Širokolisna veprina - kad priroda spoji grubost i nježnost

Biljna ljekarna / Biljke od P do Ž dr. sc.   Stribor Marković fitoaromaterapeut

Uzimajući u obzir djelovanje širokolisne veprine, nenadani saveznik u pripremi pozornice za ovu veliku divu postala je upravo kozmetika

Imao sam sreću odrasti u svijetu koji je imao koliko-toliko očuvan kontakt s prirodom, za razliku od današnjih generacija zarobljenih u cyber okolišu društvenih mreža. Moja obitelj gotovo se dva stoljeća bavila cvijećem, a od cijelog naslijeđa uspomena pamtim i tavan iznad radionice. Uvijek bih se zgrozio kad bi mi teta rekla da donesem ruskus, onu groznu bodljikavu ukrasnu biljku za vijence i "sisvetske aranžmane" - sadistički bi me izgrebala po rukama i ostavljala crvene tragove koji bi nestali tek za nekoliko dana. Sjećam se i izleta u šumu i trena kad sam koljenima pao na tu biljku, bolno se prisjetivši tavana i muke oko ruskusa. Kao u nekoj Ionescovoj antidrami, život me odnio u svijet ljekovitog bilja. Tu me čekala ona, širokolisna veprina (ruskus), jedna od diva klasične i moderne fitoterapije. Na moje čuđenje, njezin doček bio je čisti kontrapunkt sjećanju iz djetinjstva. Ona, oštra i okrutna ukrasna kraljica tetinog tavana, bila je hvaljena da liječi ne samo proširene vene, nego i crvenilo kože izazvano raznim iritacijama. Kontrapunkt, mali podsjetnik da svaka bolna životna situacija nosi lijek za bol koji uzrokuje.

Dolazak velike dive

Vjerujem da nisam pretjerao kad sam nazvao širokolisnu veprinu "divom". Tijekom jednog predavanja iz fitoterapije spomenuo sam širokolisnu veprinu. Jedna osoba je rekla: "Zaboga, odakle ste sad ovu biljku izmislili?".

Svatko tko planinari u Hrvatskoj, dobro poznaje širokolisnu veprinu (Ruscus aculeatus L.). Česta je u našim šumama, karakterističnih oštrih, tamnozelenih listova oštrih vrhova i intenzivno crvenog ploda. Svojim tamnim listovima lako se ističe u bjelogoričnim šumama, no većini ljudi bude samo jedna od biljaka, koja nije primamljiva kao ukrasna upravo zbog oštrih i tvrdih listova. U doba kad su ljudi bili više gladni nego siti, mladi izbojci jeli su se sirovi ili kuhani, baš kao i divlja šparoga, njezina daleka srodnica. Danas smo na to zaboravili, možda i zbog činjenice što nije jestiva kao zrela biljka, a njezini crveni plodovi su čak i štetni.

Širokolisna veprina jedan je od klasika fitoterapije, već desetljećima poznata u Francuskoj (la plante des jambes légères iliti biljka lakih nogu), ali i u Americi i Njemačkoj. Kod nas je čak i među travarima prilično nepoznata kao ljekovita biljka i trebat će još puno vremena dok je upozna šira javnost. I dok se trudim već godinama upoznati farmaceute i liječnike sa širokolisnom veprinom, nenadani saveznik u pripremi pozornice za veliku divu postala je - kozmetika. No, krenimo redom.

Prijateljica teških nogu

Neke tjelesne tegobe jednostavno su nam dane genetski kao potomcima primata. Za neke znamo iz paleontoloških iskopina, poput reumatoidnog artritisa ili tuberkuloze. Za neke znamo iz modernih genetskih istraživanja, poput slučaja slavne bakterije "čira na želucu" Helicobacter pylori. Ipak, katkad zaboravljamo da je naš slavni hod na dvije noge umjesto na četiri, imao prilično teške biološke posljedice, a to je opterećenje venskog sustava. Posljedice? Teške noge i proširene vene, beznadežno naglašene u modernom dobu kada puno stojimo i sjedimo, a daleko manje hodamo. Te tegobe nisu posebna novost i ljudi u posljednja dva stoljeća pokušavaju naći različite pomoći. Bolne i proširene vene posljedica su ne samo naše statike i hoda na dvije noge, nego su uzrokovane i genetskim čimbenicima, a začudo, moderna medicina ima vrlo mali arsenal lijekova koji mogu pomoći u prevenciji i liječenju, osim operativnih zahvata, kompresivne terapije (poveza i čarapa) te antikoagulansa kod tromboze. Stoga se za pomoć okrećemo prirodi. Postoji nekoliko klasičnih biljaka koje se koriste za venske tegobe i koje, ako ništa drugo, barem mogu usporiti proces nastanka proširenih vena i olakšati tegobe teških i bolnih nogu. Još i danas koristimo pomalo nespretan farmakološki izraz "venetonik", s obzirom na to da postoji barem nekoliko mehanizama djelovanja biljaka na venski sustav.

