Sideropenija & anemija: razlike - dijagnostika - terapija 1. dio

Bolesti i stanja / Dijagnostika Anka Dorić dr. med., spec. transfuzijske medicine

Najveća učestalost sideropenične anemije objašnjava se činjenicom da je manjak željeza ujedno i najčešći prehrambeni deficit u svijetu

Sideropenija je naziv za nedostatak željeza koji nastaje postupno i najčešće kao rezultat njegova nedovoljna unosa. Ujedno je jedan od najčešćih poremećaja u svakodnevnoj liječničkoj praksi.

Simptomi i znakovi deficita ovise o nekoliko dodatnih čimbenika, kao što su: dob, opće stanje, brzina kojom se razvija nedostatak željeza i istodobno postojanje drugih bolesti. Oni koji mogu uputiti na sideropeniju i njezinu ozbiljniju razvojnu formu, bolest sideropeničnu anemiju, su brojni i vrlo nespecifični, a najčešći su umor, nedostatak koncentracije, smetnje pamćenja, loš uspjeh u školi, pospanost, glavobolja, omaglica, osjećaj nedostatka zraka, lupanje srca, bljedoća kože i sluznica, hladne ruke i noge, oslabljen periferni puls, sistolički šum na srcu, ubrzan rad srca (tahikardija), nizak tlak, osobito kod nagle promjene položaja tijela. Svi ti simptomi mogu nastati i zbog nedostatka kisika u tkivima zbog različitih razloga, a uzrokuju ga bolesti koje zahvaćaju eritrocite, poznate pod skupnim nazivom anemije, ali i neke druge bolesti i sindromi.

Anemije su najčešće hematološke bolesti, ali u više od 50 posto slučajeva samo su simptom neke druge bolesti. Najčešće nastaju kao posljedica gubitka krvi, no mogu biti uzrokovane i smanjenom proizvodnjom eritrocita, zbog različitih poremećaja njihova stvaranja ili nedostatka tvari nužnih za njihovu proizvodnju u koštanoj srži (npr. željeza, folne kiseline, vitamina B skupine i slično). Posebno su opasne vrste anemija koje nastaju kao hematološko-onkološke, zatim autoimune bolesti i anemije koje su posljedica kroničnih bolesti.

U 17. stoljeću za anemiju se koristio izraz kloroza, zbog zelenkaste boje puti anemičnih osoba, pa je stoga i trend u slikarstvu toga doba bio slikati djevojački ten zelenkasto. Sam izraz anemija koristi se od 19. stoljeća, i složenica je od grčkih riječi an = negacija i haima = krv, što znači beskrvnost. Kako izraz i nije baš odgovarajući, za opis tog bolesnog stanja koristili su se i nazivi malokrvnost i slabokrvnost. U 19. stoljeću anemičnost se smatrala i simptomom neuroze, ali, prema mišljenju ondašnjih velikana medicine, i simptomom žena oboljelih od "histerije". Liječenje anemije preparatima željeza prvi su u 19. stoljeću uveli Francuzi.

Kod sideropenije, i krajnje posljedice sideropenične anemije, u krvi se najčešće nalazi snižena vrijednost hematokrita i/ili hemoglobina, odnosno broja eritrocita. No, kod blažih oblika, do kojih dovodi blaži deficit željeza (tzv. latentna sideropenija), ti parametri često ostaju u rasponu normalnih referentnih vrijednosti, pa se tek brižljivim iščitavanjem crvene krvne slike poremećaj može prepoznati u samom začetku i liječiti dok još nisu nastale komplikacije.

Svjetska zdravstvena organizacija definira početnu anemiju u muškaraca kod razine hemoglobina < 13 g/dl, u žena 12 g/dl, u djece od šest mjeseci do šest godina < 11 g/dl, a u djece od šest do 14 godina < 12 g/dl. Iz tih podataka vidljivo je da se vrijednosti hemoglobina, pa tako i ostalih parametara krvne slike, mijenjaju ovisno o dobi i spolu, a ne samo o vrsti i stupnju intenziteta anemije.


Potrebe za željezom u odnosu na spol:

  • dojenčad do godine dana starosti - 9 mg/dnevno;
  • djeca do 11 godina – 6 -8 mg/dnevno;
  • muškarci - 10 mg/dnevno;
  • tinejdžeri – 10 - 13 mg/dnevno;
  • žene – 12 - 16 mg/dnevno;
  • trudnice – 22 - 36 mg/dnevno.


Populacija pod najvećim rizikom od smanjenja zaliha željeza u organizmu su:

  • žene u generativnoj dobi;
  • trudnice i djeca;
  • siromašne osobe;
  • stariji od 75 godina;
  • osobe na mliječnoj i vegetarijanskoj prehrani.


S obzirom na uzrok nastanka, anemije mogu nastati zbog:

  • gubitka eritrocita iz krvotoka;
  • smanjena stvaranja eritrocita;
  • povećane razgradnje eritrocita.


