Zarobljeni dječji osjećaji

U osnovnoškolskoj dobi djeca se vrlo često žale roditeljima na bolove u tijelu. Najčešće ih bole glava i trbuh, no imaju i bolove u grudima, osjećaj nedostatka zraka, mučnine... Kad takve smetnje traju dulje, roditelji obično potraže pomoć liječnika, te započinju medicinske pretrage kako bi se pronašao uzrok teškoćama.

Kad medicinske pretrage ne otkriju ništa što bi se moglo povezati s navedenim bolovima, postoji opasnost da se zaključi kako dijete izmišlja bol. No, bol je stvarna. Naime, u toj dobi javlja se psihosomatska bol, što nije umišljena, izmaštana bol, nego je riječ o pravim fizičkim smetnjama, iako je organizam zdrav.

Svako dijete, kao i svaka odrasla osoba, brani se na sebi specifičan način od prevelikih zahtjeva ili stresora. Neki su pritom iznimno borbeni i aktivno nastoje riješiti problem, a neki se otvoreno bune protiv prevelikih i nepodnošljivih zahtjeva. Takve obrane su zrele i primjerene situaciji, te obično ne dovode do psihosomatskih smetnji. No, neka djeca sklona su potiskivanju misli i osjećaja, te se ne znaju braniti na odgovarajući način. Zapravo, po svojoj prirodi nisu dovoljno otvorena prema intrapsihičkim sadržajima. Kad se takva djeca nađu u pretjerano zahtjevnim uvjetima ili pod velikim pritiscima (škola, obitelj, izvanškolske aktivnosti), kojima ne mogu udovoljiti ili ih ne mogu podnijeti, razvit će opisane smetnje.

Potiskivanje misli ili osjećaja iznimno je naporno. Tijekom vremena, takva inhibicija ometa obrambene sustave organizma. Kao i drugi stresori u životu, i potiskivanje može utjecati na imunološke funkcije organizma, na srčani ritam i krvožilni sustav na biokemijske procese u mozgu i živčanom sustavu. Ukratko, pretjerano i dugotrajno potiskivanje misli, osjećaja ili ponašanja može izložiti dijete riziku od tjelesnih oboljenja. Naime, kad dijete doživi neke osjećaje, bilo pozitivne ili negativne, valja ih i osvijestiti, a po mogućnosti i izraziti ih.

Mnoga djeca imaju iskustvo da su i pozitivni osjećaji opasni. Kad su dobre volje, postoji opasnost da okolina iskoristi takve trenutke i "uvali" im nekakav zahtjev, podsjeti na obveze, prijašnje propuste i slično

Osjećaji su izrazito važan dio našeg života i jedan od medija komunikacije s okolinom. Međutim, neka djeca, svjesno ili nesvjesno, ne dopuštaju osjećajima da izađu na površinu, ne prepoznaju ih i ne izražavaju, nego ih potiskuju. Na taj način energiju osjećaja preusmjeravaju u svoju unutrašnjost: mišiće, unutarnje organe, krvne žile, autonomni živčani sustav, žlijezde s unutarnjim izlučivanjem, itd.

Zbog potisnute energije tjelesni sustavi mogu početi nepravilno funkcionirati, što se može očitovati u pretjeranoj zgrčenosti mišića, kontrakciji krvnih žila, nepravilnu radu autonomnog neurovegetativnog sustava itd. To može biti praćeno i neugodnim simptomima, kao što su: bolovi, mučnine, vrtoglavice, opća slabost, hladni i vlažni dlanovi, lupanje srca, stezanje u grudima, osjećaj da nam nedostaje zraka, proljevi, zatvor i slično.

Djeca se iz različitih razloga mogu pogrešno odnositi prema svojim osjećajima. Opažajući kako roditelji i drugi ljudi koji ih okružuju reagiraju na izražavanje njihovih osjećaja, mogu naučiti kako nije dobro pokazati ih. Mogu se početi bojati izraziti neki negativni osjećaj. Naime, ako roditelji na plač djeteta, što je način izražavanja tuge, reagiraju izjavama poput: "Nemoj plakati, ti si veliki dečko", dijete će primiti poruku kako je bolje skriti tugu i praviti se snažnim. Uz to, ako roditelji ili drugi važni odrasli na djetetovo izražavanje ljutnje reagiraju neodgovarajućim kritikama, poput: "Vidiš kako si zločest!", i kaznama, djeca mogu naučiti da nije u redu izraziti ljutnju.

Nije samo problem u izražavanju negativnih osjećaja, nego i pozitivnih (radost, zadovoljstvo, smijeh, opuštenost, itd.). Mnoga djeca imaju iskustvo da su i pozitivni osjećaji opasni. Kad su dobre volje, postoji opasnost da okolina iskoristi takve trenutke i "uvali" im nekakav zahtjev, podsjeti na obveze, prijašnje propuste i slično, a sve u "dobroj namjeri" jer će djeca tada prije poslušati.

Neka djeca mogu naučiti skrivati osjećaje kako bi zaštitila roditelje, jer opažaju da su jako zabrinuti i ne znaju se nositi s djetetovom tugom, strahom, krivnjom i sl. Malo-pomalo, osjećaji postaju neželjeni teret, neka vrsta grijeha, iza kojih slijedi kazna neprihvaćanja ili iskorištavanja od bližnjih.

