Usna šupljina na udaru šećerne bolesti

Šećerna bolest se ubraja među najčešće poremećaje iz skupine bolesti žlijezda s unutarnjim izlučivanjem. Uzrokovana je neodgovarajućom funkcijom gušterače, kroničnog je tipa i zahvaća više organa. Iako primarno ne zahvaća područje usne šupljine, poremećaji na staničnoj razini dovode do komplikacija koje uzrokuju promjene u ustima. Važno je spomenuti da šećerna bolest ne izaziva neke specifične promjene ako je pod kontrolom. Drugim riječima, promjene se javljaju samo ukoliko se radi o nekontroliranoj bolesti.

Promjene u usnoj šupljini uzrokovane šećernom bolešću očituju se promjenama na krvnim žilama, u žlijezdama slinovnicama i na sluznici. Također su uočene promjene u sastavu sline, kao i sklonost gljivičnim infekcijama. Nekontroliranu šećernu bolest prate slatkasti zadah ili zadah po acetonu; relativno brz gubitak zubnog grebena; suhoća usta ili kserostomija i osjećaj pečenja u ustima ili stomatopiroza (najčešći simptomi); upaljena, crvena sluznica sklona ozljedama; infekcije; crveno, često otečeno zubno meso; slabljenje potpornog aparata zuba s mogućim parodontnim apscesima (gnojna upala).

Kserostomija, ili osjećaj suhoće u ustima, usko je povezana s pomanjkanjem sline. Kronična je, a nastaje uslijed nedovoljne stimulacije aktivnosti žlijezda slinovnica. Upravo je šećerna bolest jedan od mogućih uzroka koji dovodi do smanjenja količine izlučene sline i svih zaštitnih faktora u njoj. Na taj način se gubi zaštitna baktericidna (protiv bakterija) uloga sline u usnoj šupljini pa se kao posljedica javlja povećana sklonost infekcijama. Kod oboljelih od šećerne bolesti povećana je i gustoća sline, a time i koncentracija enzima. Povećana enzimatska aktivnost ima za posljedicu acidozu (povećanu kiselost) koja pogoduje razvoju karijesa i gljivičnih infekcija.

Dakle, kserostomiju karakteriziraju suhoća i lijepljenje usana, podložnost infekcijama i upalama, otežano gutanje i govor, neugodan slatkasti miris ili miris po acetonu iz usne šupljine (foetor), izostanak baktericidnog djelovanja sline i smanjenje njenog učinka ispiranja, što stvara podlogu za razvoj karijesa, jer se na taj način smanjuje i mogućnost samo-čišćenja.

Kserostomija predstavlja i važan čimbenik u razvoju i jačini stomatopiroze, tj. osjećaja pečenja u usnoj šupljini koji je najviše izražen na jeziku, ali zahvaća i ostatak oralne sluznice. U slučaju šećerne bolesti, stomatopiroza je kronična pojava koju uzrokuje relativno slaba prokrvljenost tkiva uslijed promjena na krvnim žilama i poremećaj senzoričke funkcije zbog neuropatije. Naime, kod oboljelih od šećerne bolesti, dolazi do suženja lumena krvnih žila, što uzrokuje smanjenje protoka krvi, nagomilavanje štetnih tvari u stjenkama kapilara, nastajanje edema oko krvne žile, kapilarnog krvarenja i formiranja mikroaneurizmi. Uslijed potpunog začepljenja krvnih žila dolazi do propadanja papila na jeziku koji postaje crven, otečen i bez tonusa. Neuropatija u oboljelih od šećerne bolesti postupno može dovesti do utrnulosti oralne sluznice, a daljnjim napredovanjem bolesti može doći i do gubitka osjeta na jeziku, ali i u drugim područjima oralne sluznice.

Treba spomenuti i sklonost oboljelih od šećerne bolesti infekcijama, pri čemu se prvenstveno misli na gljivične infekcije uzrokovane gljivicama iz roda Candida (kandidijaza). Oralna kandidijaza javlja se u obliku bijelih naslaga koje se lako odstranjuju sa sluznice, ali lagano krvare. Najčešće zahvaća jezik, zatim meko nepce i sluznicu obraza, a može se proširiti i na kutove usana. Terapija se provodi antimikoticima, najčešće u obliku gela, kapi ili tableta.

Uslijed promjene u količini i sastavu sline (manja količina sline povećane gustoće), oboljeli od šećerne bolesti pokazuju sklonost pojačanom stvaranju plaka i zubnog kamenca, što stvara podlogu za razvoj karijesa i raznih parodontnih oboljenja. Parodontne lezije (oštećenja potpornog tkiva zuba, stvaranje dubokih parodontnih džepova) u njih su jače izražene, prognoza je teža, a tijek bolesti brži (progresivan). Uočena je i pojačana pomičnost zuba, a sklonost infekcijama manifestira se nastankom parodontnih apscesa. Progresijom parodontoze dolazi do pojačanog gubitka zubnog grebena. Terapija se sastoji u uklanjanju mekih i tvrdih zubnih naslaga, dok teži slučajevi s izrazito dubokim parodontnim džepovima, kao i apscesi parodonta mogu zahtijevati i kiruršku terapiju u kombinaciji s odgovarajućom antibiotskom terapijom.

Iz svega možemo zaključiti da šećerna bolest na neki način ubrzava gubitak zuba, tako da su i protetska zbrinjavanja kod oboljelih češća. S obzirom da je sluznica oboljelih od šećerne bolesti uslijed smanjenog protoka krvi manje otporna na biomehanička opterećenja, često se javljaju poteškoće. Naročito su izražene prilikom izrade totalne proteze gdje se traži gotovo savršen otisak kao i u svim ostalim fazama izrade protetskog nadomjestka koji treba biti izrađen s najvećom mogućom dozom preciznosti, jer je tolerancija oboljelih od šećerne bolesti puno manja u odnosu na ostale. U tom slučaju, jedna od mogućnosti je i oblaganje baze proteze tzv. "mekim akrilatom".

Zbog parodontoloških i drugih oralnih komplikacija, oboljeli od šećerne bolesti bi posebnu pozornost trebali posvetiti održavanju besprijekorne oralne higijene. Obzirom da su kod njih uvjeti u usnoj šupljini takvi da ubrzavaju stvaranje plaka (meke naslage na zubima) i zubnog kamenca (tvrde naslage na zubima), javlja se potreba za češćim posjetom stomatologu, barem jednom u tri mjeseca, kako bi se uspostavila normalna higijena usta. Uzimajući u obzir da šećerna bolest izaziva specifične promjene na zubima i u usnoj šupljini, oboljeli bi svakako trebali upozoriti stomatologa na svoju bolest kako bi se i on mogao unaprijed postaviti u skladu sa specifičnostima oboljenja, što u konačnici omogućava bolju i kvalitetniju terapiju.