Cerebralna paraliza - rehabilitacija

Dječje zdravlje / Pedijatrija Bojan Nasteski bacc. physioth.  /  Sunčica Pršir viši fizioterapeut

Neurorizično dijete treba uključiti u razvojni tretman i edukacijom roditelja spriječiti prelazak lakšeg poremećaja u teški hendikep

Dugogodišnjim praćenjem uzročnih čimbenika i povezivanjem s kliničkom slikom cerebralne paralize i rezultatima rehabilitacijskog tretmana, uvidjelo se da je nužno dijete što prije uključiti u rehabilitacijski program. Problem je bio u prepoznavanju trenutka kad treba uputiti dijete, jer uključivanje u tretman osposobljavanja onda kada je već fiksirana klinička slika praktički je zakasnjelo. Iz tih su razloga uvedeni registri neuroloških rizičnih čimbenika, u kojima se već u rodilištu prate ugrožavajući elementi, a u suradnji s pedijatrijskom službom pri prvom kontaktu dijete se po potrebi uključuje u rehabilitaciju.

Nakon rođenja djeteta, neonatolog treba popisati rizične čimbenike i prijaviti ga u registar i područni dom zdravlja. Pedijatar u domu zdravlja (obično prilikom cijepljenja) pregleda dijete i po potrebi ga šalje u odgovarajuću ustanovu. Tako se pokušava što prije doći do neurorizičnog djeteta kako bi ga se pravodobno uključilo u razvojni tretman i edukacijom roditelja spriječilo razvijanje lakšeg poremećaja u teški hendikep.

Razvojna rehabilitacija

Razvojnu rehabilitaciju poželjno je početi što prije. Iznimno je važno da se dijete timski dobro obradi, u što su uključeni neuropedijatar, neurolog, psiholog, logoped, fizijatar, defektolog, oftalmolog, fizioterapeut i radni terapeut, a katkad i drugi specijalisti. Fizioterapeut i radni terapeut moraju odlično poznavati normalni motorički, mentalni i intelektualni razvoj, kao i razvoj opažanja, odnosno razvoj normalna djeteta da bi znali koji dio terapije u kojoj fazi razvoja treba primijeniti i znati to dozirati. Uz to, fizioterapeut i sam mora imati odlične pedagoške sposobnosti kako bi takvo dijete u samom procesu rehabilitacije postiglo najbolje rezultate.

Fizioterapija djece s cerebralnom paralizom usmjerena je individualnim i sveobuhvatnim pristupom povratku normalne motoričke funkcije. Važno je postaviti ciljeve fizioterapije, a to su osposobljavanje novih centara u mozgu umjesto oštećenih, poticaj normalna pokreta, ponavljanje stimulansa te sprječavanje daljnjeg razvoja poremećaja, bolesti ili oštećenja odgovarajućim terapijskim postupcima.

Odstupanje od normalna razvoja novorođenčadi i dojenčadi pokazuje se kao poremećaj u tonusu mišića, a manifestira kao spastičnost (krutost) ili flakcidnost (mlohavost) mišića dijela tijela, jedne strane tijela ili čak cijeloga. Smanjena je i prirodna raznolikost pokreta koja je zamijenjena oskudnim, istovrsnim pokretima ili, suprotno tome, pretjeranim nevoljnim pokretima.

Kod djece s cerebralnom paralizom razvojna gimnastika potiče opće i funkcionalne sposobnosti. Uloga terapeuta je da pomogne upoznati dijete s normalnim razvojnim fazama kao što su okretanje, sjedenje, puzanje, klečanje, stajanje i hodanje. Vrlo je bitno i da se što prije uključe i roditelji, koji program vježbi s djetetom mogu raditi prilikom njege djeteta ili kroz igru kod kuće.

