feromonski miris, kemijski spojevi koji kroz njušni sustav prodiru do relevantnih moždanih centara djeluju na naš mozak tako da izazivaju sklonost ili odbojnost prema drugoj osobi.

Iako se kvaliteta spolnih hormona može djelomično očitati iz fizionomije, tjelesne građe i stupnja dlakavosti, dio svoga seksualnog potencijala osoba otkriva okolini putem feromona. Glavni seksualni feromon je androsteron, na čiju prisutnost burno reagiraju žene u razdoblju ovulacije.

Zahvaljujući feromonima koji potječu od hormona sreće iz skupine endorfina, moguće je "nanjušiti" koliko je neka osoba sretna i spokojna. Ono što u svakodnevnom govoru nazivamo nečijom dobrom vibracijom nisu samo osmijeh, geste ili govor, nego i molekule hormona ugode koje neka osoba luči.

RUPICE ZA NJUŠKANJE FEROMONA

Feromone opažamo putem vomeronazalnog organa (VNO), neke vrste mini-nosnica koje su u ljudi otkrivene tek sredinom osamdesetih. Za to otkriće zaslužna je skupina fiziologa na čelu s Luisom Monti-Blochom sa Sveučilišta u Utahu. Dok su kod životinja rupice koje su otvor VNO-a veće, zbog čega su bile i ranije otkrivene, kod ljudi su one sićušne i smještene po jedna u svakoj nosnici, na udaljenosti oko 2,4 cm od nosnog otvora.

Te su rupice obložene receptorima koji se snažno aktiviraju u prisutnosti određenih spojeva, iako ispitanici tijekom istraživanja redovito tvrde da ne njuše ništa. Jedino što osjećaju je topao, neodređen osjećaj blagostanja.

A taj osjećaj blagostanja, do kojeg dolazi kad nam mozak preplave njušni signali feromona po našem ukusu, upravo je uzrok zašto nam se neka osoba sviđa: razumljivo je da želimo biti prisni s onim koji nam omogućuje da se osjećamo ugodno!

Tuđi povišeni stresni hormoni, kao što je kortizol, djeluju pak odbojno, jer nas je priroda programirala da budemo sebični i ne zbližavamo se s pojedincima osjetljivima na stres. Njih prepoznajemo kao problematične i slabije, pa ih izbjegavamo ili izrabljujemo kao pogodne žrtve.

"I ljudi posjeduju ono što pripisujemo životinjama poput pasa - sposobnost opažanja nečijeg straha i bez gledanja u čovjeka ili životinju", smatra psiholog Pierre Menard. To je razlog zbog kojega grabežljivci u lovu najprije napadaju one koji iskazuju slabosti (a strah je jedan od pokazatelja slabosti) i zbog kojeg zla djeca provode bullying nad najosjetljivijim i najranjivijim vršnjacima. Na taj se način odvija prirodni odabir, koji je, dakako, krajnje neciviliziran i stoga barem formalno zabranjen u uređenim društvima.

Snižena razina hormona straha, a s time i smanjena emocija straha, jedan je od uzroka velike popularnosti mnogih psihopata. Prosječnom se čovjeku sviđaju osobe koje se ne boje i nisu osjetljive, nego su samouvjerene, spremne ulaziti u rizike i znaju se dobro zabavljati. Nažalost, upravo te osobine karakteriziraju najgore ljude na svijetu - sadiste i mučitelje.

"Tko je smanjeno osjetljiv na stres i imun na strah, vjerojatno će biti nemoralan, jer je otporan na prijetnje kaznom, ne mari za opasnost i ne smetaju mu tuđe patnje. Žalosno je što su upravo takvi pojedinci privlačni i što imaju više izgleda razmnožiti se i prenijeti svoje gene, umjesto suosjećajnih, dobroćudnih i susretljivih ljudi", ističe dr. Menard.

Nisu samo hormoni seksa i ugode ti koji nas navode na privrženost drugoj osobi. Na veliko iznenađenje znanstvenika, iznimno privlačno djeluju feromoni koji sa seksom i dobrim raspoloženjem nemaju veze. Čini se da je bitan čimbenik pri izboru poželjnog partnera mirisni signal koji nas obavještava o tuđem imunosnom profilu.

U sklopu DNA nalazi se glavni histokompatibilni kompleks (MHC), koji igra ulogu detektora stranih tijela. Kad MHC prepozna bolest, uzbunjuje oružane snage našeg organizma, T-stanice, koje napadaju uljeza i "guše" ga razornim enzimima.

Za razliku od brojnih gena koji imaju samo jednu ili dvije verzije, geni koji određuju profil MHC-a imaju desetke verzija. Također, za razliku od drugih gena, svatko nasljeđuje obje verzije gena za MHC, jedan od majke, drugi od oca, tako da posjeduje zaštitu koju donose oba gena. Dakle, povoljno je naslijediti što različitije gene koji daruju imunitet, jer nas u tom slučaju imunitet štiti od mnogih bolesti.

