Različite bolesti u istoj vreći

Zbog površna medijskog tretmana mentalnog zdravlja, uobičajeno je da se u tisku sve psihijatrijske bolesti jednostavno nazivaju duševnim bolestima, a oni koji od njih pate duševnim bolesnicima. To je otprilike jednako precizno kao kad bi se reklo da netko pati od zarazne bolesti, bez pobližeg određivanja je li to hunjavica, tifus ili AIDS.

Budući da mediji rijetko prave razliku među duševnim bolestima i spremno udaraju pečat duševnog bolesnika onim vrlo rijetkim oboljelim pojedincima koji su istodobno i nasilni, poput muškarca koji je nedavno u Splitu bacio na tlo dvomjesečnu djevojčicu, velik dio javnosti uvjeren je da su svi koji imaju veze s psihijatrima sumanuti i opasni po okolinu. Istina je, međutim, da među psihijatrijskim bolestima postoje goleme razlike i da se na psihotične poremećaje ili sumanutost odnosi samo 10 posto svih psihijatrijskih slučajeva.

Psihotični poremećaji, od kojih je najčešća shizofrenija, skupina su ozbiljnih bolesti koje teško narušavaju mentalne funkcije. Dok depresija i anksioznost primarno nanose duševne patnje, psihotični poremećaji izazivaju tegobe na planu spoznajnih sposobnosti. Oni ometaju jasno razmišljanje, donošenje ispravnih zaključaka i odluka, razumijevanje vanjskih okolnosti i vlastitog mjesta u njima te prikladno ponašanje. Kad su osobito intenzivni, psihotični poremećaji onemogućuju osobu u obavljanju i jednostavnih, nužnih svakodnevnih poslova.

Iako znanost nije do kraja objasnila podrijetlo i prirodu psihotičnih poremećaja, poznat je velik dio fizioloških mehanizama koji ih izazivaju, pa su u skladu s tim spoznajama uvedeni lijekovi koji te poremećaje stavljaju pod kontrolu. Većina lijekova, zvanih antipsihotici, djeluje tako da suzbija aktivnost neurohormona dopamina. Inače, dobrodošao kao jedan od hormona ugode, hiperaktivni dopamin nekim ljudima izaziva pravu pomutnju u umu. Oboljelom je potrebna i trajna psihosocijalna podrška, a psihoterapija igra manju ulogu nego kod bolesti koje izazivaju emocionalne patnje.

Kod psihotičnih poremećaja ključni su simptomi halucinacije i zablude. Halucinacija je opažanje pojava ili predmeta koji u stvarnosti nisu prisutni, bilo da je riječ o vidnim, zvučnim, taktilnim (dodir), mirisnim, ili čak okusnim podražajima. Priviđanje stvari i čuvenje glasova klasični su primjeri halucinacija kod shizofrenih osoba.

Zablude ili obmane su iskrivljena uvjerenja koja su trajna i često imaju unutarnju logiku. Osoba može živjeti u zabludi da je prisluškuju i prate ili da joj truju hranu, te nastavlja gajiti ista uvjerenja i nakon što joj okolina pruži materijalne dokaze da nije u pravu.

Još neki simptomi svojstveni psihotičnim poremećajima su nesuvisao ili nepovezan govor, zbrkano razmišljanje, emocionalne reakcije u neskladu s okolnostima, neobično i neprikladno ponašanje, čudne kretnje, zanimanje za nebitne ili bizarne stvari, zapuštanje bitnih životnih aktivnosti, kao što su higijena, posao i međuljudski odnosi. Još jedan simptom koji upućuje na psihotični poremećaj je zabluda o vlastitoj veličini i značenju, što može biti i simptom manične faze bipolarnog poremećaja.

Psihijatrija razlikuje shizofreniju od shizoafektivnog poremećaja, kratkoga psihotičnog poremećaja i drugih srodnih psihijatrijskih smetnji. Za dijagnozu shizofrenije psihotični simptomi - zablude, halucinacije, nesnalaženje u stvarnosti i nelogično ponašanje - trebaju trajati šest ili više mjeseci.

Potraju li između jednog i šest mjeseci, postavlja se dijagnoza shizofreniformnog poremećaja. Slične smetnje koje traju manje od mjesec dana nazivaju se kratkim psihotičnim poremećajem. Shizoafektivni poremećaj uključuje simptome shizofrenije i simptome afektivnog poremećaja, poput depresije ili bipolarnog poremećaja, znanog i kao manična depresija.

