DUBOKA STIMULACIJA MOZGA: obećavajući pristup liječenju kompulzivnog prejedanja

Mali uređaj koji detektira moždanu aktivnost povezanu sa žudnjom za hranom u ključnoj regiji mozga i reagira električnom stimulacijom te regije pokazao se obećavajućim u pilot kliničkom ispitivanju na dva pacijenta s poremećajem prejedanja zbog gubitka kontrole, izjavili su istraživači s Medicinskog fakulteta Perelman na Sveučilištu Pennsylvania.

Ispitivanje, koje je opisano u radu objavljenom krajem kolovoza u časopisu Nature Medicine, pratilo je dva pacijenta šest mjeseci, tijekom kojih je ugrađeni uređaj (koji se inače koristi za liječenje epilepsije otporne na lijekove) pratio aktivnost u regiji mozga zvanoj nucleus accumbens. Nucleus accumbens je uključen u procesiranje zadovoljstva i nagrade, a povezan je i s ovisnošću. Kad god je uređaj osjetio signale nucleus accumbensa, za koje je u prethodnim studijama utvrđeno da predviđaju želju za hranom, automatski je stimulirao to područje mozga, prekidajući signale povezane sa žudnjom. Tijekom šest mjeseci liječenja, pacijenti su prijavili mnogo manje epizoda prejedanja i izgubili su na težini.



"Ovo je bila rana studija izvedivosti u kojoj smo primarno procjenjivali sigurnost, ali svakako su snažne kliničke koristi koje su nam izvijestili ti pacijenti zaista impresivne i uzbudljive", rekao je stariji autor studije Casey Halpern, dr. med., izvanredni profesor neurokirurgije i šef odjela stereotaktičke i funkcionalne neurokirurgije u Penn Medicine i Medicinskom centru za veterane kaplara Michaela J. Crescenza.

Poremećaj kompulzivnog prejedanja se smatra najčešćim poremećajem prehrane u Sjedinjenim Državama, gdje pogađa najmanje nekoliko milijuna ljudi. Sadrži česte epizode prejedanja, bez bulimije, i obično je povezan s pretilošću. Osoba koja se prejeda ima osjećaj da gubi kontrolu nad jedenjem, tako da on ili ona nastavlja jesti izvan uobičajene točke osjećaja sitosti. Epizodama prejedanja obično prethodi žudnja za određenom željenom hranom.

Halpern i kolege, u studiji iz 2018. koja je provodila pokuse na miševima i ljudima, pronašli su dokaze da se karakteristična niskofrekventna električna aktivnost u nucleus accumbens javlja neposredno prije pojave ovakve želje, ali ne prije normalnog jedenja bez prejedanja. Istraživači su stimulirali nucleus accumbens kod miševa da poremeti ovu aktivnost povezanu sa žudnjom kad god se dogodi, i otkrili su da su miševi jeli znatno manje ukusne, visokokalorične hrane kojom bi se inače prežderali.

Uređaj koji je tim koristio za snimanje signala i stimulaciju mozga miševa komercijalno je dostupan i odobren za liječenje epilepsije otporne na lijekove. Kirurški se postavlja ispod skalpa, sa žicama koje prolaze kroz lubanju do nucleus accumbensa u svakoj polutci mozga.

Nova studija je bila preliminarni test istog uređaja i strategije na ljudskim subjektima. Halpernov tim opremio je svakog od dva ozbiljno pretila pacijenta s ovim uređajima za stimulaciju mozga i šest mjeseci snimao signale s uređaja. S vremena na vrijeme, pacijenti su bili u laboratoriju, gdje su imali švedski stol sa svojom omiljenom hranom - brza hrana i slatkiši bili su uobičajeni artikli, ali uglavnom su bili kod kuće obavljajući svoje dnevne aktivnosti. Istraživači su mogli snimiti pacijentove epizode prejedanja u laboratoriju, a kada su pacijenti bili kod kuće, sami su prijavljivali vrijeme svojih epizoda. Znanstvenici su primijetili da se, kao i u njihovoj prethodnoj studiji, karakteristični niskofrekventni signal u nucleus accumbensu pojavio u sekundama prije nego što su pacijenti uzeli prve zalogaje svojih obroka.

U sljedećoj fazi studije, uređaji za stimulaciju mozga automatski su isporučivali visokofrekventnu električnu stimulaciju u nucleus accumbens kad god bi se iz njega javili niskofrekventni signali povezani sa žudnjom. Tijekom tog šestomjesečnog intervala, pacijenti su izvijestili o snažnom smanjenju osjećaja gubitka kontrole i učestalosti epizoda prejedanja, a svaki od njih je izgubio skoro pet kilograma. Kod jedne ispitanice stanje se toliko popravilo da više nije ispunjavala kriterije za poremećaj prejedanja. Čini se da nema značajnih štetnih nuspojava.

"Ovo je bila prekrasna demonstracija kako translacijska znanost može funkcionirati u najboljim slučajevima", rekao je jedan od autora studije dr. Camarin Rolle, postdoktorand u Halpernovoj grupi.

Znanstvenici su nastavili pratiti subjekte još šest mjeseci i počeli su uključivati ​​nove pacijente za veće istraživanje. Napominju da bi se, u načelu, isti pristup liječenju mogao primijeniti na druge poremećaje povezane s gubitkom kontrole, uključujući bulimiju.