Postoje i druge podjele anemija, i to:

  • prema veličini eritrocita - mikrocitne, normocitne i makrocitne;
  • prema koncentraciji hemoglobina - hipokromne, normokromne i hiperkromne;
  • hemolitičke anemije - zbog pojačane razgradnje eritrocita;
  • anemije zbog gubitka krvi – izazvane akutnim i kroničnim krvarenjem;
  • hipoproliferacijske anemije - kod poremećaja sazrijevanja krvnih stanica ili slabosti koštane srži;
  • ostale.

Sideropenična anemija najčešća

Najveća učestalost ove vrste anemije objašnjava se činjenicom da je manjak željeza ujedno i najčešći prehrambeni deficit u svijetu. Obično mu prethodi manjak željeza (sideropenija) kao posljedica latentnog deficita u skladištima s feritinom vezanog željeza u organizmu, točnije u jetri. Naime, u tijelu je željezo prisutno u svim stanicama i ima nekoliko vitalnih funkcija: nositelj je kisika u tkiva, služi kao transportni medij za elektrone u stanicama i sudionik je važnih enzimskih reakcija u raznim tkivima.

Rizični čimbenici su ženski spol, vegetarijanska prehrana, kronične bolesti, osobe na dijalizi zbog otkazivanja bubrega, operacija želuca (gastrektomija).

U fazi početnog manjka željeza tijelo ga nadoknađuje iz vlastitih rezervi, zbog čega je željezo u krvnoj slici još uvijek u granicama normale, feritin (protein koji u jetrenim stanicama na sebe veže željezo koje se tako vezano u reverzibilnom obliku skladišti u deponije u jetri) je snižen, a transferin (protein koji služi kao nosač željeza u plazmi) povećan.

Kod već razvijene sideropenične anemije su snižene vrijednosti serumskog željeza, a eritociti su manji nego obično i bljeđi zbog smanjene količine hemoglobima, pri čemu se nalaze i promjene njihova oblika. Uz nisku koncentraciju željeza i izrazito sniženferitin, povišeni su UIBC (nezasićeni kapacitet vezanja željeza) i TIBC (ukupni kapacitet vezanja željeza).

Ako ostane dugo neprepoznata i neliječena, mogu nastupiti ozbiljni zdravstveni problemi, među kojima su i:

  • srčani, kožni, gastrointestinalni i neurološki simptomi i bolesti;
  • povećana sklonost infekcijama, od respiratornih do urogenitalnih;
  • prijevremeni porod ili porod djeteta male porođajne težine;
  • u novorođenčadi i djece zastojne smetnje rasta i razvoja, fizički i mentalni poremećaji, kasniji razvoj govora i hoda, slab rezultat u školi, veća osjetljivost na infekcije i slabija otpornost.

Najčešći uzrok kod djece je nedovoljan unos željeza hranom(u zemljama u razvoju sideropeničnu anemiju ima oko 50 posto žena i djece te 25 posto muškaraca), a kod odraslih kronično krvarenje iz probavnog i urogenitalnog sustava.

Osnovni razlog manjka željeza u trudnica je nedovoljan unos hranom, uz istodobno postojanje velikih potreba fetusa u razvoju. Pod osobitim su rizikom trudnice lošijega socijalnog statusa, žene s višestrukim i uzastopnim trudnoćama i maloljetne trudnice. Pod pretpostavkom da su na normalnoj prehrani, kod koje je dnevni unos željeza iz hrane oko 15 mg, dodatno bi trebale dobiti još oko 30 mg dnevno, te tako unijeti ukupno 45 mg željeza kako bi očuvale zalihe za sebe i bebu. Povećane potrebe u trudnoći osobito su izražene u posljednjem tromjesečju, jer plod zadovoljava svoje potrebe za željezom na štetu majčinih zaliha. Trudnice koje su slabokrvne zbog nedostatka željeza pod većim su rizikom od nastanka komplikacija tijekom i nakon poroda, a jedna od njih je i povišena perinatalna smrtnost.

Rezerve željeza u novorođenčeta dovoljne su samo za prvih četiri do šest mjeseci, nakon čega im je potrebna nadoknada. U nedonoščadi se zalihe mogu potrošiti i prije, pa s nadoknadom treba početi na vrijeme.

U starijih muškaraca i žena uzrok je često neprimjetno dugotrajno krvarenje zbog kroničnih bolesti probavnog sustava (krvarenja u želudac, bolesti crijeva, hemoroidalna krvarenja i sl.). Stoga je važno u dijagnostiku uključiti i gastroenterološki pregled, a kod žena i ginekološki pregled, te svakako pokušati pronaći uzrok.

Sideropenija je česta i u osoba na vegetarijanskoj prehrani, na hemodijalizi, oboljelih od bolesti štitnjače i drugih kroničnih bolesti.

Datum objave članka: 1. 2. 2011.