Nisu važne samo dobre ocjene

Djeca školu pohađaju godinama. Ondje su članovi malog društva u kojem moraju svladavati zadatke, upoznaju drugu djecu i odrasle, ali u kojem postoje pravila koja opisuju, ograničavaju i mijenjaju ponašanje, osjećaje i stavove. U školi se prenose i vrijednosti i značajke kulture u kojoj djeca žive.

Prema definiciji, motivacija je unutarnje stanje u kojem smo pobuđeni nekim potrebama, težnjama ili željama, a usmjereni smo na postizanje cilja koji djeluje kao poticaj za ponašanje

S obzirom na složenost škole i školovanja, uspjeh djeteta obuhvaća puno više od samih ocjena. Ocjene su povratna informacija i rezultat vrednovanja djeteta u uspješnosti svladavanja nastavnoga gradiva. One su pokazatelj u kojoj je mjeri dijete usvojilo znanja i vještine koji se od njega zahtijevaju prema školskom programu u određenom razredu. Uspješnost učenika, međutim, obuhvaća i cijeli niz sposobnosti prilagodbe pravilima života u razredu, ali i prihvaćenost među djecom. Na prilagodbu utječu mnogi čimbenici, poput motivacije, emocionalne zrelosti, samokontrole, osjećaja odgovornosti, sposobnosti suradnje i komunikacije s drugom djecom.

Prema definiciji, motivacija je unutarnje stanje u kojem smo pobuđeni nekim potrebama, težnjama ili željama, a usmjereni smo na postizanje cilja koji djeluje kao poticaj za ponašanje. Motivacija u školi utječe na količinu učenja, zadržavanje informacija i, posljedično tome, na školski uspjeh.

Uspješan učenik motiviran je iznutra. To znači da takvo dijete uči zbog samog učenja i stjecanja znanja. Nagrada koju dobiva iz takve aktivnosti sadržana je u samoj aktivnosti, osjećaju zadovoljstva pri stjecanju znanja i povećanju vlastite kompetencije. Uspješni učenici drukčije tumače uspjehe i neuspjehe od manje uspješnih učenika. Pripisuje li učenik uspjeh svojim sposobnostima, vjerojatnije je da će ga očekivati i u budućnosti, za razliku od onih koji uspjeh pripišu drugim činiteljima, primjerice sreći. Ako se, pak, ishod neke aktivnosti pripiše niskim sposobnostima, dijete će i u budućnosti očekivati neuspjeh, manje će se truditi te je vjerojatnije da će se neuspjeh i ponoviti. Objašnjenje na temelju niskih sposobnosti puno više ugrožava dječju osobnost i osjećaj samopoštovanja nego ako se neuspjeh pripiše lošoj sreći, manjku uložena napora ili težini zadatka.

Uspjeh i neuspjeh hrane se sami sobom. Učenici koji su ranije bili uspješniji od svojih vršnjaka često svoju uspješnost objašnjavaju boljim sposobnostima i zbog toga predviđaju buduće uspjehe te imaju visoka očekivanja od sebe. Kad i dožive povremene neuspjehe, pripisuju ih lošoj sreći ili nedovoljno uloženom trudu. No, oni koji su ranije učestalo doživljavali neuspjehe, povremene uspjehe pripisuju sreći ili velikoj količini uložena truda, a neuspjehe nedostatku vlastitih sposobnosti.

Potreba za postignućem razvijena na odgovarajući način cijeli nas život potiče da ono što radimo napravimo najbolje što možemo. Djeca koja imaju visoku potrebu za postignućem uporna su u radu, teže odustaju, a kad ih se prekine u zadatku, samostalno mu se vrate. Biraju zadatke srednje težine, a izbjegavaju preteške ili prelagane. Tako povećavaju vjerojatnost doživljavanja uspjeha te pojačavaju osjećaj vlastite kompetencije i zadovoljstva samima sobom. Takva djeca vole zadatke u kojima odmah mogu dobiti povratnu informaciju, odnosno vidjeti koliko su nešto dobro učinili.

