Fobija - reakcija koja paralizira

Fobija nije ono što mislite. To nije iracionalan i pretjeran strah od bezazlenih pojava, nego gađenje i gnušanje prema onome na što je psiha osjetljiva. To može biti bilo što, a na to fobični pojedinac nema neposrednog voljnog utjecaja. 

Iako dolazi od grčke riječi za strah (phoebos), fobija je primarno stresna reakcija u obliku intenzivna gađenja, dok se strah razvija naknadno, kao posljedica: svatko se boji onoga što ga jako boli.

Fobija pogađa ljude obaju spolova i svih uzrasta. 

Iako se konkretan oblik fobije određuje tijekom života, sklonost njoj ima genetsku podlogu. Španjolski biolog Xavier Estivill proučio je DNK velike skupine ljudi koji su patili od fobije, paničnih napada i drugih anksioznih poremećaja. Utvrdio je da ih 96,7 posto ima kvar na petnaestom kromosomu i zaključio da ta urođena mana mora imati neke veze s ranjivošću na fobiju.

Psihijatrijska struka voli definirati psihičke smetnje sa stanovišta promatrača, umjesto pacijenta. Promatrač, bilo psihijatar ili laik, opaža da netko osjeća intenzivnu odbojnost prema letu avionom, kišnoj glisti ili balkonu i tu odbojnost opisuje kao iracionalan strah. Iz takve definicije smetnje koju trpi fobična osoba proizlazi i pogrešan pristup liječenju, koji polazi od pretpostavke da se dotičnoj osobi treba "objasniti" da se "nema razloga bojati". 

Da bismo dočarali fobični poremećaj, pokušat ćemo ga raščlaniti. Pojedinac najprije opazi da mu neka pojava izaziva snažnu stresnu reakciju, koja je po definiciji vrlo neugodna. Potom, da bi izbjegao patnju, čovjek nastoji izbjeći podražaj koji mu je izaziva. Uzmimo da je pojava koja izaziva fobiju miš. Čovjek pri susretu s njim, možda čak i sa samom slikom miša u novinama, doživi patnju koja uključuje gađenje, mučninu, znojenje, drhtanje i ubrzan puls. Uvidjevši da je pojava miša to što mu izaziva bolan doživljaj, ubuduće čini sve da izbjegne svaki kontakt s njim, bilo uživo, bilo u medijima. "Najprije se javlja bol, a potom strah od boli", kaže finski liječnik Paavo Järvinen. "Budući da je bol stvarna, strah od nje ne može se nazvati iracionalnim. Izbjegavanje miša nije iracionalno ako imate fobiju od njega, jer vam ta životinja može nauditi upravo time što vam izaziva fobičnu reakciju."
 

Marijan (36) ima fobiju od velikih boginja, i to toliko snažnu da ga stresna reakcija spopada već i ako netko u društvu spomene tu bolest. Budući da je riječ o fobiji, a ne običnom strahu, Marijan se uopće ne boji da bi sam obolio od boginja jer je potpuno svjestan da je ta bolest iskorijenjena. "Meni jednostavno sama pomisao na tu pojavu izaziva muku, kao što se nekom drugom diže želudac na spomen hladetine ili sarme", kaže ovaj uspješni programer.

Najjednostavnije je fobiju shvatiti kao emocionalnu analogiju alergiji ili gađenju prema hrani. Poznato je da neki ljudi ne mogu smisliti određene namirnice te da, ako im netko gura pod nos kobasicu ili kiseli kupus, doživljavaju napad mučnine i povraćanja. Takva reakcija nije ni iracionalna ni racionalna, nego fiziološka i nekontrolirana.

Možda je još jasnije ako fobiju usporedimo s alergijom. Je li alergija na pelud ili kućnu prašinu iracionalna? Nitko se ne bi usudio tako nešto ustvrditi, iako većini ljudi te dvije tvari ne uzrokuju nikakve smetnje. Ni kod fobije svari nisu bitno drukčije. Određeni pojam, bio to snijeg, kukac, boja ili vjetar, izaziva osjetljivom pojedincu stresnu reakciju, koja je fiziološki utemeljena i koju fobičar ne može voljno suzbiti, baš kao što alergičar ne može sam sebe prisiliti da ne kiše ako udahne pelud.



Psihijatrima mora da je zanimljivo analizirati konkretne fobije kod pojedinca, jer vjeruju da će im analiza otkriti neku epohalnu činjenicu iz života fobičnog pacijenta. Nažalost, takva je taktika gubljenje vremena kad je riječ o tretiranju fobije, jer je potpuno svejedno ima li pacijent fobiju od psa zato što ga je u djetinjstvu ugrizao susjedov pekinezer, ili je svjedočio napadu psa na treću osobu, ili mu je netko pričao strašne priče o psima, ili nikad nije doživio baš ništa neugodno vezano uz tu vrstu životinja. Stoga je u liječenju fobije poželjno potpuno zaobići proučavanje životne priče pacijenta, jer se u njoj ne krije uzrok bolesti, kao ni put prema izlječenju fobičara. Naime, mnogi su ljudi pretrpjeli jeziva iskustva uključujući otmicu, silovanje i torturu, a da nisu razvili fobiju ni od čega. Mora, dakle, postojati neki faktor X koji pojedincu donosi predispoziciju na fobiju, dok druge istodobno štiti od tog poremećaja. A taj faktor X je genetske prirode i ne podliježe nikakvoj psihološkoj analizi.

Nekim pacijentima pomaže terapija desenzitizacije (otupljivanja) na fobični podražaj. Izlaganje predmetu ili situaciji koja pojedincu izaziva fobiju, ima smisla ako je riječ, primjerice, o visini, dizalu ili pužu golaću. Pojačano izlaganje određenom podražaju nekoga (ali ne svakoga) dovodi do tolerancije, baš kao što nakon nekog vremena većina otupi na neugodan miris.

Terapija desenzitizacije ne može se provoditi kod svih fobija. Kako bi se na taj način mogla liječiti osoba koja ima fobiju od potresa, silovanja ili amputacije? Zar pokazivanjem fotografija srušenih mostova ili amputiranih udova, u nadi da će osoba otupjeti i vremenom razviti toleranciju?

Najteže se liječe fobije koje izazivaju doista grozne pojave, prema kojima fobičar nema distancu niti psihološki mehanizam obrane kakav posjeduje većina zdravih i otpornih ljudi. Ako je riječ o fobiji koju izaziva bezazlena pojava s kojom je pogodna terapija desenzitizacijom, tada je prognoza znatno povoljnija.

Razgovorna terapija također ublažava tegobe i u težim slučajevima, jer terapeut služi kao osoba koja daje potporu, osigurava društvo i pokazuje razumijevanje. Te okolnosti olakšavaju muke fobičnoj osobi jer joj sugeriraju da u svojoj muci nije sama i da se u najmanju ruku nekome može požaliti.

Neke kronično fobične osobe, čiji je živčani sustav osobito ranjiv, možda se nikad ne izliječe, ali mogu svoj poremećaj držati pod kontrolom zahvaljujući lijekovima koji podižu raspoloženje i ublažavaju osjetljivost na stres - antidepresivima i sedativima, potonjim samo u slučajevima akutne krize.

Popis zabilježenih fobija toliko je dugačak i iscrpan da navodi na pomisao kako praktično ne postoji pojava koja nekome ne izaziva fobiju, od kojih su neke po mišljenju 99,99 posto ljudi sasvim banalne, do onih koje se općenito smatraju groznima.

U nastavku donosimo pregled bizarnih izvora fobija.