Snagom prirode protiv zimskih nedaća

Rinosinusna bolest (RS) vrlo je česta i multifaktorijalno uzrokovana. Istraživanje njezine učestalosti, provedeno 2002. godine u Njemačkoj, pokazuje da je dijagnoza "akutni sinuitis" zabilježena 6,3 milijuna puta, a dijagnoza "kronični sinuitis" 2,6 milijuna puta. Uz važnost dijagnosticiranja rinosinusne bolesti radi sprječavanja razvoja komplikacija, ne smije se zanemariti ni važan ekonomski aspekt. O tome govori podatak iz Njemačke da izravni i neizravni troškovi liječenja rinosinusne bolesti iznose 22,000.000.000 eura. Iz toga se jasno može zaključiti koliko je važna učinkovitost njezina liječenja.

Kod akutnog rinosinuitisa glavni su problemi ventilacija i drenaža sinusa. U akutnoj formi pacijentu je bitno brzo olakšanje simptoma, što se može postići primjenom lijekova koji imaju sekretolitično djelovanje, tj. koji olakšavaju uklanjanje sekreta iz dišnog puta.

Imunološki induciran kronični rinosinuitis manifestira se smetnjama ostiomeatalnog kompleksa zbog upalnog edema sluznice, otvrdnućem (hipetrofijom) sluznice i polipoznim promjenama. Dakle, zadebljanje sluznice, zastoj sekreta i razvoj polipa glavni su problemi kronične forme. U sekretu bolesnika s kroničnim rinosinuitisom nalazimo povećan broj upalnih stanica (neutrofila granulocita, eozinofila, mastocita i bazofila), a temeljna istraživanja posljednjih nekoliko godina pokazala su da važnu ulogu u upalnim promjenama nosa imaju leukotrieni (primarni endogeni medijatori upale).

U akutnom rinosinuitisu poremećeno je strujanje zraka i oslabljena je ventilacija sinusa, a posljedice su zastoj sekreta i oslabljene drenaže sinusa. Osnovni preduvjet za normalnu funkciju sluznice gornjih dišnih putova je uredan mehanizam mukocilijarnog aparata. U svim upalnim procesima gornjih i donjih dišnih putova poremećen je mehanizam tih vitalnih struktura - mijenja se izlučivanje stanica, gube se cilije, slabi mukocilijarni transport i mijenja se viskozitet sluzi, koja postaje gušća i slabije pokretna, pa samim time i više prijemčiva za bakterije. To dovodi do razvoja upale. Dakle, stvara se začarani krug, u kojem zgušnjavanje sekreta, otežani mukocilijarni transport i smanjena drenaža omogućuju zadržavanje bakterija, a njihovim nakupljanjem pojačavaju se edem i upalna infiltracija, te se otpuštaju medijatori upale, koji svojim djelovanjem, ako se ne riješi problem drenaže sinusa, dovode do razvoja kronične upale, koju prate simptomi i znakovi kroničnog rinosinuitisa. Pridružene malformacije koštanog skeleta i zračnoga sinusnog prostora kao katalizatora, pogoršavaju stanje, koje se bez pravilno odabrane terapije ne može izliječiti.

Dijagnoza akutnog rinosinuitisa postavlja se na temelju tipičnih kliničkih simptoma i znakova. Glavni simptomi su orofacijalna bol, tipično na mjestima izlazišta živaca, pritisak u području lica kod prignutog položaja glave, nosna opstrukcija, smanjen osjećaj mirisa i okusa. Simptomi pratećih komplikacija su bol u uhu kao znak upale srednjeg uha, kašalj i promuklost kao znak upale grkljana, dušnika i bronha.

Najčešći sastojak različitih pripravaka na biljnoj osnovi koji se koriste u liječenju sinuitisa i drugih stanja koja dovode do sinusne kongestije je standardizirani mirtol, esencijalno ulje iz biljke Myrtus communis

Pregledom nosa, rinoskopski i endoskopski, nalazimo patološke promjene sekreta, gnojni iscjedak, edem sluznice postraničnog zida nosa ili novootkrivene polipe. Dijagnozu rinosinusne bolesti potvrđujemo ultrazvučnom ili radiološkom pretragom, koje pokazuju zadebljanu sluznicu nosa uz sekret i zadebljanje sluznice unutar paranazalnih šupljina, a zdrave paranazalne šupljine su pneumatizirane (ispunjene zrakom) i uredno ventilirane. Vrlo često nalaze se pridružene morfološki izmijenjene anatomske strukture, koje imaju predisponirajuće patogenetsko značenje. Primjerice, to mogu biti septalne deformacije, bulozne nosne školjke, sužen infundibulum ili kombinacije različitih promjena.