Roditelji u velikoj mjeri mogu utjecati na djetetovu potrebu za postignućem:

• Budite emocionalno topli i osjetljivi za potrebe djeteta te im stalno pružajte podršku.
• Zahtijevajte od djece da sama, čim su za to sposobna, obavljaju zadatke i različita zaduženja.
• Postavljajte djeci ograničenja samo onoliko koliko je nužno, ali ta malobrojna ograničenja dosljedno postavljajte već u ranoj dobi.
• Kad dijete nije u stanju nešto napraviti, najprije ga neko vrijeme pustite da to pokušava učiniti samo, da se neko vrijeme trudi, a tek mu poslije, ako nije uspjelo, pomognite. Ne pomažite djetetu odmah čim u nečemu zapne niti olako činite stvari umjesto njega.
• Često i spontano pohvaljujte i ohrabrujte djecu kad nešto pokušavaju učiniti. Činite to čak i ako vaša djeca ne traže povratnu informaciju ili podršku od vas.
• Stalno imajte na umu da nagrade i pohvale više i uspješnije mijenjaju i potiču dječje ponašanje negoli kazne i kritike.

Motivirana djeca i ona koja imaju visoku potrebu za postignućem obično su vrlo marljivi učenici, ali nisu nužno i prihvaćeni od vršnjaka. A za osjećaj zadovoljstva i uspješnosti u školi važno je da djeca imaju i kvalitetne vršnjačke odnose u razredu. Za omiljenost među drugom djecom i razvijanje uspješnih vršnjačkih odnosa bitne su socijalne vještine. Činjenica je da su učenici koji pohvaljuju druge učenike često omiljeni u razredu, bez obzira na njihove ocjene. I učenici koji pažljivo slušaju druge, koji su otvoreni u komunikaciji, znaju je početi i održati, koji su spremni pomoći drugim učenicima, koji su vedri, pokazuju entuzijazam i brigu za druge te su samopouzdani lakše će ostvariti dobre vršnjačke odnose.

Socijalne vještine mogu se naučiti i poticati od najranije dobi, a osim na odnose s vršnjacima, utječu i na odnose s odraslim osobama, pa tako i s nastavnicima. Djeca koja nemaju odgovarajuće socijalne vještine često će reagirati negativno, poput udaranja, prekidanja, upadanja u riječ, gnjavljenja, te će nerijetko biti izolirana iz zajedničkih aktivnosti. Nemojte zaboraviti da osjećaj prihvaćenosti od vršnjaka i osjećaj zadovoljstva tijekom boravka u školi snažno utječu na djetetovu motivaciju za učenje, odnose s ukućanima i na sliku koje dijete razvija o sebi.

Poučavajte djecu i pomognite im da razviju pozitivna socijalna ponašanja i vještine:

• Učite ih kako da prepoznaju i na odgovarajući način izražavaju svoje osjećaje. Razgovarajte s njima o svojim osjećajima te ih potičite da pričaju o tome kako se osjećaju u pojedinim situacijama.
• Učite ih na koje sve načine mogu započeti komunikaciju s drugom djecom, kako da ih gledaju u oči, pitaju za igru, ispričaju im nešto zanimljivo, razgovaraju s njima o svojim interesima i hobijima.
• Učite ih važnosti dijeljenja s drugima i međusobnog pomaganja. Pokazujte im vlastitim primjerom važnost prosocijalnog ponašanja, pridržavanja dogovora i ispunjavanja obećanja. Objasnite djeci zašto je važno slijediti pravila igre i čekati svoj red.
• Pohvaljujte neimpulzivno i strpljivo reagiranje i ponašanje. Razgovarajte s djecom o načinima nenasilna rješavanja sukoba, jasnom izražavanju vlastitih potreba i želja, ali i slušanju i uvažavanju potreba druge djece.
• Koristite puno pohvala i isticanja pozitivnih strana i ponašanja svojeg djeteta. Tako će djeca naučiti kako pohvaljivati druge, ali i prihvaćati komplimente od drugih.