Hormon rasta neophodan i u odrasloj dobi

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti dr. sc.   Milan Vrkljan dr. med., spec. internist - endokrinolog

Testovi na zdravim osobama pokazuju da hipofiza ima rezervu hormona rasta koja je trajno prisutna čak i u dubokoj starosti

Hormon rasta je metabolički hormon

Testovi na zdravim osobama pokazuju da hipofiza ima rezervu hormona rasta koja je trajno prisutna čak i u dubokoj starosti. Hormon rasta (HR) je polipeptid, građen od 191 aminokiseline. Njegova sinteza i sekrecija odvijaju se u hipofizi, maloj endokrinoj žlijezdi smještenoj na bazi mozga, unutar koštane mase koja se radi specifičnog izgleda zove tursko sedlo. Hipofiza izlučuje cijeli niz hormona u funkciji regulacije rada perifernih žlijezda. Još i danas se otkrivaju neki od hormona hipofize, a neki će se sasvim sigurno tek otkriti.

Regulacija sekrecije HR posljedica je vrlo složenih sustava u središnjem živčanom sustavu (SŽS) koji su tek djelomično objašnjeni. Stimulativno djelovanje na HR moguće je ostvariti preko posebnog hormona koji stimulira njegovo otpuštanje (Growth releasing hormon - GRH) i drugih (TRH, GABA, VIP, dopamin, glukagon, vasopresin). Pored ovih poznatih hormona, amina i kemikalija, mnoga stanja kao gladovanje, hipoglikemija ili stres preko nekih od nabrojenih mehanizama, a moguće i putem nekih nama još nepoznatih, reguliraju razinu HR u krvi.

Brojnost mehanizama kojima se regulira sekrecija HR u krvi govori u prilog tome da je on prije svega metabolički hormon. Njegovo djelovanje na rast u mladih osoba nedvojbeno je i ostvaruje se preko inzulinu sličnog faktora rasta (IGF I) koji se sintetizira u jetrima. Postoje dokazi da se sinteza IGF I odvija i u nekim drugim tkivima pa možda i u samim kostima. Utjecaj HR na rast i razvoj SŽS, u suradnji s hormonima štitnjače, neosporan je. Osim nižeg rasta, djeca koja imaju manjak HR su izrazito psihički nestabilna u odnosu na svoje vršnjake. Dokazano je i da djeca nižeg rasta postižu značajno nižu razinu obrazovanja od svojih vršnjaka te se tada prvi puta u takvih bolesnika uvodi pojam "kvaliteta života".

Nedostatak HR u djece i odraslih može biti posljedica genetske greške. Taj nedostatak je obično izoliran, ali ponekad može biti udružen s nedostatkom još nekih hormona hipofize (adenohipofize). Razvoj kliničke slike zbog nedostatka HR može biti posljedica i nedostatka receptora za HR ili IGF I u perifernim tkivima. Međutim, često se uzrok nedostatka HR ne može dokazati pa se takav oblik zove idiopatski. Stečeni uzrok nedostatka HR u odraslih najčešće je posljedica upalnih promjena u području turskog sedla, zračenja ili operativnog zahvata u tom području.

Testovi kojima se podvrgavaju odrasle zdrave osobe pokazuju da hipofiza ima rezervu HR koja je trajno prisutna čak i u dubokoj starosti. Sekrecija u odraslih najlakše se može izazvati izlaganjem takvih osoba stresnoj situaciji. Jedan od najpoznatijih, ali i najčešće izvođenih testova u procjeni rezerve HR je test tolerancije inzulina. Naime, odrasloj osobi se potkožno inicira kontrolirana količina inzulina i nakon toga se u jednakim vremenskim razmacima mjeri koncentracija šećera, HR i kortizola u krvi. Nakon kraćeg vremena postiže se kontrolirana hipoglikemija koja je provokativni čimbenik za sekreciju HR.

Na što ukazuju istraživanja

Zadnjih godina su poseban interes pobudila izvješća o djelovanju HR u odraslih. Postavljena je teza o njegovoj ključnoj ulozi u procesu starenja i sposobnosti organizma za imunološki odgovor. Razina IGF I u serumu žena u i nakon menopauze značajno je niža nego u muškaraca iste dobi, a provođenje nadomjesne hormonske terapije estrogenima u starijih žena rezultiralo je, između ostalog, i porastom serumskog IGF I.

Kelley i Dantzer su 1990. godine izvijestili o povećanoj rezistenciji tkiva na bakterijsku infekciju nakon davanja HR. Objasnili su njegov zaštitni učinak na imunološkoj razini (utjecaj na umnožavanje T limfocita i porast broja stanica ubojica). Blagotvoran učinak HR u bolesnika koji su bili podvrgnuti velikim kirurškim zahvatima pripisuje se istim vrijednostima hormona rasta.

