"Gušterača" veličine mobitela

Bolesti i stanja / Unutarnje bolesti mr. sc.   Manja Prašek dr. med., spec. internist - dijabetolog

Medicina odavno teži pronalasku sustava kontinuirana davanja inzulina koji će u potpunosti imitirati rad gušterače

Hrana u našem tijelu služi kao izvor energije. Jedan se dio koristi odmah u obliku glukoze (krvni šećer), a drugi pohranjuje kao rezerva (u jetru ili mišiće) i odatle šalje u krv prema potrebi organizma. Inzulin kao vratar unosi glukozu u stanice, gdje se ona iskorištava kao energija. Inzulin gušterača kontinuirano izlučuje u krv - bazalni ritam. Ujutro je količina veća nego tijekom dana, a raste nakon obroka kad glukoza naglo iz probavnih organa ulazi u krv - inzulin za obroke.

Kod osoba čija gušterača više ne proizvodi inzulin (šećerna bolest tip I; najčešće djeca i mlađe osobe) ili on nije dovoljno aktivan (inzulinska rezistencija u tipu II šećerne bolesti, uglavnom u starijih) inzulin se mora nadoknaditi. Zasad je najjednostavniji način njegova ulaska u krv pomoću potkožnih inzulinskih injekcija, bilo inzulinskih šprica s iglama ili pen štrcaljki. Različitim inzulinskim pripravcima nastoji se oponašati rad gušterače - inzulin brzog djelovanja daje se neposredno prije obroka (tri i više puta na dan), a inzulin produljenog djelovanja oponaša bazalni ritam gušterače i primjenjuje se jednom do dva puta na dan.

Ipak, primjena inzulinskih injekcija pet i više puta na dan, uz učestalu samokontrolu i pažljivu prehranu, katkad ne daje željeni rezultat. Glukoza u krvi često je iz neobjašnjivih razloga povišena ili snižena, ili bolesnik svjesno učini pogrešku koju je poslije teško ispraviti. Jednokratna primjena inzulina pomoću inzulinske injekcije i njegov nagli ulazak u krv razlikuje se od kontinuirana lučenja inzulina na podražaj glukoze, kako to radi zdrava gušterača.

Raditi kao gušterača

Liječnici i znanstvenici odavno teže pronalasku takvog sustava kontinuirana davanja inzulina koji će u potpunosti imitirati rad gušterače: na poticaj porasta glukoze u krvi isporučiti potrebnu količinu inzulina. Dakle, pronalasku „umjetne gušterače”. Proizvodnja sustava koji će kontinuirano ubrizgavati inzulin u krv počela je 70-ih godina, ali je bio nezgrapan i težak. Razvojem tehnologije, pumpa za kontinuirano davanje inzulina smanjena je, pa danas, kada sve uspoređujemo s mobitelom, i ona je približno njegove veličine i težine.

Kontinuiranim ubrizgavanjem inzulina riješena je samo jedna zadaća gušterače, ona koja je u bolesnika potpuno izostala, a to je lučenje inzulina. Druga uloga, kada i koliko inzulina izlučiti, još ostaje u kontroli bolesnika. Bazalna potreba za inzulinom unaprijed se programira, pa pumpa kontinuirano ubrizgava malu količinu inzulina, a prema vrijednosti glukoze u krvi (samokontrola četiri, pet puta na dan), planiranoj prehrani i tjelesnoj aktivnosti bolesnik sam određuje potrebnu količinu inzulina pritiskom na tipku inzulinske pumpe. Dakle, umjetna gušterača u potpunosti još nije riješena, ali je moguće kontinuirano ubrizgavanje inzulina pomoću inzulinske pumpe.

Kada uvesti inzulinsku pumpu?

Inzulinsku pumpu mogu koristiti svi koji boluje od šećerne bolesti i primaju inzulin u nekoliko injekcija na dan. Preporučuje se bolesnicima kod kojih nijednom dosadašnjom metodom liječenja (pet i više inzulinskih injekcija na dan) nije postignuta zadovoljavajuća kontrola bolesti, a spremni su pridržavati se dobivenih uputa i redovito provoditi samokontrolu.