Često djeca potiskuju osjećaje i ne izražavaju ih, jer nikad nisu naučila prepoznavati ih i izražavati. Važno je imati na umu da su roditelji modeli svojoj djeci, te mnoge stvari uče upravo opažajući ponašanje svojih roditelja. Kroz načine na koje roditelji i druge bliske osobe izražavaju vlastite osjećaje i razgovaraju o njima, djeca će naučiti kako da ih i sami izražavaju. Ako roditelji nastoje sakriti svoje osjećaje pred djecom, ili ih nisu u stanju prepoznati, ako sami nikad pred djecom i s njima ne razgovaraju o vlastitim osjećajima, može se očekivati da djeca neće naučiti kako prepoznati i izraziti tugu, strah, ljutnju...

Kad dijete pati od psihosomatskih bolova, važno je da mu vjerujete. Međutim, važno je i da i vi i vaše dijete postanete svjesni psiholoških uzroka tih bolova, odnosno povezanosti između psihičkog i tjelesnog. Kad postanemo svjesni te povezanosti, problem se često do određene granice smanji.

Postoji nekoliko razloga za to. Jednom kada uvidimo psihičku osnovu za pojedini zdravstveni problem, možemo početi koristiti tjelesne smetnje kao signal za preopterećenost ili stres. Čak i djeca to mogu. Kad postanu svjesna uzroka svojih tjelesnih tegoba, djeca mogu lakše usmjeriti svoje snage i energiju na smanjenje ili otklanjanje uzroka stresa, što im omogućuje da brže razriješe psihološke teškoće, kojih isprva često nisu ni svjesni.

Nadalje, razumijevanje uzroka i posljedica djeluje blagotvorno, jer tada medicinski problemi djeci i roditeljima postaju više predvidljivi te ih je zbog toga lakše kontrolirati. Doživljaj kontrole i predvidljivosti u životu nužni su za dobro psihičko zdravlje.

U svakom slučaju, intenzivnije psihosomatske smetnje kod djece najčešće zahtijevaju istodobno praćenje i pedijatra i psihoterapeuta.

Ne zaboravite kako je važno da:

• osigurate da se dijete osjeća sigurnim i prihvaćenim kada pokazuje sve svoje osjećaje, bez obzira na to jesu li oni pozitivni ili negativni;
• omogućite djetetu da se osjeća sigurnim i prihvaćenim kao osoba čak i kada osjećaje izražava na neodgovarajući način, npr. kada ljutnju izražava fizičkom agresijom ne znači da odobravate djetetovu destruktivnost, ali znači da odobravate njegovo pravo na osjećaje i na to da ih izrazi. Kritizirajte djetetove postupke ("Nije u redu što si udarila sestru!"), jasno se pobunite protiv njih, ali nemojte kritizirati dijete kao osobu ("Ti si zločesta djevojčica!"). Dijete mora znati da ga nećete proglasiti lošim i da ga nećete prestati voljeti čak ni kada je agresivno. Kad se situacija smiri, mirno objasnite djetetu u čemu je pogriješilo. Recite mu da ga ne krivite što se tako osjećao (npr. bio ljut) te kako je u redu da pokaže taj svoj osjećaj, ali mu objasnite zašto njegov postupak nije bio dobar način izražavanja osjećaja te mu pomozite da smisli kako bi svoj osjećaj mogao izraziti na odgovarajući način koji nije destruktivan. Tako ćete mu pokazati da ga i dalje volite i prihvaćate, a istodobno ćete mu pomoći da nauči razlikovati prihvatljivo od neprihvatljivog ponašanja, te da nauči izražavati osjećaje na odgovarajući način;
• naučite prepoznavati vlastite osjećaje; naučite ih opisati i verbalizirati;
• naučite međusobno razgovarati o onome što osjećate;
• poradite na svom ponašanju i izražavanju osjećaja - ne zaboravite da dijete uči upravo od vas.

Kako biste dijete mogli osloboditi prevelikog pritiska ili rasteretiti od previše obaveza:

• ako je potrebno, smanjite kriterije glede njegova uspjeha u školi;
• rasteretite dijete od pretjeranih izvanškolskih aktivnosti, dajte mu šansu da odabere čime bi se htjelo baviti u slobodno vrijeme;
• odgovornosti i obveze unutar obitelji koje dijete ima prilagodite njegovoj razvojnoj dobi;
• osigurajte djetetu dovoljno vremena za odmor, opuštanje, zabavu i druženje s vršnjacima;
• omogućite djetetu dovoljno tjelesne aktivnosti, upišite ga na neki sport koji ga privlači;
• učinite obiteljsku atmosferu opuštenom;
• gradite odnose povjerenja između članova obitelji;
• ne zaboravite da dijete nije ovdje da ispuni vaše nerealizirane ambicije, a niti da vam bude utjeha zbog neuspjelog braka, osamljenosti i raznih drugih osobnih frustracija kojima ste opterećeni. Za takve probleme potražite pomoć stručnjaka.