Razotkrivanje tajni pamćenja

Zdrav život / Mentalno zdravlje

Je li moguće ciljano izbrisati mučna sjećanja i izvući iz najdubljeg kutka mozga ona koja smo zaboravili

Zovu je ženom koja ne može zaboraviti. Sjeća se datuma na koji je prvi put otišla u praonicu auta, na koji je dan pao 19. lipnja prije sedam godina, što je činila na svaki Uskrs od 1980. - svega se toga Jill Price sjeća s iznimnom preciznošću.

Kad je prije devet godina nazvala neuroznanstvenika s Kalifornijskog sveučilišta u Irvineu, postala je senzacija u medijima i među znanstvenicima. Nakon višegodišnjeg proučavanja, postavili su joj dijagnozu hipertimestičkog sindroma, što na grčkom znači "izvanredno pamćenje".

Točnost uma Jill Price potaknula je zanimanje tolikih jer je pamćenje još obavijeno tajnošću, čak i među znanstvenicima. Mnoga su pitanja još neodgovorena: možemo li oživjeti sjećanja koja se čine davno zaboravljenima? Zašto svake godine ima sve više ljudi s Alzheimerovom bolešću? Možemo li to nekako zaustaviti? Znanost proučava i mlade i bolesne mozgove da dopre do odgovora na neke od tajni.

Bismo li voljeli imati um kao Jill Price? Ne baš. Ona kaže da su joj bolna sjećanja kao ono na smrt muža 2003. svježa u sjećanju i da su emocije jednake kao i u prvim satima nakon tog događaja. Znanost se tek odnedavno bavi bolom i strahom koji prate traumatska sjećanja. Mnogi tvrde da smo blizu otkriću lijekova koji mogu blokirati ili čak izbrisati bolna sjećanja, no bi li se sve zaustavilo na tome? Ako se to ostvari, što bi to značilo za društvo?

Prerađivanje prošlosti i brisanje sjećanja

U posljednjih su nekoliko godina istraživanja pokazala da se sjećanja mogu preoblikovati, blokirati i, kažu neki, izbrisati. Je li to dostignuće nadohvat ruke? Ili je u budućnosti? Ili samo u našoj mašti? Sve je više dokaza da beta-blokator propranolol ima sposobnost brisanja bolnih ili traumatičnih sjećanja.

U nedavnom su istraživanju tog lijeka istraživači kondicionirali 60 dobrovoljaca da povežu sliku pauka s električnim šokom. Nakon toga psihičkog uvjetovanja, ispitanici su testirani te se pokazalo da oni koji su prije prikazivanja slike dobili propranolol nisu osjećali strah pri ponovnom viđenju pauka, a oni drugi jesu. Isto se dogodilo i u drugoj rundi tretmana elektrošokovima i prikazivanju slike.

Dok neki stručnjaci, uključujući autora istraživanja Merela Kindta s Amsterdamskog sveučilišta, tvrde da studija pokazuje da propranolol može trajno blokirati, ili barem oslabiti loša sjećanja, drugi upozoravaju da je posrijedi bilo samo trodnevno istraživanje.

"Vrlo je primamljivo pomisliti da su znanstvenici u razumijevanju i poimanju mozga došli toliko daleko da su razvili lijek koji precizno cilja sjećanja i briše ih", komentirao je skeptični psiholog John M. Grohol. "Znanstvenici su stvorili krajnje umjetnu situaciju i potom mjerili reakciju straha kod dobrovoljaca. Reakcija straha na zastrašujući podražaj nije ista stvar što i sjećanje", dodao je.

Ipak, i Grohol se slaže da bi propranolol mogao spriječiti uobičajenu tjeskobu koju naše tijelo stvara gotovo automatski kao posljedicu određenog podražaja, a taj podražaj može biti i neugodno sjećanje.

Bilo da je pretjerano hvaljen ili ne, propranolol se sada iskušava na ratnim veteranima s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP). Pri svakom tretmanu, sudionici dobiju oralnu dozu propranolola čim se prisjete traumatičnog događaja. U preliminarnom istraživanju, znanstvenici s Medicinskog centra VA u New Hampshireu iznijeli su da je lijek "bitno smanjio fiziološku reakciju" na traumatsko sjećanje nakon jednog tjedna. Stručnjaci kažu da lijek djeluje tako što utječe na ponovno utvrđivanje sjećanja, odnosno na oblikovanje već stvorenih ili utvrđenih sjećanja.

