Uloga stomatologa u ranom otkrivanju oralnog karcinoma

Oralni karcinom (karcinom u usnoj šupljini) daleko je najteža bolest s kojom se susreće stomatološka struka. Iako ga liječe kirurzi glave i vrate te onkolozi, problematika ranog otkrivanja itekako ovisi o kompetentnosti stomatologa koji, osim toga, sudjeluje i u pomoćnom liječenju provodeći postupke za prevenciju ili minimiziranje nuspojava osnovnog liječenja, naročito ako je potrebno zračenje područja glave i vrata. Epidemiološki podaci niječno odgovaraju na pitanje "Uključuje li se stomatološka struka u odgovarajućoj mjeri u rano otkrivanje oralnog karcinoma?", svjedoče da se oralni karcinom u oko 60 posto slučajeva otkriva u poodmakloj fazi te da su ti podaci isti i u razvijenom zapadnom svijetu.

Ako se oralni karcinom otkrije prije nego što je uznapredovao i uzrokovao metastaze u vratnim limfnim čvorovima, petogodišnje preživljenje bit će uspješno u više od 80 posto slučajeva, a oblici liječenja poštedniji i s manje posljedica za pacijenta. No, ako se otkrije u kasnim stadijima, zahtijeva opsežan zahvat u kojem stradavaju brojne strukture usta, čeljusti i lica, a postoji i potreba za uvođenjem drugih modaliteta liječenja (zračenje i kemoterapija) koji izazivaju dodatna oštećenja i na kraju petogodišnje preživljenje pada ispod 40 posto, usprkos znatno agresivnijem pristupu.

Ako sve to uzmemo u obzir, jasno je kako je vrijeme otkrivanja presudno za obim liječenja i izlječenje. Stoga su Europski parlament i Vijeće europskih stomatologa (Council of European Dentists, CED) 23. lipnja 2015. održali sastanak sa svrhom podizanja svijesti o važnosti ranog otkrivanja oralnog karcinoma i ulozi stomatološke profesije u spašavanju života. Naime, upravo je stomatolog zdravstveni djelatnik koji svakodnevno ima priliku jednostavnim i neinvazivnim pregledom usne šupljine utvrditi postoji li sumnjiva promjena zbog koje bi pacijenta trebalo uputiti specijalistu oralne medicine radi dijagnostičke obrade.

Sve ranice, kao i crvene, crveno-bijele ili bijele promjene nejasnog uzroka na sluznici usne šupljine koje ne cijele nakon dva do tri tjedna trebalo bi obraditi s ciljem isključenja karcinoma. To se odnosi i na sve kvržice i povećanje tkiva u usnoj šupljini ili na vratu. Iako su uzroci takvih pojava najčešće benigni, ipak se preporučuje specijalistički pregled, posebice ako promjene traju dulje od navedenog vremena. Važno je naglasiti da promjene ne moraju biti bolne jer oralni karcinom u ranijim stadijima najčešće ne uzrokuje bol, iako ga postojanje boli ne isključuje. Ostali simptomi koji su razlog obraćanja stomatologu ili liječniku su i teškoće pri žvakanju, gutanju, nagla rasklimanost zubi i promuklost.

Neke od promjena u usnoj šupljini koje dijagnosticira kao potencijalno maligne oralne lezije (one koje imaju veću vjerojatnost razvoja u karcinom), stomatolog, a naročito specijalist oralne medicine, treba redovito pratiti i po potrebi na vrijeme reagirati.

Uznapredovale slučajeve može dijagnosticirati i manje iskusan liječnik kliničkim pregledom, a oni rijetko predstavljaju dijagnostički izazov, za razliku od ranih slučajeva gdje je potrebno veliko kliničko iskustvo. Ako uzmemo u obzir da u prosjeku svaki hrvatski stomatolog može naići na samo jedan slučaj svake četiri godine, lako je zaključiti da s vremenom ne mogu steći veliko iskustvo u ranom otkrivanju, koje ipak pripada djelatnicima specijalističkih ustanova koje primaju velik broj takvih slučajeva. Ustvari, bilo bi idealno da stomatolozi (i liječnici opće medicine) znaju posumnjati na oralni karcinom te na vrijeme uputiti pacijenta u specijalističku ustanovu radi daljnje obrade. Konačna dijagnoza postavlja se na temelju biopsije komadića tkiva i mikroskopske analize, što ipak treba prepustiti specijalistu oralne medicine ili kirurgu glave i vrata koji će provoditi kirurško liječenje.

