Alergijski rinitis - bolest zapadne civilizacije

U svijetu postoji trend stalnog porasta alergijskih bolesti, osobito u visoko razvijenim zemljama zapada, u kojim gotovo polovica stanovništva pati od alergijskog rinitisa, inače najčešće alergijske bolesti. Računa se da je broj alergijskih bolesti dišnih putova u zemljama zapadne Europe svakih deset godina udvostručen. U tranzicijskim zemljama taj trend još je izraženiji. Očito je da je porast broja alergijskih bolesti vezan za zapadnjački način života.

Glavne teorije nastanka alergijskog rinitisa su tzv. higijenska i ekološka teorija. Higijenska teorija tumači se promjenama imunog sustava koje nastaju zbog nedostatnog izlaganja bakterijama i virusima kao posljedica prevencije virusnih infekcija cijepljenjem kao i učestale i prekomjerne uporabe antibiotika u liječenju bakterijskih infekcija. To bi značilo da nije potrebno preuranjeno ni prečesto koristiti antibiotike.

Ekološka teorija tumači se izlaganjem čimbenicima iz okoline koji su potencijalni alergeni, a to su u prvom redu onečišćenja, način uređivanja doma, držanje kućnih ljubimaca, visoki udio konzervansa u hrani i dr. Studije pokazuju znatno veću učestalost alergijskih bolesti kod gradskog stanovništva u usporedbi sa seoskim.

Alergijski rinitis je kronična upala sluznice nosa uzrokovana nekim od alergena. Javlja se u dva osnovna oblika: perenijalni ili trajni i sezonski. Kod sezonskog oblika smetnje se javljaju u određenom dijelu godine, obično u razdoblju cvatnje (pelud!), a najčešći alergeni su peludi trava, stabala i korova. Kod perenijalnog oblika smetnje postoje većim dijelom godine jer je prisutna gotovo stalna izloženost alergenima, a najčešći alergeni su grinje, kućna prašina, dlake životinja, tekstilna vlakna i sl.

Simptomi koji se javljaju u alergijskom rinitisu su začepljenost nosa, pojačana vodenasta sekrecija iz nosa, kihanje, osjećaj suhoće ili sekreta u nosu koji se ne može ispuhati te, povremeno, krvarenje iz nosa. Kod sezonskog alergijskog rinitisa vodeća smetnja je kihanje, dok je kod perenijalnog vodeći simptom začepljen nos.

Alergijski rinitis spada u atopijske bolesti, koje su karakterizirane povećanim stvaranjem antitijela klase IgE. Ta antitijela se vežu za stanice mastocita, što uzrokuje njihovu degranulaciju (raspad) i lučenja medijatora upale (tvari koje potiču razvoj upale) od kojih je najvažniji histamin. Dolazi do nakupljanja upalnih stanica što dovodi do oštećenja sluznice nosa i razvijanja simptoma rinitisa, a također i do pojačane reaktivnosti (hiperreaktivnosti) sluznice, što se očituje kao preosjetljivost na različite iritanse (dim, prašina, kemikalije) ili uvjete okoline (npr. hladni i suhi zrak).

U slučaju sumnje na alergijski rinitis dijagnostički postupci su kožni alergijski testovi na inhalacijske alergene ("prick" test), određivanje razine ukupnog i specifičnog IgE u serumu te citološki bris sluznice nosa na eozinofile. Kod jedne četvrtine bolesnika koji boluju od alergijskog rinitisa navedeni testovi se negativni, jer se u njih radi o lokaliziranoj alergijskoj bolesti. U takvih bolesnika se može napraviti nosni provokacijski test nanošenjem alergena na sluznicu nosa ili dokazivanje IgE antitijela u nosnom ispirku.

Osnovni postupak u liječenju alergijskog rinitisa je izbjegavanje alergena. Kod blažih oblika rinitisa koriste se nesedirajući antihistaminici u obliku tableta. Kod težih oblika se uz navedeno koriste i nazalni (nosni) kortikosteroidni sprejevi. Dekongestivne kapi za nos (efedrin, nafazolin) smiju se koristiti samo kroz nekoliko dana na početku bolesti, jer se u slučaju njihove dugotrajne primjene često razvija ovisnost o takvim preparatima, što dovodi do kroničnog oštećenja sluznice.

Neki praktični savjeti mogu pomoći u smanjenju izloženosti alergenima kojima smo inače svakodnevno izloženi. Izbjegavanje alergena znatno je olakšano spoznajom o tome na što smo alergični. Tako, primjerice, kod alergije na životinjsku dlaku svakako treba izbjegavati držanje kućnih ljubimaca. Ali ako se nismo u stanju odreći svojim ljubimaca, onda pomaže njihovo povremeno pranje. Kod alergije na kućnu prašinu pomaže redovito brisanje prašine vlažnom krpom, a ne metlicom koja diže prašinu u zrak. Također je bitno unutarnje uređenje životnog prostora, koje bi trebalo biti minimalističko, bez suvišnih predmeta i sagova koji omogućavaju nakupljanje prašine i grinja. Malo je osoba alergičnih na pelud u mogućnosti promijeniti mjesto stanovanja u doba cvatnje peludi te se stoga preporuča barem smanjenje izloženosti npr. držanje prozora zatvorenim u razdoblju cvatnje).

Epidemiološki podatci govore o povezanosti alergijskog rinitisa i astme, što podupire teoriju o povezanosti gornjih i donjih dišnih putova. Njihova učestalost i porast broja oboljelih u svijetu pokazuju pandemijske razmjere (zahvaćenost više kontinenata) alergijskih bolesti dišnog sustava, a samim time i važnost njihovog suzbijanja i liječenja.