Moderna znanost i stara diva

Posljednjih nekoliko desetljeća raste upotreba venetoničnih biljaka, no farmakolozi su oduvijek htjeli naći razlog, odnosno molekularni mehanizam djelovanja koji bi potencijalno doveo i do razvoja boljih lijekova. Do kraja dvadesetog stoljeća potpuno je bilo jasno kako se grupe tvari koje djeluju venetonično dijele u tri glavne skupine: flavonoidi i kumarini (obilato prisutni u nekim citrusima) te saponozidi. One su i glavne ljekovite sastavnice biljaka koje se najviše koriste za liječenje venskih tegoba: divlji kesten (Aesculus hippocastanum) bogat saponozidima, žuti kokotac (Melilotus officinalis) bogat kumarinima, širokolisna veprina bogata saponozidima, te posljednji i najmoderniji lijek za venske tegobe, Pycnogenol, ekstrakt kore primorskog bora (Pinus maritima) bogat oligomernim procijanidima, ali i prekursorima (prolijekovima) od kojih nastaju flavonoidi. Moderni lijek hesperidin, danas propisivan na liječnički recept, također je flavonoid izoliran iz kore naranči, a prisutan je i u drugim citrusima, baš kao i rutozid, lijek koji se najčešće koristi transdermalno (kroz kožu) u obliku emulzija i gelova.

Znanstvena istraživanja tih tvari bila su naporna i uključivala su i ispitivanja na venama životinja i ljudi. Pokazalo se da te tvari djeluju na receptore koji upravljaju tonusom vena (kontrakcija vena), ali i propusnošću unutarnjeg sloja vena i kapilara (smanjuju propusnost) i time pomažu glavnoj funkciji venskog sustava - odvođenju tekućine iz tkiva prema srcu. Opsežna klinička ispitivanja pokazala su odlično djelovanje na venske tegobe za većinu nabrojenih biljaka, tako da danas na policama europskih ljekarni uglavnom i nalazimo oralne oblike divljeg kestena, širokolisne veprine i pycnogenola, uz lijekove koji sadrže izolirane prirodne spojeve kao što je hesperidin. I u stvarnom iskustvu u radu s pacijentima uvidio sam istinitost kliničkih istraživanja koja su utvrdila da širokolisna veprina i pycnogenol mogu pomoći u slučajevima refraktornim (otpornim) na liječenje divljim kestenom.

U posljednjih dvadesetak godina europska i američka fitoterapija dobila je i dobrodošlu novost među venetoničnim biljkama, a to je stara ajurvedska biljka gotu kola ili centela (Centella asiatica). Njezini uljni macerati postali su klasik kod celulita, no oralni pripravci polako postaju sve popularniji kao venetonici.

Širokolisna veprina djeluje zahvaljujući mehanizmima kontrole kontrakcije i propusnosti vena i kapilara, smatra se da je jedan od glavnih aktivnih spojeva ruskozid, no sama biljka je bogata i nitratima, koji vjerojatno igraju određenu ulogu u venetoničnom djelovanju. Ljekoviti dio je rizom (podanak) biljke, a najčešće se koristi kao suhi ekstrakt standardiziran na ruskozid, u dozi od 400 do 1000 mg dnevno. Kao i većina drugih venetoničnih biljaka, koristi se kod hemeroida.

Mali korak od lijeka do kozmetičkog lijeka

Kad se dokazao mehanizam djelovanja širokolisna veprine, nije trebalo čekati širenje njezine upotrebe. Djelujući na (mikro)cirkulaciju i širenje krvnih žila, širokolisna veprina djeluje i kod eritema (crvenila) kože, kao i kod rozaceje, za što su stvoreni kozmetički pripravci. Takvi pripravci su našli i zanimljivu upotrebu kod podočnjaka jer smanjuju nakupljanje tekućine u tkivu zbog smanjenja propusnosti kapilara. To vraća nadu da će dostojnu pozornicu za ovu veliku divu fitoterapije pripremiti upravo kozmetika.

Datum objave članka: 1. 6. 2012.