Pojava oralnog karcinoma izravno je povezana s pušenjem i prekomjernim uživanjem alkohola (od 10 oboljelih, osmero su pušači koji piju veće količine alkoholnih pića) i najčešće se javlja kod starijih muškaraca. Nažalost, uočavamo ga i kod mladih ljudi, i onih koji ne puše, iako znatno rjeđe. Najčešća lokalizacija je dno usne šupljine i donja strana jezika, poglavito stražnji dio. Postojanje neke od spomenutih potencijalno malignih oralnih lezija (leukoplakija, oralni lihen planus, aktinična upala usnice) svakako je čimbenik rizika, tako da se u takvih bolesnika karcinom može razviti i nevezano s pušenjem i alkoholom. A za pretpostaviti je i da istodobno prisutni čimbenici rizika potenciraju svoje učinke.

Postoji i zasebna skupina karcinoma – orofaringealni karcinom – koji zahvaća korijen jezika, meko nepce, nepčanu resicu i dio iza nje, a povezuje se s infekcijom humanim papiloma virusom (HPV), koji nije potvrđen kao uzrok oralnog karcinoma, dok je karcinom donje usne posljedica utjecaja UV zračenja. U preventivnom smislu, od velike važnosti je provođenje preventivnih mjera te nadzor potencijalno malignih lezija.

S obzirom na iznimno visok omjer broja umrlih i učestalost, indikativno je da se slučajevi oralnog karcinoma kasno dijagnosticiraju i da je postotak umrlih veći od europskog prosjeka. Sukladno europskim nastojanjima, u RH je 2015. godine osnovana Radna skupina za provođenje aktivnosti ranog otkrivanja oralnog karcinoma Ministarstva zdravlja RH, čije se aktivnosti uklapaju u Nacionalni preventivni program za preventivu i zaštitu oralnog zdravlja. Iako je riječ o preventivnom programu, nastanak oralnog karcinoma najčešće se ne prevenira, već ga se nastoji rano dijagnosticirati.

To znači da je zapravo riječ o sekundarnoj prevenciji s ciljem da se bolest ne otkrije prekasno kad je teško lječiva ili čak neizlječiva, uz izbjegavanje opsežnih operacija, zračenja i njegovih posljedica te smanjenje stope smrtnosti. U tom smislu potrebna je pomoć što većeg broja stomatologa koji će sudjelovati na jednodnevnim edukacijskim radionicama koje se organiziraju na godišnjoj razini i tijekom kojih se prenose određene vještine uz moto „Spašavamo živote jednominutnim pregledom“.

Kad bi svi stomatolozi rutinski pregledavali sluznicu usne šupljine svojim pacijentima (a u prilici su zbog prirode svog posla), osigurali bi da ne dođe do razvoja uznapredovalog oralnog karcinoma. Uz edukaciju i motivaciju stomatologa, dio aktivnosti odnosi se i na građanstvo, koje je nedovoljno informirano o obolijevanju i smrtnosti od oralnog karcinoma. Osim toga, problem je i što se neki pacijenti, posebno oni najrizičniji, godinama ne javljaju stomatologu, zbog čega se sumnjive promjene ne otkriju na vrijeme. Stoga se nastoji podizati svijest populacije putem javnozdravstvenih medijskih kampanja, u želji da se što veći broj kolega stomatologa, koji su pohađali edukativne radionice, tome odazove i tijekom barem jednoga dana u godini ponudi građanstvu besplatan jednominutni pregled usne šupljine s ciljem ranog otkrivanja rizičnih lezija i oralnog karcinoma.

Takvom aktivnošću stomatološka struka zauzima ulogu odgovorne javnozdravstvene struke. Iskreno smatram da nema niti jednog postupka ili događaja u stomatološkoj profesiji koji bi nas mogao emotivno nagraditi kao što je spašavanje jednog života ranim otkrivanjem oralne zloćudne bolesti. I zato se obraćam čitateljima neka posjete svojeg stomatologa, a oni koji ga redovito posjećuju, neka mu postave pitanje: „Jeste li pregledali sluznicu moje usne šupljine u svrhu isključenja potencijalno opasnih promjena?“