Prije endoskopskih kirurških zahvata u slučaju kroničnog rinosinutisa važnu ulogu ima snimanje kompjutoriziranom tomografijom.

Činjenica je, dakle, da rinosinusna bolest može biti vrlo složena, pa zbog toga u liječenju trebamo mnoge pripravke s različitim mehanizmima djelovanja. Stoga se s pravom postavlja pitanje što se očekuje od lijeka koji djeluje na rinosinusnu bolest? Poželjno je prije svega da takav lijek djeluje sekretolitično, mukolitično, sekretomotorno, protuupalno, antioksidacijski i antimikrobno.

Patogenetski značaj bakterija u rinosinusnoj bolesti danas je manji nego prije, stoga su strože indikacije za antibiotsko liječenje. Njemačko ORL društvo preporučuje antibiotsko liječenje kad nalaz jasno pokazuje gnojnu infekciju, tjelesna temperatura je visoka i postoji opasnost od razvoja komplikacija ili kronične upalne plućne bolesti.

Kad je posrijedi primjena mukolitika, postavlja se pitanje koja je njihova vrijednost u liječenju rinosinusne bolesti i koje su razlike u djelovanju mukoaktivnih pripravaka. Iako se mukolitici naširoko koriste u liječenju rinosinusne bolesti, nema dovoljno dokaza o učinkovitosti primjene, primjerice, N-acetylcysteina i ambroxola. Studije in vitro pokazale su da veće doze negativno utječu na pokretljivost cilija, stoga se te supstancije ne preporučuju za liječenje rinosinusne bolesti.

Međutim, osnovnu terapiju antibioticima i dekongestivima mogu nadopuniti neki drugi preparati. Primjerice, neki od njih sadrže kemijski definiranu kombinaciju biljnih ekstrakata bobice bazge, kiselice, jagrčevine, ljutovnice i gencijane, ili prirodnu aktivnu supstanciju cineol, dobivenu iz ulja eukaliptusa, koja ima protuupalno i ekspektoransno (potiče iskašljavanje) djelovanje, a koristi se u liječenju rinosinusne bolesti, iako nema dovoljno kliničkih studija o učinkovitosti.

Najčešći sastojak različitih pripravaka na biljnoj osnovi koji se koriste u liječenju sinuitisa i drugih stanja koja dovode do sinusne kongestije je standardizirani mirtol, esencijalno ulje iz biljke Myrtus communis. Prema važećim smjernicama AWMF-a (Mreža znanstvenih medicinskih društava u Njemačkoj), standardizirani mirtol koristan je u liječenju rinosinusne bolesti i bronhitisa. Njegov učinak na mukocilijarni aparat dokazan je u studiji sekretomotornog djelovanja nakon četiri dana uzimanja, pri čemu je pokazano ubrzano uklanjanje radiofarmaka kroz prirodno ušće maksilarnog sinusa. Upravo tim djelovanjem standardizirani mirtol ublažava subjektivne tegobe u bolesnika s rinosinusnom bolešću.

Djelotvornost i podnošljivost standardiziranog mirtola dokumentirani su i standardizirani u 26 studija na ukupno 5800 bolesnika. Ovisno o dozi, smanjuje koncentraciju medijatora upale (leukotriena - LTC4/D4/E4) i djeluje antioksidativno, pojačava gibanje cilija, te djeluje sekretolitično i mukolitično, a na Streptococcus pneumoniae i Haemophilus influenzae, bakterije koje najčešće izoliramo u rinosinusnoj bolesti, djeluje antimikrobno.

Jedna multicentrična randomizirana studija šestodnevne primjene standardiziranog mirtola u usporedbi s placebom pokazala je poboljšanje simptoma rinosinusne bolesti (glavobolja, položajna bol, preosjetljivost živčanih okončina, opće zdravstveno stanje, povišena temperatura, nosni iscjedak, viskozni sekret i oslabljeno disanje kroz nos). Drugim riječima, rezultati su pokazali da primjena mirtola poboljšava temeljne simptome rinosinusne bolesti u aktivno liječenoj skupini bolesnika, te da su bakterijske superinfekcije i potreba za antibiotskom terapijom bili znatno rjeđi, kao i stupanj radne nesposobnosti.

Iz navedenog se dade zaključiti da je primjena biljnih sastojaka, u ovom slučaju standardiziranog mirtola, preporučljiva, a iz mnogih razloga (među kojima je i ekonomski) i opravdana.