Dvije druge skupine psihijatrijskih poremećaja bitno se razlikuju od psihotičnih poremećaja utoliko što, u velikoj većini slučajeva, ne pogađaju spoznajno-logičke sposobnosti, nego duševno blagostanje ili raspoloženje. Pritom su poremećaji raspoloženja desetak puta rašireniji od psihotičnih.

Izraz poremećaj raspoloženja ili, kolokvijalno, emocionalni poremećaj, nije najsretnije odabran, jer zdravim ljudima ne odražava svu težinu patnji koje izazivaju. Zdrave i neupućene osobe pretežno smatraju da je raspoloženje nešto trivijalno, na što se može lako utjecati puštanjem dobre glazbe ili odlaskom u veselo društvo.

Dakako, ništa nije dalje od istine. Raspoloženje je moždana funkcija koja određuje koliko smo sretni ili nesretni. Tko ima bolest koja pogađa raspoloženje, osjeća se blago do duboko nesretnim, a patnje koje trpi osoba koja ima tešku depresiju tolike su da mnoge vode u samoubojstvo. Približno dvije trećine svih samoubojstava odnosi se na žrtve teške depresije.

Poremećaji raspoloženja u užem smislu su razni oblici unipolarne i bipolarne depresije, a u širem smislu pripada im i široka paleta anksioznih poremećaja.

NE BRKAJMO POJMOVE - PSIHOZA I PSIHOPATIJA NISU ISTO

Pojam psihoze i psihotičnih poremećaja izrazito se često brka s pojmom psihopatije. Dok je psihotični poremećaj priznat kao bolest, psihopatija nije bolest nego, pojednostavljeno, zločestoća. Psihopat je osoba koja smišljeno i sebično zadovoljava svoje interese, pritom ne mareći za štetu koju nanosi drugima, ili čak uživa u tuđim patnjama. Psihotični bolesnik može, doduše rijetko, počiniti teško kazneno djelo, i obično je pritom smanjeno uračunljiv. Psihopat je, pak, uračunljiv i mogao bi se suzdržati od zločina, kad bi to htio. Stoga se psihopati za zlodjela kažnjavaju, dok se psihotičnog bolesnika, ovisno o stupnju njegova poremećaja, može i osloboditi te eventualno smjestiti na poseban odjel psihijatrijskih ustanova.

Unipolarna (jednopolna) depresija je bolest koju skraćeno jednostavno nazivamo depresijom, jer se očituje samo sniženim raspoloženjem. Bipolarna (dvopolna) depresija uzrokuje izmjenu depresivnih i maničnih ili euforičnih epizoda.

Blaži oblik unipolarne depresije zove se distimija, kronično sniženo raspoloženje koje ne poprima jači intenzitet. Analogno distimiji, blaži oblik bipolarnog poremećaja je ciklotimija. Kod nje raspoloženje također oscilira, ali u manjoj mjeri, pa depresivne i manične faze nisu jako izražene.

Posebni oblici depresije, koji se javljaju u strogo određenim okolnostima, su postporođajna depresija i sezonska ili zimska depresija, koju uzrokuje manjak prirodnog svjetla od kasne jeseni do kasne zime.

Anksiozni poremećaji su srodni depresiji i često se javljaju istodobno s njom. Dok depresija "vuče" na tugu, kao središnju emociju, kod anksioznosti je temeljna emocija strah u svim svojim nijansama, od tjeskobe i strepnje do fobije i panike. Koliko su međusobno povezani anksiozni i depresivni poremećaji, govori i podatak da se i anksioznost vrlo dobro tretira nekim od antidepresiva, koji uz podizanje raspoloženja donose smirenje i ublažavanje napetosti.

Antidepresivi se koriste i u depresivnoj fazi bipolarnog poremećaja, a u maničnoj se fazi izbjegavaju ili im se snižava doza. Temelj liječenja bipolarnog poremećaja su stabilizatori raspoloženja poput litija, koji onemogućuju i visoke uspone i duboke padove osjećaja duševnog blagostanja.

Paradoksalno je da depresija i anksioznost mogu postojati neovisno o okolnostima u kojima osoba živi. Poremećaji raspoloženja mogu nastati i kao posljedica dugotrajna ili jakog stresa, ali i bez ikakvih neugodnih vanjskih podražaja. Raspoloženje je, kao i inteligencija, sposobnost pamćenja ili talent za šah, u određenoj mjeri genetski zadano tako da netko dolazi na svijet sa snažnom predispozicijom za depresiju ili anksioznost, a netko drugi s predispozicijom za dobro raspoloženje, neovisno o okolnostima.