Dr. Roger Pitman, profesor psihijatrije na Harvardu i psihijatar u Općoj bolnici u Bostonu, bio je među prvima koji su davali propranolol u liječenju traumatskih sjećanja. "Nema dvojbe da ovaj lijek ima učinka na utvrđivanje sjećanja", rekao je dr. Pitman Ivanhoeu. On je sa suradnicima nedavno završio proučavanje učinaka propranolola na pacijentima s PTSP-om. Dr. Pitman također proučava na životinjama učinke jednog lijeka protiv bolova i mučnine te sredstva za izazivanje pobačaja, u nadi da će pronaći lijek protiv PTSP-a.

Sedativni lijek midazolam bio je testiran na sličan način na štakorima. Jedno istraživanje provedeno u Argentini i objavljeno u časopisu Neuropsychopharmacology pokazuje da midazolam smanjuje strah povezan sa sjećanjima, ako se uzme odmah nakon što su ta sjećanja prizvana u svijest.

Dok propranolol i midazolam mogu oslabiti ili blokirati loša sjećanja, drugi lijek koji je iskušan na štakorima pokazao se uspješnim u potpunom brisanju sjećanja. U jednom pokusu jedna je doza lijeka zvanog ZIP odmah izbrisala sjećanje štakora na šok primljen dan prije. U istraživanju obavljenom u Izraelu, isti je lijek izbrisao sjećanje na ružan okus od kojega je štakorima pozlilo tri mjeseca ranije. Stručnjaci kažu da ZIP radi tako da ometa jednu tvar koju mozak treba da zadrži većinu naučenih podataka.

Etičnost mijenjanja uspomena

Mnogi stručnjaci vjeruju da smo toliko blizu pojavi prvih lijekova za brisanje pamćenja i da je vrijeme za pripremu na moguće etičke posljedice. Neki strahuju da bi se ti lijekovi mogli zlorabiti za brisanje sjećanja na zlodjela, čime bi izmijenili moralnu svijest pojedinca. Drugi navode da bi ti lijekovi mogli onemogućiti ljude da uče iz povijesti i iz tuđih loših odluka.

Rebecca Dresser, profesorica medicinske etike na Washingtonovom sveučilištu u St. Louisu, kaže da bi javnost morala postaviti pitanje: Odakle će autori prikupljati materijale za proturatnu literaturu i knjige za samopomoć ako lijekovi za mijenjanje sjećanja postanu stvarnost. "Da im sjećanja nisu toliko snažna, bi li oni mogli pisati na taj način i pridonijeti boljem društvenom razumijevanju događaja koje su preživjeli", pita se prof. Dresser.

Ako lijekovi za mijenjanje sjećanja mogu dovesti do takvih posljedica, pojave li se na tržištu, svaki će pojedini liječnik morati odlučiti tko zadovoljava uvjete za dobivanje recepta. Prema dr. Pitmanu, to otvara vrata zloporabi. Izjavio je: "Ako netko dade pacijentu lijek da bi on zaboravio lošu partiju golfa, to bi moglo biti dopušteno, ali ja ne bih podržao."

Spašavanje izgubljenih sjećanja

Čovjek provede cijeli život stvarajući sjećanja, no njegova sposobnost da ih pamti počne popuštati već nakon 25. godine. Uzrok? Prema znanstvenicima, krivo je smanjivanje dijela mozga zvanog hipokampus. Taj je dio mozga povezan s demencijom i stresnim poremećajima, a odgovoran je i za dugoročno i prostorno pamćenje, onaj oblik pamćenja koji nam govori kako nekamo doći.

U nedavnom su istraživanju stručnjaci proučili veličinu hipokampusa u mozgu ljudi s Alzheimerovom bolešću, s blagim smetnjama pamćenja i sa zdravim pamćenjem. Utvrđeno je da je smanjen hipokampus dva do četiri puta češće prisutan kod ljudi s demencijom.

No, kamo odlaze sjećanja ako se mijenja anatomija našeg mozga? Postoji li način da ih se vrati? Neka sjećanja nepovratno nestaju zbog oštećenja neurona, no druga postaju samo teže dostupna. To znači da su sjećanja skrivena duboko u mozgu, a neki znanstvenici tvrde da su pronašli način kako da ih izvuku na površinu.

Nikotin oživljava pamćenje

Dok istraživači otkrivaju biološku pozadinu gubitka memorije, i dalje se mučimo da pronađemo način kako vratiti pamćenje kad je ono izgubljeno. Jedan spoj obećava upravo to, a nadahnut je učincima nikotina. Naime, slijedeći ranija istraživanja koja su pokazala poboljšanje pamćenja u štakora uz pomoć nikotina, istraživači su proveli mali pokus s 80 oboljelih od Alzheimerove bolesti, kojima je dana tableta sa spojem koji stimulira nikotinske receptore u mozgu. Nakon što su uzimali tabletu jednom dnevno osam tjedana, pacijenti koji su već pretrpjeli značajnu štetu zbog Alzheimerove bolesti, prolazili su bolje na testovima dugoročne memorije, radne memorije i brzine kognitivne obrade podataka. Nedavno istraživanje na životinjama utvrdilo je da i nikotin može pomoći oboljelima od demencije da sačuvaju pamćenje dodatnih šest mjeseci, no stručnjaci upozoravaju da je korist od toga manja od štete izazvane pušenjem.