Sva dosadašnja istraživanja pokazuju da je djelovanje HR na metabolizam masti, izmjenu tjelesnih tekućina, metabolizam proteina, ugljikohidrata i preko njih utjecaj na sve sustave od ključne važnosti za normalno funkcioniranje organizma.

Domaća iskustva s nadomjesnom terapijom

U zadnjih nekoliko godina smo u našem Centru za kliničku neuroendokrinologiju i bolesti hipofize stekli dosta iskustva s nadomjesnom terapijom HR. Tijekom zadnjih 10 godina u Centru je operirano preko 500 bolesnika s tumorom hipofize. Jedan dio bili su bolesnici s kliničkom slikom Cushingove bolesti, tijekom koje se često razvijaju izrazito teške promjene na svim organima (koža, kosti, krvne žile, srce, SŽS), a koje se teško liječe i nakon uspješne operacije tumora hipofize.

Hipofiza izlučuje cijeli niz hormona u funkciji regulacije rada perifernih žlijezda. Još i danas se otkrivaju neki od hormona hipofize, a neki će se sasvim sigurno tek otkriti

Nakon operacije tumora hipofize, takvi bolesnici vrlo često trebaju trajnu nadomjesnu terapiju hormonima štitnjače, spolnih žlijezda i nadbubrežne žlijezde. Međutim, naše iskustvo govori da, unatoč provedenoj nadomjesnoj terapiji, nikada nakon operacije ne postignu psiho-fizički oporavak koji je blizu stanja prije nastupa bolesti. To je bio razlog da smo pokušali pronaći uzrok teškom oporavku naših bolesnika.

Cushingova bolest nastaje kao posljedica autonomne sekrecije kortizola iz tumora hipofize (adenoma). Takvi bolesnici razviju karakterističnu kliničku sliku kao posljedicu prevelike količine kortizola - promjene na licu, nakupine masnog tkiva na trupu, strije po koži, propadanje muskulature. Iako impresivne, to su samo vanjske manifestacije. Kao posljedica vrlo suptilnih, ali snažnih patofizioloških mehanizama, razvijaju se i promjene na srčano-žilnom sustavu, visoki krvni tlak, povišen šećer u krvi, osteoporoza i emocionalna nestabilnost.

U našem istraživanju pratili smo dvije skupine bolesnika operiranih radi tumora hipofize s kliničkom slikom Cushinga, koji su postoperativno imali manjak hormona hipofize. Svi su dodatno endokrinološki testirani radi procjene razine HR nakon operacije. Jednoj skupini smo dali uobičajenu nadomjesnu terapiju (hormoni štitnjače, spolnih žlijezda, nadbubrežne žlijezde) i pratili ih kroz šest mjeseci. Druga skupina je dobila istu terapiju, ali je nakon tri mjeseca počela dobivati i HR (0,7 mg/danu).

Nakon provedene terapije analizirali smo status obje skupine bolesnika. U skupini onih koji nisu dobili HR, oporavak je bio usporen i praćen nizom problema. Nakon praćenja kroz šest mjeseci vrijednosti HR i IGF I su i dalje bile niske, bolesnici nisu u potpunosti izgubili kliničku sliku bolesti, većina je i dalje imala povišen krvni tlak, povišen šećer u krvi i izrazite znakove kostobolje kao posljedice osteoporoze, neki od njih nisu mogli bez pomoći ostati u uspravnom stavu, a ni emocionalni status nije zadovoljavao.

Za razliku od ove skupine, bolesnici koji su uzimali HR imali su značajan napredak u tjelesnom i emotivnom statusu. Svima se značajno reducirala količina potkožnog masnog tkiva, tjelesna težina se vratila na onu prije obolijevanja, nijedan nije imao povišen šećer u krvi, samo su dva imala povremene kostobolje, lice i trup značajno su se promijenili, lipidni status se popravio. Svi su svoje zdravstveno stanje ocijenili kao bitno bolje. Nakon praćenja od šest mjeseci, nastavljena je uobičajena endokrinološka nadomjesna terapija, a terapija HR je prekinuta.

Rezultati naših istraživanja se uklapaju u poznate radove o djelovanju HR objavljene zadnjih godina. Posebno smatramo da terapija HR ima postoperativnu indikaciju u bolesnika s teškim oblikom Cushingove bolesti. Smatramo da bi u budućnosti posebnu pozornost trebalo posvetiti procjeni potrebe provođenja nadomjesne terapije i u drugih bolesnika s dokazanim nedostatkom HR.

Datum objave članka: 1. 8. 2002.