Kad zakažu drugi oblici terapije

Kad drugi oblici terapije ne daju rezultate, terapija botulinom toksinom pruža šansu u liječenju spasti-čnosti. Ovaj toksin našao je široku primjenu u liječenju različitih zdravstvenih problema i spastičnosti kod različitih bolesti (strabizam, cervikalna distonija, spazam lica, miofascijalne bolesti, cerebralna paraliza, stanja nakon moždanih udara, multipla skleroza, spastičke disfonije mišića grkljana). Injiciranjem male količine botulinum toksina u određene dijelove nekog mišića, utječemo na stanje koje je dovelo do neželjena grča mišića. Naime, nakon nekoliko dana dolazi do paralize dijela mišića, koja može trajati do četiri mjeseca ili više. Svaki sljedeći tretman dulje djeluje, a nakon treće injekcije paraliza može ostati i trajna. No, organizam nekih osoba može stvoriti i antitijela na toksin, zbog čega treba povećati dozu toksina. Trajanje učinka toksina ovisi o veličini mišića, dozi, aktivnosti mišića te o fizikalnoj terapiji nakon primjene.

Uloga fizioterapeuta u procesu rehabilitacije kod primjene botulinum toksina znači sudjelovanje terapeuta pri izboru odgovarajućih pacijenata i odgovarajućih mišića za primjenu, u izradi osnovnog statusa pacijenta, pri odabiru cilja koji treba biti realan, usmjeren povećanju funkcije i specifičan ovisno o pacijentu. Terapeut uz to provodi fizikalnu terapiju dok botulinum toksin djeluje i ocjenjuje učinkovitost terapije.

Vrlo je važno prije primjene napraviti fizioterapijski pregled i na temelju njega postaviti funkcionalne ciljeve. Tako se ocjenjuje mišićni tonus, aktivna i pasivna gibljivost zglobova, kvaliteta mišićne snage, motoričke kontrole i
funkcije mišića. Nakon primjene botulinum toksina naglo se snižava mišićni tonus u određenim mišićima, pa je moguća drukčija klinička i funkcionalna slika pacijenta.

U prvih tri do šest mjeseci dok toksin aktivno djeluje poželjno je povećati intenzitet i količinu fizioterapije i prilagoditi je pacijentu u smislu poboljšanja aktivnosti dnevnog života, povećati mobilnost i opseg pokreta, te djelovati na stajanje, sjedenje, hod i ravnotežu.

Terapija senzorne integracije

Senzorna integracija skup je svih osjeta za uporabu u svakodnevnom životu. Dijete putem osjetila dobiva informacije o fizičkom stanju svoga tijela i okoline koja ga okružuje. Ako mozak slabije obavlja posao senzorne integracije, dijete neće dobivati te informacije i neće normalno funkcionirati. Stoga je terapija senzorne integracije, koja je specijalnost radne terapije, vrlo važan dio ukupne terapije djece s cerebralnom paralizom kao i s nekim drugim neurološkim bolestima. Ona uključuje cijelo tijelo, sva osjetila i mozak. Jer, kad složno djeluju u formiranju prilagođenih tjelesnih pokreta, mišići i zglobovi šalju mozgu dobro organizirane osjete.

Svako dijete ima drukčije neurološke potrebe, koje se vremenom mijenjaju, pa terapija mora osigurati širok raspon mogućnosti za vježbe, osjet i kretanje.

Normalno dijete ne treba ići na terapiju jer mu igra osigurava senzornu stimulaciju koju treba njegov mozak i dopušta mu da na te podražaje reagira na svrhovit način. Neurološki problem u djeteta s minimalnim poremećajem mozga ili poremećajem senzorne integracije sprječava ga da obrađuje osjete koji potječu iz njegove igre, te tako ne može razviti reakcije prilagodbe koje organiziraju njegov mozak. Stoga je u rehabilitacijskom smislu nužna terapija igrom.

U svakom slučaju, da bi se dostigli napomenuti ciljevi, prije su potrebni upornost, strpljenje i kvalitetan tim stručnjaka, naravno uz najveću moguću suradnju roditelja. Uloga roditelja u rehabilitacijskom programu iznimno je velika. Oni mogu najviše pomoći djetetu jer mogu prepoznati problem, učiniti da dijete bude zadovoljno sobom, pomoći mu u igri i u slobodno vrijeme provoditi naučene rehabilitacijske tehnike.

Datum objave članka: 1. 12. 2005.