Glazba razbuđuje sjećanja

Brojne priče govore o pacijentima s Alzheimerovom bolešću i drugim oblicima demencije koji su prizvali stara i naizgled davno izgubljena sjećanja tako što su slušali dobro poznatu melodiju. Nedavno istraživanje s Kalifornijskog sveučilišta potvrđuje i pruža objašnjenje za teoriju zašto glazba uspijeva razbuditi sjećanja zakopana zbog posljedica Alzheimerove bolesti.

Petr Janata, profesor psihologije na Centru za um i mozak pri Kalifornijskom sveučilištu, otkrio je da je područje mozga u kojemu su uskladištena stara sjećanja istodobno i područje koje spaja poznatu glazbu, pamćenje i emocije. "Taj dio mozga najvažniji je za pohranu osobnih sjećanja i emocija koje su povezane s tim sjećanjima, uključujući i glazbu povezanu s njima", rekao je Janata Ivanhoeu. To je predčeoni korteks (smješten točno iza čela), koji među zadnjima odumire tijekom razvoja Alzheimerove bolesti. Upravo je ta osobina tog dijela mozga, pored istraživanja koja su pokazala reakcije oboljelih od Alzheimerove bolesti na njima poznatu glazbu, ponukala Janatu da izvede istraživanje o buđenju autobiografskih sjećanja zahvaljujući glazbi. Svaki je sudionik istraživanja prepoznao prosječno 17 od 30 glazbenih uzoraka, a 13 od prepoznatih uzoraka prizvalo je vrlo snažno osobno sjećanje. "Kad počne svirati glazba, odjednom se razbuđuje dio mozga u kojemu je glazba povezana sa sjećanjima i emocijama", nastavio je Janata, uspoređujući ulogu glazbe u ovom procesu s "glazbenim zapisom sjećanja". "Kad slušate poznate glazbene komade, i sjećanja se raspleću", kaže Janata, koji planira ponoviti istraživanje na starijim osobama, kao i na onima s blagim spoznajnim oštećenjem, koje je često prvi znak demencije.

Očuvanje pamćenja

Čarobni dodaci prehrani, omega-3 masne kiseline, čitanje, vježbanje navodno pomažu održavanju umne svježine i bistrine. No, budući da stopa demencije raste, sve je više ljudi koji su zabrinuti da bi ova bolest mogla i njih zahvatiti, pa su voljni uložiti u preventivne mjere.

Ginkgo biloba već je dugo ugledan dodatak prehrani u Europi, a njegovu su djelotvornost potvrdili i deseci istraživanja. No, nedavno istraživanje provedeno u nekoliko američkih centara za Alzheimerovu bolest nije otkrilo nikakve učinke. Dr. Randolph Schiffer iz Centra za zdravlje mozga pri klinici u Clevelandu smatra da je to istraživanje osporilo djelotvornost tog dodatka prehrani. "Ako ginkgo biloba ima učinka, onda je on tako mali da je nezamjetan u velikom istraživanju."

Austrijski su znanstvenici utvrdili da žene od 65 i više godina koje piju više od tri šalice kave dnevno imaju bolje rezultate na testiranju pamćenja nego one koje piju jednu ili manje od jedne šalice dnevno. Jesu li kofeinski napitci idući dodatak prehrani u cilju očuvanja pamćenja? Dr. Schiffer je i ovdje skeptičan te kaže da dugoročno kofein nema neuroprotektivnih svojstava. Vjerojatno je potrebno još istraživanja o memorijskim dodacima prehrani. No, od čega naš um onda ima koristi?

Mentalne igre

Samo jedna od 200 osoba starijih od 90 godina izbjegne demenciju, a oko 40 posto muškaraca i 60 posto žena iznad 95 godina dobije dijagnozu demencije. Odabrani sretnici koji izbjegnu to stanje u devedesetima pružaju znanstvenicima priliku da utvrde što je to što održava mozak svježim.

Istraživanje koje je u tijeku na Sveučilištu Južne Kalifornije te Kalifornijskom sveučilištu u Irvineu najavljuje da ljudi koji provode tri ili više sati dnevno obavljajući poslove koji angažiraju um, kao što je kartanje, uživaju veću zaštitu od razvoja demencije. To je istraživanje jedno od rijetkih koja pružaju znanstvene dokaze o dobrobitima igara pamćenja. No, neki znanstvenici sumnjaju da mentalne vježbe odgađaju gubitak pamćenja.