Princip rada

Dvije su osnovne funkcije inzulinske pumpe:

  • pumpa kontinuirano pod kožu ubrizgava malu količinu inzulina koja je dovoljna za bazalne potrebe organizma, između obroka i tijekom noći (od 0,1 do 1,5 jedinica inzulina na sat). Bazalna doza unaprijed se određuje, a kako su bazalne potrebe organizma različite tijekom dana i noći, može se odrediti više različitih bazalnih ritmova;
  • prije obroka, a prema izmjerenoj razini glukoze u krvi i količini hrane koju namjerava pojesti, bolesnik samostalno pritiskom na pumpu dodaje potrebnu količinu inzulina (1-10 jedinica inzulina u bolusu).

Dodatnim funkcijama pumpe bazalna se doza inzulina smanjuje ili povećava prema trenutačnim potrebama (pri tjelesnoj aktivnosti potrebno je smanjiti dotok inzulina, kod akutnih bolesti treba povećati količinu inzulina). Postoje i različiti oblici bolusa, ovisno o vrsti hrane koja se uzima ili je potrebno ispraviti trenutačnu razinu glukoze u krvi. Ako se bolesnik želi baviti sportom u kojem može oštetiti pumpu (plivanje, kontaktni sportovi), ona se može na dva sata potpuno isključiti i maknuti s tijela.

Kako se postavlja?

Inzulinska pumpa sastoji se od spremnika za inzulin, pogonskog dijela koji kontinuirano pritišće spremnik i kroz plastični kateter isporučuje inzulin te računalnog sustava koji kontrolira isporuku inzulina. Plastični kateter i inzulinski spremnik kroz malu kanilu isporučuju inzulin u tijelo. Kanila se u tijelo (na uobičajena mjesta davanja inzulina) uvodi pomoću tanke iglice, koja se po aplikaciji vadi te u tijelu ostaje samo plastična kanila dužine šest ili devet milimetara. Kako na istome mjestu takva kanila ne može ostati dulje od tri dana zbog mogućeg začepljenja i stvaranja veziva, ona se kao i cijeli sustav za infuziju inzulina mora mijenjati svakoga trećeg dana. Pumpa se nosi zakačena na remen hlača ili suknje, prikačena na remen za nošenje pumpe na nozi ili ruci, u grudnjaku ili na leđima.

Moguće komplikacije i kako ih spriječiti?

Predoziranje inzulina može uzrokovati prenisku razinu glukoze u krvi (hipoglikemija). Pomoć: uzeti slatki obrok, smanjiti dotok inzulina pumpom, a u slučaju jače hipoglikemije pumpu potpuno isključiti.

Smanjen i prekinut dovod inzulina može uzrokovati porast glukoze u krvi (hiperglikemija) znatno brže nego u osoba koje su na inzulinskim injekcijama. Naime, ovdje ne postoji inzulinski depo kao kad se inzulin ubrizga s injekcijom, jer se inzulin kontinuirano isporučuje u maloj dozi. Pumpa će upozoriti ako je zaustavljena isporuka inzulina, ali ako se odvojio plastični kateter od spremnika, pumpa to ne zamjećuje. Pomoć: provjeriti dotok inzulina, dodati bolus inzulina pomoću pumpe, a ako sve zakaže, isključiti pumpu i inzulin dodati inzulinskom injekcijom.

Redovita samokontrola glukoze u krvi i mokraći (barem četiri, pet puta na dan), provjera ketona u krvi i/ili mokraći, iscrpna edukacija o načinu rada s pumpom, izračunavanje potrebne količine inzulina prema uzetom obroku i razini glukoze u krvi osnovni su preduvjeti da bi se moglo početi s takvom terpijom. Ako se bolesnik pridržava dobivenih uputa, komplikacija u liječenju bolesti neće biti. No, za pomoć je tu uvijek medicinsko i tehničko osoblje koje se brine o bolesniku i ispravnosti inzulinske pumpe.

Datum objave članka: 1. 10. 2007.