Rehabilitacija - prilagodljivost živčanog sustava

Bolesti i stanja / Živčani i mentalni sustav Goran Ivkić dr. med., spec. neurolog

Moždana plastičnost temelj je oporavka nakon nekog od oblika direktnoga moždanog oštećenja, kao i u slučaju indirektnog oštećenja

Mozak reagira u ovisnosti o funkcionalnim potrebama

Živčani sustav predstavlja složenu, nedjeljivu cjelinu koja uz strukturnu cjelovitost u sve većoj mjeri otkriva i funkcionalnu jedinstvenost. Intenzivna istraživanja koja su trajala godinama, ponajviše posljednja dva desetljeća koja obuhvaćaju i desetljeće mozga, bavila su se potragom za živčanim krugovima i centrima pojedinih funkcija. Zahvaljujući tom intenzivnom znanstveno-tehnološkom razvoju, koji poprima razmjere znanstveno-tehnološke revolucije, stvoreni su temelji mnogih novih mogućnosti na polju molekularne biologije, genetike i informacijske tehnologije. Znanost je tako dobila niz moćnih sredstava za daljnje istraživanje.

Koncept živčanog sustava kao statičnoga i nepromjenjivog sve se više gubi i dobiva karakter dinamičnog sustava koji reagira na podražaje, kako vanjske tako i unutarnje.

Nasuprot tome starom konceptu centara, razvija se koncept promjenjivoga i prilagodljivog sustava, za koji se voli reći da je plastičan. Nove spoznaje na području plastičnosti moždanih struktura i funkcija, nakon oštećenja, bilo razvojnih, bilo onih koje nastaju kao posljedica moždanog udara ili traume, zahtijevaju nove stavove u rehabilitaciji takvih pacijenata. Kako joj i samo ime govori, cilj je rehabilitacije potpuna integracija osobe s teškoćama u sve životne situacije i okoliš u kojem je do pojave bolesti živjela.

Prilikom učenja ili nakon oštećenja mozak reagira u ovisnosti o funkcionalnim potrebama. Učenjem se mijenja i kortikalna mapa, što se vidi kod dugotrajno treniranih životinja. Jednako tako moždana je plastičnost temelj oporavka nakon nekog od navedenih oblika direktnoga moždanog oštećenja, kao i u slučaju indirektnog oštećenja, primjerice sljepoće. U tom se slučaju mozak snalazi i reorganizira s obzirom na gubitak određenog dijela vidnih osjetnih putova (inputa) tako što razvija druge sposobnosti, primjerice čitanje pomoću Brailleova pisma. Kod takvih je ispitanika zabilježena znatna promjena u senzomotornom korteksu, osobito u regijama koje reprezentiraju funkciju šake.

Očekivanja u budućnosti

Takozvane prospektivne kliničke studije, tj. one koje prate određeno stanje ili postupak kroz neko vrijeme, pružaju mogućnost dobivanja znanstveno vrijednih dokaza putem kojih se mogu sagledati rehabilitacijske metode, što vodi k znanstveno potvrđenoj rehabilitaciji.

Tradicionalna neurološka rehabilitacija je skupa, neučinkovita, naporna i umjetno podijeljena na mnoge specijalnosti. Veća usmjerenost pozornosti na teoretska znanja i rezultate istraživanja dovest će do radikalnih promjena u izgledu rehabilitacijske usluge i eliminaciji rehabilitacije koja se danas prakticira. Među glavnim je promjenama koje se očekuju smanjenje utjecaja rehabilitacijskog tima u današnjem smislu tog pojma. Rehabilitacijski rad odvija se kao na traci; bolesnik "hodočasti" od jednog do drugog terapeuta, bez razvijanja jačega međusobnog odnosa. Liječnici (neurolozi i fizijatri) koji su inicijalno uključeni u funkcionalni problem nedovoljno rade na kreiranju rehabilitacijskog programa, a isto je i s neposrednim praćenjem učinkovitosti terapije.

Danas je u rehabilitacijskom procesu optimalno očekivati individualni i interdisciplinarni pristup svih čimbenika rehabilitacije, koji su uključeni u navedeni slučaj. To znači da su u procesu rehabilitacije jednog pacijenta istodobno prisutni fizioterapeut, radni terapeut i logoped, kao i liječnik s visokim stupnjem poznavanja neurofunkcionalnih zakonitosti i najsvježijih neuroznanstvenih spoznaja na području neuroznanosti i rehabilitacije. Takav pristup mora biti konstantan tijekom procesa rehabilitacije, uz obvezno razmjenjivanje novih iskustava, a po potrebi i promjenu terapeutskog pristupa. Istodobno, za cijelog procesa pacijent i njegovi bližnji moraju biti aktivni sudionici i njihove se sugestije i zapažanja u cijelosti prihvaćaju i koriste u sagledavanju uspješnosti liječenja.

Prepoznat je stav da se rehabilitacijski proces što ranije prenese u prirodno pacijentovo okruženje, uz prethodnu edukaciju kako pacijenta tako obitelji. Na kraju ne treba zaboraviti možda i najbitniji element uspješne rehabilitacije, a to je motivacija pacijenta i onih koji će uz njega biti za rehabilitacijskog procesa. Bez toga sva naša nastojanja i znanstvene spoznaje ostaju samo mrtvo slovo na papiru.

Datum objave članka: 1. 10. 2004.