"Intelektualni angažman u poznoj dobi obogatit će vam život, ali zamisao da će vas zaštititi od Alzheimerove bolesti potpuna je glupost", rekao je Ivanhoeu Joseph Rogers, predsjednik Istraživačkog zavoda u Sun Cityju. "To je čak nekorektna hipoteza, jer iz nje proizlazi da je pacijent sam kriv što je dobio Alzheimerovu bolest."

Ako mentalna vježba nije odgovorna za dulje zadržavanje pamćenja, smatra dio struke, možda je tajna u društvenim blagodatima igranja umno poticajnih igara.

Plesom do boljeg pamćenja

Neka istraživanja upućuju na blagodati uvježbavanja plesnih pokreta. Istraživači koji su pratili oko 500 ljudi tijekom 20 godina otkrili su da plesanje za 76 posto smanjuje rizik od demencije. U istom su istraživanju uspoređeni plesanje i druge tjelesne aktivnosti, poput vožnje bicikla i hodanja uza stube, kao i čitanje, igranje društvenih igara i sviranje instrumenata. Pokazalo se da od tjelesnih aktivnosti jedino plesanje ima učinka na očuvanje pamćenja, a da su mentalne aktivnosti na sličnoj razini.

Prema mišljenju glavnog autora istraživanja, dr. Joea Verghesea, profesora neurologije na Medicinskom fakultetu Albert Einstein u New Yorku, plesanje se od hodanja razlikuje po tome što uključuje i spoznajne procese i društvenu interakciju. Dio zaštitnog učinka plesanja može se pripisati i činjenici da su strastveni plesači dugo vremena predani plesanju. "Većini je plesača plesanje dugogodišnji hobi", objašnjava dr. Verghese.

Učenje jezika spašava pamćenje

Kaže se da sposobnost usvajanja novog jezika opada s dobi, no upravo je ono jedna od najboljih stvari koju možete poduzeti za svoje pamćenje. Jedno europsko istraživanje pokazalo je da proces usvajanje drugog jezika povećava gustoću sive tvari u dijelu mozga, a što je učenik uspješniji u svladavanju jezičnog gradiva, to je veći porast gustoće te tvari (siva tvar je moždano tkivo koje sadrži živčane stanice). Istraživanje je utvrdilo da i ljudi koji uče drugi jezik u ranoj fazi života, i oni koji to čine u kasnijoj dobi, doživljavaju porast sive tvari.

Drugo je nedavno istraživanje dalo naslutiti da redovito govorenje dvaju jezika usporava demenciju. U tom su istraživanju znanstvenici utvrdili da ljudi koji su uistinu dvojezični i govore oba jezika svaki dan u većem dijelu života dobivaju demenciju i do četiri godine nakon onih koji govore samo jedan jezik. No, zanimljivo je da dvojezičnost ne usporava napredovanje demencije kad je ona već nastupila. Istraživači kažu da taj tip učenja utječe na spoznajne rezerve na jednak način kao i više obrazovanje i drugi tipovi umno poticajnih aktivnosti. "To je kao uzimanje analgetika kod artritisa. Ne liječi artritis, ali sprječava bol", kaže dr. Verghese.

Otvaranje mentalnog dnevnika

Biologija pamćenja još je misterija i mnoga pitanja ostaju bez odgovora. Gdje se to skrivaju sjećanja kad nastupi demencija? Kako može osoba poput Jill Price pamtiti točan datum kad je krenula u četvrti gimnazije, ali ne i popis riječi koje je naučila prije nekoliko minuta? Možemo li terapijski izbrisati loša sjećanja, a zadržati dobra? Jesu li možda osobe poput Jill Price toliko rijetke, ili doista nećemo nikad do kraja razumjeti um?

Dok to ne uzmognemo, ostaje nam da činimo što možemo kako bismo um održali svježim: dodaci prehrani, križaljke, čitanje, učenje jezika, plesanje..., iako su istraživanja samo zagrebala po površini svake od tih tehnika. Tražimo savjetovanje i psihoterapiju da bismo zaboravili neugodnu prošlost, a čekamo i nadamo se lijeku koji će nam riješiti problem, kao što je bio slučaj s depresijom. U svakom slučaju, treba nastojati sačuvati ono što je Oscar Wilde nazvao "dnevnikom koji svi mi nosimo sa sobom", što je god dulje moguće.

Izvor: Ivanhoe Newswire - Unraveling Memory’s Mysteries - White Paper, Kirsten Houmann
Prijevod i obrada: Ozren Podnar

Datum objave članka: 1. 12. 2009.