Prve naznake odabira partnera prema profilu MHC-a pronađene su u miševa: ženka miša od ponuđenih mužjaka redovito bira onog čiji su geni za MHC najrazličitiji od njezinih. Imunosni sustav stvara mirisne bjelančevine jedinstvene za svaku verziju gena za MHC, a mišice ih detektiraju njuškajući mokraću. Ljudski imunosni sustav također stvara mirisne kemijske spojeve koji javljaju okolini genetski profil, a ti se spojevi mogu nanjušiti iz izlučevina apokrinih žlijezda znojnica.

Da i ljudske ženke doživljavaju privlačnima muškarce koji imaju najrazličitiji imunitet od njihova, pokazalo je istraživanje na Sveučilištu u Bernu. Zadatak žena bio je njuškati pamučnu odjeću koju su nosili muškarci dobrovoljci, koje nisu poznavale. Kad su na kraju testa ocjenjivale koji im se miris odjeće najviše sviđao, ispostavilo se da su najviše ocjene većinom davale mirisima onih muškaraca čiji su imunosni geni bili najmanje srodni njihovima! Taj potpuno nagonski kriterij za odabir partnera ima za svrhu osiguranje pokrivenosti imunitetom što većeg broja bolesti.

Zasad nije poznato u kojoj su mjeri muškarci u stanju prepoznavati i razlikovati gene za MHC. Moguće je da su žene u tome vještije zato što snose veći dio posljedica začeća i trudnoće. Rađanje i podizanje djece većinom pada na ženina leđa, pa je stoga njih priroda obdarila mehanizmom za izbjegavanje potomstva slabog imuniteta.

Ljubavna i seksualna privlačnost fiziološki su fenomeni i mogu se uočiti naprednim tehnikama snimanja mozga.

U istraživanju objavljenom 2002. antropologinja Helen Fisher sa Sveučilišta Ruthers i njezin multidisciplinarni tim stručnjaka okupili su 40 mladih ludo zaljubljenih ljudi. Polovica je bila sretno zaljubljena, a drugoj polovici ljubav nije bila uzvraćena. Svaki ispitanik 30 sekundi promatrao je fotografiju voljene osobe, a nakon stanke i fotografiju nekog znanca, također 30 sekundi. Zadatak je bio naizmjenično gledati slike voljene osobe i znanca, a za to vrijeme ekipa Helen Fisher pratila je zbivanja u njihovu organizmu.

Ishod istraživanja bio je prvi film zaljubljenog mozga. Svaki put kad bi ispitanik gledao sliku svoje ljubavi, bila je zapažena povećana aktivnost neurona u desnom ventralnom tegmentalnom području, jednom od dijelova mozga koji reguliraju ugodu i motivaciju, a isti dijelovi mozga smirivali bi se tijekom gledanja poznanika. Uz to, bilo je podraženo nekoliko dijelova prednjeg režnja koji su usko povezani sa živčanim putovima dopamina (jednog od "hormona sreće"), dok je amigdala, moždani centar stresa i straha, bila privremeno umrtvljena. To je razlog zbog kojeg su zaljubljeni ljudi pojačano "slijepi" na opasnosti: amigdala zaljubljenih ne uspijeva obavljati svoju upozoravajuću funkciju, jer je ostvarenje ljubavi zaljubljenima primarni interes.

Povišenu otpornost na stres donose naglašeni muški hormoni, ponajviše testosteron, koji je ujedno odgovoran i za libido i potenciju. Operacija osvajanja počinje od muških spolnih hormona, koji su u manjoj mjeri prisutni i u žena. Muški hormoni daju odvažnost za pristupanje potencijalnom partneru, ohrabruju na borbu protiv mogućih suparnika te reguliraju sposobnost uzbuđivanja i izvođenja snošaja.

Testosteronski faktor objašnjava činjenicu da su smanjeno osjetljivi ljudi u isti mah sposobni baviti se visoko stresnim poslovima (uključujući kriminal), voditi vrlo aktivan seksualni život, možda i s više partnera istodobno, te provoditi nasilje u vezi. Snižena osjetljivost na stres obično je povezana sa smanjenom sućutnošću i obzirnošću.

U nekih su ljudi muški spolni hormoni sniženi ili im neuroni nisu sposobni iskorištavati ih, što je uzrokovano poremećajima na neuronskim receptorima. Niski androsteroni muškarca čine nemuževnim na različite načine, od ponašanja, govora, gestikulacije, do same seksualne izvedbe. Uz to, osoba sa sniženim spolnim hormonima ujedno je zakinuta na "mirisnom" planu, upravo zato što ima slabije izražene feromone. Za utjehu, manje muževni muškarci znatno se više trude oko žena i više ulažu u vezu, znajući da im nedostaju aduti koji djeluju privlačno na prvi pogled.