Cerebralna paraliza - poticati hodanje

Glavni ključ fizičke sposobnosti je poticati dijete s cerebralnom paralizom da što više hoda. Zbog kompenziranja teškoća koje su posljedica spasticiteta (stanje kada su određeni mišići u stalnoj kontrakciji, grču), djeca mogu zadobiti nenormalan oblik hoda, primjerice spuštanje kukova i koljena pri hodu (čučanje pri hodu). Zbog toga postoji bojazan od deformiteta jer takve kretnje dopuštaju zahvaćenim mišićima da se skrate (mišićna kontraktura) i postanu ukočeni.

Najgore u svemu je što može doći i do deformiteta kostiju. Budući da tijekom rasta djeteta kosti rastu brže od mišića, ako se ne provede odgovarajuće liječenje, stanje se može pogoršavati, što vodi prema razlici u dužini ekstremiteta, mišića i tetiva. S obzirom na to da mladi mišići tijekom rasta moraju biti u ispruženom, opuštenom stanju, to je razlog zbog čega su zahvaćeni ekstremiteti kod oboljele djece obično kraći.

Lijek za cerebralnu paralizu ne postoji. Ipak, uz ozbiljan pristup bolesti i pravodobnu rehabilitaciju, uz dobru suradnju i mnogo strpljenja s oboljelom djecom i njihovim roditeljima, teškoće se mogu svesti na najmanju moguću mjeru, uz postizanje najvećeg mogućeg djetetova potencijala. Pravilna i pravodobna njega djeci može osigurati normalan, produktivan i neovisan život. Za to je potrebna individualna razrada plana liječenja ili tretmana, tj. zajednički trud liječnika i fizioterapeuta u suradnji s roditeljima i djetetovom okolinom. Sigurno da je roditelj najviše uključen u planiranje i donošenje odluka o liječenju, kao i to da ima glavnu ulogu u svakodnevnom tretmanu i vježbama svoga djeteta.

Glavni dio tretmana je fizikalna terapija (izvođenje vježbi, vježbanje manipulacija i držanja). Vježbe djeci pomažu da dobiju mišićnu kontrolu i održe ravnotežu, a roditeljima pokazuju kako djetetu omogućiti da postanu što više fizički neovisna.

Ponekad se savjetuju posebni načini istezanja mišića, što unaprjeđuje njihov rast. Potrebne su specijalne vježbe kretanja koje omogućuju mišićima da postanu snažniji, što dovodi do poboljšanja pokreta, a ujedno sprječava slabljenje mišića i njihove kontrakture.

Druga po važnosti je kontrola malih mišića koji se koriste kod hranjenja, odijevanja ili pisanja. Neka djeca profitiraju nabavom tzv. ortotičkih sprava ili ortoza, koje zajedno učvršćuju zglobove i potpomažu hodanje te preveniraju kontrakture izazvane istezanjem spastičnih mišića. Ponekad se savjetuje korištenje šina tijekom noći, što pomaže smanjenju razvoja deformiteta.

Rane kontrakture mogu se manifestirati u obliku niza trzaja. Oblici trzanja mijenjaju se svaki dan ili tjedan redoslijedom istezanja mišića. Trzanje katkad koristi kao podržavanje istegnuća tijekom kraćeg razdoblja.

Opuštanjem spastičnih mišića u ranim fazama može se prevenirati napredovanje trajnih oštećenja. U tu svrhu najčešće se koriste mišićni relaksansi dantrolen natrij i baclofen.

Dantrolen natrij se koristi kao oralna terapija (gutanjem), a djeluje direktno na mišiće sprječavajući njihove kontrakture. Odmah nakon ulaska u krvni optok lijek, može izazivati osjećaj opće slabosti tijela, posebice na početku liječenja. Tijekom terapije nužno je svakih nekoliko mjeseci kontrolirati krvnu sliku, jer utječe na funkciju jetre.

Baclofen djeluje na razini spinalne (kralježnične) moždine, pojačava signale poslane spinalnoj moždini za opuštanje mišića. Tako se smanjuje refleks istezanja mišića i sprječava spazam. Koristi se u obliku tableta. Nuspojave, kao što su umor i pospanost, obično se javljaju na početku liječenja ili u slučaju povećavanja doze. Baclofen se također može injicirati u tekućinu koja okružuje spinalnu moždinu (tzv. intratekalne injekcije). Zahvat se obavlja u anesteziji, kad se pod kožu trbuha ugrađuje mala pumpica kroz koju lijek kontinuirano ulazi u organizam, što pojačava njegovu djelotvornost. Takva primjena omogućuje korištenje manjih doza lijeka, pa se na taj način smanjuje učestalost nuspojava. Za liječenje intratekalnim injekcijama potreban je pažljiv odabir bolesnika, jer je postupak skuplji, a učinak jači negoli primjenom oralne terapije.

Za liječenje spazma može se koristiti i benzodiazepin, ali s obzirom na to da izaziva smirenje (seaciju)), najčešće se koristi kad je pojava spazma povezana sa snom.

Kirurškim zahvatima pribjegava se kad postoji opasnost da kontrakture izazovu trajna ukočenja i ako postoje deformiteti kostiju. Kod djece mlađe od pet godina starosti kirurški zahvat obično se primjenjuje samo za korekciju deformiteta kuka, a kod starije se koristi za korekciju fiksnih kontraktura i deformiteta. Postoji nekoliko tipova kirurških zahvata kod djece s dijagnozom spastičke cerebralne paralize.

Kirurškim zahvatom moguće je produžiti mišiće i ligamente kako bi se ispravili deformiteti i poboljšala funkcija. Zadatak je kirurga ortopeda pronaći točno onaj mišić koji uzrokuje deformitet, što nije uvijek jednostavno, jer je u proces hodanja uključeno puno mišića. Od izuzetne je važnosti da kirurg obavi operativni zahvat u odgovarajućem razvojnom razdoblju. Naime, ako se operacija učini prerano, deformitet se tijekom razvoja može ponovno javiti, a ako se zahvatom zakasni, mogu se razviti fiksirane kontrakture koje je daleko teže ispraviti.

Drugi kirurški zahvat je selektivna dorzalna rhizotomija. Kod takve operacije određeni živac koji uzrokuje spasticitet prereže se na njegovu izlasku iz donjeg dijela kralježnice. To je relativno složen zahvat koji može dati vrlo dobre rezultate kod određenih tipova bolesnika. Ipak, dobiveno stanje je nepovratno, pa operacija kod pogrešnog tipa oboljelog može samo pogoršati stanje. Rezultat može biti nužna hospitalizacija tijekom četiri do šest tjedana, kao i 12-mjesečna intenzivna fizikalna terapija.

U nekim se slučajevima u općoj anesteziji injicira alkohol ili fenol u živac koji izaziva spasticitet. Takav postupak uništava dio živca koji je glavni nositelj poruke (akson), pa se blokira njezin prijenos. Vanjski dio živca je pošteđen i obično se revitalizira nakon šest do 18 mjeseci.

Zahvat je koristan samo kod živaca koji su nosioci motorne poruke za određeni mišić. Međutim, većina njih nosioci su oba signala, motornog i senzornog, koji se vraćaju u spinalnu moždinu, pa stoga u određenim slučajevima ovakav zahtjev nije odgovarajući.