VIDEOIGRE: pridonose li nasilne igre nasilnom ponašanju?

Stručne zanimljivosti Borna Tićak

Zbog naglog porasta popularnosti, u javnom prostoru sve je više zastupljena teorija kako nasilne videoigre potiču nasilno ponašanje. No, je li to uistinu tako?

Kako bi se napokon razjasnilo pitanje jesu li uistinu videoigre poticatelji nasilja u stvarnom životu, provedena je desetogodišnja studija koja je objavljena u časopisu Cyberpsychology, Behavior, and Social Networking. Odmah da razjasnimo neudoumicu - studija nije pronašla poveznicu između igranja nasilnih videoigara kod djece i povećanja agresivnog ponašanja u kasnijim godinama života. Kod trinaestogodišnjaka igranje jedne od najkontroverznijih igara, Grand Theft Auto, nije pokazalo značajne utjecaje - djeca koja su dnevno više sati igrala ovu igru nisu pokazala značajno povećanje agresivnog ponašanja nakon deset godina u odnosu na onu djecu koja je uopće nisu igrala ili su je pak igrala tek mali broj sati.
 
Dobiveni podaci potkrjepljuju tezu kako nasilne tendencije ne proizlaze iz nasilnih videoigara, ali jednako tako daju uvid u postotak tinejdžera koji koriste takve igre kao mehanizam suočavanja kod  problema s mentalnim zdravljem.
 
Autori studije objašnjavaju kako je igranje GTA tijekom djetinjstva moguće povezano s odvraćanjem pozornosti od prisutnih problema u stvarnom životu, iako je potrebno detaljnije istraživanje kako bi se dobio bolji uvid.
 
Tako su djeca koja su tijekom rane adolescencije započela igrati nasilne videoigre, tvrde autori, pokazivala učestalije znakove depresije tijekom rane adolescencije i smanjene znakove anksioznosti. Moguće je kako je ta grupa ispitanika koristila videoigre kako bi upravljala i nosila se s depresivnim simptomima. Prethodno provedene studije pokazale su kako igranje videoigara može biti učinkovito kao mehanizam nošenja i distrakcije od mentalnih problema, iako nisu uspjele razjasniti koji tip videoigara pridonosi takvom učinku.
 
Provedena studija je longitudinalna, što znači da su znanstvenici ispitivali iste parametre tijekom razdoblja od deset godina. Takav oblik studije izvrstan je za dobivanje ovakvog tipa podataka s obzirom da se prati razvoj djece koja igraju videoigre, uzima u obzir vrijeme igranja igrica te se skupno sagledava na koji način sve to utječe na osobnost u kasnijim fazama života. Jedini nedostatak takvih studija je njihova dugotrajnost.
 
Studija je uključila 500 pristupnika s prosjekom od 14 godina. Svi ispitanici su morali odgovoriti na upitnik kako bi se dobio uvid u učestalosti igranja videoigara, a svakoj igri dodijeljen je „stupanj nasilja“ od 0 do 5. Na početku i na kraju razdoblja trajanja studije procijenjena je agresivnost svakog ispitanika, zajedno s ostalim čimbenicima poput anksioznosti, depresije i prosocijalnog ponašanja (ponašanje od kojeg profitira društvo u cjelini).
 
Prema dobivenim rezultatima tinejdžere se podijelilo u tri kategorije: prva grupa je igrala igre u većem broju sati tijekom ranijih godina, a kao stariji su počeli manje igrati. Druga grupa je umjereno često igrala igrice, a starenjem se broj sati malo povećao. Treća grupa igrala je malo sati u ranijim godinama, a kao stariji počeli su sve više sati provoditi za ekranom.
 
Prva skupina koja je igrala najagresivnije igre u mlađim danima nije pokazala značajne razlike u agresivnosti tijekom djetinjstva i u kasnijim godinama. Grupa koja je umjereno igrala igre tijekom cijelog razdoblja ispitivanja pokazala je najveću razinu agresije. Upravo ti rezultati sugeriraju kako je igranje nasilnih igara tijekom ranog razvoja slab čimbenik koji pridonosi agresivnosti u kasnijem životu. Možemo zaključiti kako postoji potreba za studijama koje su dulje od deset godina kako bi se proučio dugotrajni utjecaj.

Izvor: www.iflscience.com

videoigre, igre, agresija, razvoj, odgoj

Datum objave članka: 13. 1. 2021.
izdvojeni proizvodi