Dekubitus - rana koja ne zacjeljuje

Dekubitus ili dekubitalni ulkus je oštećenje kože izazvano stalnim, mehaničkim pritiskom na određeni dio kože, pa zbog smanjene ili prekinute opskrbe krvlju dolazi do odumiranja tkiva (ishemička nekroza), a eventualno i dubljih struktura. Najčešće se razvija kod osoba koje dulje vrijeme nepomične leže u krevetu (npr. nakon srčanog ili moždanog udara) ili su vezane uz invalidska kolica. Može nastati na bilo kojem dijelu tijela, ali ipak najčešće na mjestima koja su najviše izložena pritisku na podlogu, posebice ako se neposredno ispod kože nalazi kost (područje lopatica, peta, laktova, krstačne i sjedne kosti...).

Tkivo odumire na području kože na kojem je protok bio prekinut više od dva, tri sata. Najprije se razvija oštećenje površinskih, potom i dubljih slojeva kože, a sve vodi formiranju otvorene rane ili ulkusa.

Kod zdravih osoba rijetko dolazi do razvoja dekubitusa jer za ležanja često mijenjaju položaj, čak i nesvjesno dok spavaju. Za razliku od njih, teško bolesne, komatozne ili paralizirane osobe, koje nisu sposobne izvoditi uobičajene pokrete, vrlo su sklone razvoju dekubitusa. Uz to, ti bolesnici često imaju znatno smanjen osjet neugode ili boli, znakova koji motiviraju osobu da se sama okrene ili zamoli njegovatelja za promjenu položaja.

Dekubitalni ulkusi vrlo su česti i na petama ili laktovima, gdje nastaju zbog neprekidna trenja ili grebanja kože, a na petama i kao posljedica nošenja pretijesne obuće.

I neprekidno vlaženje kože, primjerice kod inkontinentnih osoba, vrlo često uzrokuje iritaciju koja dovodi do oštećenja površinskih slojeva kože i formiranja ulkusa.

Starije osobe, osobito ako boluju od nekih kroničnih bolesti kao što su šećerna bolest ili bolesti krvnih žila u sklopu kojih je u tkivima znatno smanjena opskrba krvlju, vrlo su podložne razvoju dekubitusa.

U slučaju neodgovarajuće prehrane, naročito pothranjenosti, u organizam se unosi premalo hranjivih tvari, što znatno umanjuje kvalitetu kože i usporava njezino cijeljenje. Tako nedostatak bjelančevina, cinka ili vitamina C, nužnih za regeneraciju i obnovu kože, može pridonijeti razvoju dekubitusa. Takve osobe najčešće imaju i smanjenu količinu potkožnoga masnog tkiva koje dodatno, mehanički štiti od udarca i pritiska.

S obzirom na težinu i razvijenost dekubitalnog ulkusa razlikujemo:

• I. stupanj - na mjestu neprestanog pritiska koža poprima crvenkasto-ljubičastu boju koja ne nestaje nakon pritiska prstima;
• II. stupanj - dolazi do razvoja mjehura ili površinske rane na koži, a okolna koža je crvena i iritirana;
• III. stupanj - nakon oštećenja površinskog sloja kože, proces zahvaća i dublje slojeve, uzrokujući razvoj dubokog ulkusa;
• IV. stupanj - ulkus je tako dubok da su zahvaćeni i mišići i kosti.

Kod osoba s neoštećenim osjetilima karakteristična je pojava svrbeža, a kasnije i boli. Dekubitalni ulkus vrlo je podložan infekciji, koja znatno usporava proces cijeljenja i ugrožava zdravlje, ponekad i život bolesnika. Infektivni proces može prodrijeti i do kosti, kada dolazi do razvoja osteomijelitisa, a u najtežim slučajevima može nastupiti i sepsa.

Najvažnije je spriječiti razvoj neugodnih i ponekad vrlo opasnih dekubitalnih rana.

Osobe koje njeguju teško bolesne i nepokretne osobe ili osobe u invalidskim kolicima moraju redovitim, svakodnevnim pregledima kože na vrijeme uočiti promjene na koži koje bi upućivale na početni razvoj dekubitusa - crvenilo kože koje ne nestaje nakon pritisak prstima. Kako bi se na tom dijelu kože smanjio pritisak i time omogućio normalan protok krvi, potrebno je mijenjati položaj tijela barem svakih dva sata, nekad i češće.

Koža mora biti suha i čista, naročito kod inkontinentnih bolesnika.

Teško bolesne ili paralizirane osobe moraju ležati na posebnim krevetima, madracima ili jastucima, koji u velikoj mjeri ublažavaju pritisak na kožu.

Preporučljiva je i posebna zaštita onih dijelova kože koji se nalaze neposredno iznad kostiju ili zglobova (lakat, peta) vatom, vunom ili sličnim mekim materijalima.

Svakako je potrebna pravilna i uravnotežena prehrana i, ako je ikako moguće, kretanje bolesnika.

Za razliku od sprječavanja, liječenje dekubitusa zahtijeva puno više truda i vremena. Na oboljelom dijelu kože najprije treba smanjiti pritisak uporabom specijalnih jastuka (nisu preporučljivi jastuci u obliku prstena!). Tim postupkom površinski ulkusi mogu zacijeliti i sami. Važno je izbjegavati daljnje ozljede ili iritaciju tog područja. U blizini dekubitusa nije poželjna ni masaža zbog mogućeg oštećenja dubljih struktura.

Ulkus treba redovito njegovati i čistiti kako bi se smanjila ili otklonila mogućnost razvoja infekcije. Najčešće se ispire fiziološkom otopinom ili antisepticima na bazi oktenidindihidroklorida. Ponekad je potreban i debridman, kirurški postupak kojim se odstranjuje odumrlo tkivo, osobito ako se ne može drukčije odstraniti. Ako se razvila infekcija, iz ulkusa se širi neugodan miris, vidljivi su crvenilo i otok okolne kože, uz osjećaj bola. Liječenje preparatima na bazi oktenidindihidroklorida i antibioticima spriječit će razvoj komplikacija (osteomijelitis, sepsa...). Ovisno o dubini, vlažnosti i eventualnoj infekciji ulkusa, mogu se primjenjivati i različite vrste obloga (film-obloge, hidrokoloidne, alginatne...), koje ubrzavaju zacjeljivanje.

Novije metode cijeljenja uključuju i faktorima rasta stimulirano cijeljenje ulkusa te uporabu hiperbarične oksigenacije, dok veliki i duboki dekubitalni ulkusi zahtijevaju kirurški pristup.

Od općih mjera vrlo je važno takvom bolesniku ponuditi i odgovarajuću prehranu bogatu bjelančevinama, vitaminima (C vitamin) i mineralima (ponajprije cinkom), koja će pridonijeti bržem zacjeljivanju već formiranih ulkusa, odnosno spriječiti razvoj novih.