KORONAVIRUS: što smo sve naučili?

U prosincu 2019. godine pojavio se novi virus koji je, prema mnogobrojnim provedenim istraživanjima, izuzetno sličan već poznatom koronavirusu (engl. coronavirus, CoV) koji je uzrokovao izbijanje epidemije 2003. godine. Kako je taj virus 2003. godine uzrokovao teški akutni respiratorni sindrom (Severe Acute Respiratory Syndrome), dodijeljen mu je naziv SARS-CoV. SARS predstavlja inicijale naziva bolesti na engleskom jeziku koju uzrokuje, a CoV se odnosi na sam tip virusa – tzv. koronavirus.
 
Imajući u vidu izuzetnu sličnost novog koronavirusa s onim iz 2003. godine, Svjetska zdravstvena organizacija je u veljači 2020. godine virusu dodijelila naziv SARS-CoV-2, a samoj bolesti koju uzrokuje COVID-19, što je skraćenica za CoV Disease-19.
 
Osim izbijanja koronavirusa 2003. i 2019. godine, svijet pamti i treće izbijanje na području Saudijske Arabije 2012. godine. Virus je izbio na području Srednjeg istoka i zato mu je dodijeljen naziv Middle East Respiratory Syndrome Coronavirus, odnosno MERS-CoV.
 
SARS-CoV-2 karakterizira brža i veća mogućnost širenja od MERS-CoV i SARS-CoV, ali u manjoj mjeri uzrokuje smrtnost. Stoga najnoviji koronavirus, upravo zbog velike sposobnosti širenja, predstavlja veći izazov za kontroliranje nego ostala dva.
 
Prvi slučajevi upale pluća čiji uzrok nije bio poznat prijavljivale su se u prosincu 2019. godine u Wuhanu, da bi u prvom tjednu siječnja 2020. godine bio otkriven genom (slijed gena) novog koronavirusa koji je nazvan SARS-CoV-2. U tom razdoblju epidemija se proširila na okolne gradove, provincije i države. Dana 20. siječnja 2020. godine dokazano je kako je moguć prijenos infekcije s čovjeka na čovjeka, a 23. siječnja cijeli Wuhan je zatvoren. Idućeg dana objavljen je rad u kojem stoji kako je od 41 pacijenta tek njih 21 imalo direktan kontakt s tržnicom morskih plodova u Wuhanu.
 
Svjetska zdravstvena organizacija je 30. siječnja proglasila globalnu zdravstvenu ugrozu, a 11. ožujka 2020. godine pandemiju.

Koronavirusi su potporodica virusa čija je genetska informacija sadržana u jednolančanoj molekuli RNA. Na svojoj površini imaju S glikoproteine (spike glycoprotein) kojima se vezuju za ljudske stanice i na taj način ih inficiraju. Sam virus prepoznaje točno definiranu metu za koju se veže, a to su u ovom slučaju ACE2 receptori. Dakle, S glikoprotein virusa vezuje se za ACE2 receptor koji se nalazi na ljudskim stanicama, čime je omogućeno inficiranje ljudske stanice i daljnja proizvodnja virusa u stanici.
 
I prvi koronavirus, SARS-CoV, vezivao se za isti receptor – ACE2, međutim, dokazano je kako se novi koronavirus, SARS-CoV-2, slabije vezuje za ACE2 od prvog koronavirusa. Pretpostavlja se kako je upravo to jedan od razloga zašto SARS-CoV-2 uzrokuje manje ozbiljne infekcije od SARS-CoV.
 
Još uvijek se ne može sa sigurnošću potvrditi kako je došlo do pojave virusa, odnosno koji je njegov izvor. No, prema trenutačnim spoznajama postoji pretpostavka o tome kako su primarni domaćini virusa bili šišmiši, a mutacijom je virus dobio sposobnost inficiranja ljudi. U cijeloj priči interesantna je činjenica kako je morao postojati određeni „most“ od šišmiša do ljudi, odnosno morao je postojati neki međudomaćin koji je pripomogao virusu da prijeđe barijeru i „dobije“ sposobnost inficiranja ljudi. Tako su se, kao međudomaćini, spominjale brojne životinje, među njima i zmije. Prema trenutačnim rezultatima, najvjerojatnije je da je ipak bilo riječ o ljuskavcima (pangolinima).

Ljuskavci se inače koriste u tradicionalnoj kineskoj medicini, stoga je možda njihova konzumacija u tom aspektu pridonijela širenju infekcije na ljude. No, kako rezultati istraživanja još uvijek nisu ujednačeni, kada je riječ o podrijetlu virusa može se reći kako smo još uvijek u fazi pukog nagađanja.
 
SARS-CoV-2 je osjetljiv na UV zračenje, a zagrijavanje na 56 °C tijekom 30 minuta također ga uništava. Eter, 75 %-ni alkohol, kloroform, kao i dezinficijensi na bazi klora uspješno mogu inaktivirati virus.

Osobe čiji je imunosni sustav oslabljen imaju veću predispoziciju za infekciju s novim SARS-CoV-2. Objavljeno je da je vrijeme inkubacije (vrijeme od trenutka infekcije do pojave prvih simptoma) otprilike 1 do 14 dana, s tim da se  simptomi najčešće uočavaju od 3 do 7 dana nakon stupanja u kontakt s virusom.
 
Najuočljiviji početni simptom zasigurno je povišena temperatura. Suhi kašalj, kratkoća daha, bolovi u mišićima, vrtoglavica, glavobolja, grlobolja, bolovi u prsima, proljev, mučnina, povraćanje – samo su neki od simptoma koje inficirana osoba može doživjeti.
 
Liječenje se uglavnom temelji na saniranju simptoma. Kod težih slučajeva pokušavaju se koristiti lijekovi koji su se pokazali učinkovitima u liječenju prethodna dva tipa koronavirusa ili za koje su zabilježeni pozitivni rezultati kod primjene u tekućoj pandemiji.
 
Najčešći uzrok smrti je nemogućnost disanja. Iz tog razloga se kod pacijenata s ozbiljnijim simptomima kojima je potrebna vanjska pomoć za održavanje normalne funkcije disanja, koristi respirator.

Bolešću COVID-19 najviše je pogođena dobna skupina od 30 do 65 godina, dok je najveći broj pacijenata kojima je bila potrebna intenzivna njega imalo druge kronične bolesti i komplikacije. Općenito virus napada više muškarce nego žene.
 
SARS-CoV-2 prenosi se kašljanjem i kihanjem, kao i direktnim kontaktom s predmetima koji su kontaminirani.
 
Inficirani pacijenti u ranoj fazi (u fazi inkubacije) proizvode velike količine virusa, a da pri tome ne pokazuju simptome infekcije. To je dodatan razlog zašto je trenutačnu epidemiološku situaciju teško kontrolirati u usporedbi s onom iz 2003. godine.
 
Iako je pogubno za ekonomiju i ostale sektore u državi, uvođenje izolacije i organiziranje karantene pokazalo se kao najučinkovitija metoda u kontroliranju infekcije. Upravo zbog navedenih razloga o brzini i načinu širenja virusa, u ovom trenutku jedino ograničavanje kontakata može biti metoda za zaustavljanje pandemije, što statistika i dokazuje.