Tko sam ja? Čudesna priča...

Tko odlučuje hoćete li ujutro kad zazvoni budilica odmah ustati i obaviti jutarnju gimnastiku uz otvoren prozor ili se još deset minuta izležavati razmišljajući što biste za doručak? Vi? Pogrešno. Možda vam to zvuči pomalo nevjerojatno, ali tu odluku donosi vaš mozak. Kao i stotine, tisuće, milijune drugih odluka i izbora koji na kraju oblikuju - vas.

Možda vam se čini da kroz svoja osjetila imate izravan pristup svijetu. Možete pružiti ruku i dodirnuti okvir kreveta, uzeti u ruku šalicu mirisnog čaja, pogledati kakvo je vrijeme vani. Ali taj osjet dodira, njuha ili vida ne događa se u vašim prstima, nosu ili očima. Sva osjetilna iskustva događaju se u vašem mozgu. Vaši osjetilni organi - oči, uši, nos, usta i koža - samo su tumači. Oni registriraju različite izvore informacija i pretvaraju ih u opću "valutu" mozga - elektrokemijske signale. Tako je sve što doživite. Svaki prizor, zvuk, miris i dodir zapravo su elektrokemijski prikaz u mračnoj kinodvorani unutar vaše glave, a ne izravno iskustvo.

Uzmimo, primjerice, boju. Smatramo je temeljnom značajkom svijeta koji nas okružuje. Ali boja u vanjskom svijetu zapravo ne postoji. Evo kako to funkcionira: kad elektromagnetsko zračenje stigne do određenog objekta, dio se odbije i naše oči ga registriraju. Sposobni smo razlučiti milijune kombinacija valnih duljina, ali sve to tek u našoj glavi postaje određena boja. Iako se čini da raspoznajemo silno bogatstvo nijansi svijeta koji nas okružuje, valovi koje možemo osjetiti i doživjeti kao sliku zapravo su samo mali dio elektromagnetskog spektra. Radijski valovi, mikrovalovi, rendgenske zrake, gama-zrake, razgovori mobitelom, wi-fi, samo su neki od valova koje nismo sposobni uočiti i "osjetiti". Oni u ovom trenutku struje kroz nas, a mi smo toga potpuno nesvjesni. To je zato što ne posjedujemo specijalizirane biološke receptore koji bi primali te signale. Sposobni smo vidjeti samo malu krišku stvarnosti. Zanimljivo je da su te kriške stvarnosti različite za različita bića: dupini i kitovi za navigaciju koriste ultrazvuk (tzv. eholokaciju), krpelj u svijetu sljepila i gluhoće registrira temperaturu i miris drugog tijela iz okoline, neke ribe oslanjaju se na električne valove. Možemo li uopće zamisliti kako izgleda njihova stvarnost? No, činjenica je da nitko ne doživljava objektivnu stvarnost koja doista postoji.

A kakva je stvarnost? Kako to onda izgleda izvan naše glave? Ne samo što nema boje, nego nema ni zvuka ni mirisa. Mozak kompresiju i ekspanziju zraka pretvara u milozvučne tonove, šištanje, klepetanje... Tek u dodiru s receptorima u našem nosu mozak molekule tumači kao različite mirise. Stvaran svijet nije prepun bogatih osjetilnih događaja, naš mozak stvara taj čulni svijet za nas.

David Eagleman neuroznanstvenik je koji već godinama istražuje mozak i njegove tajne. No, iako ga zovu rock-zvijezdom neuroznanosti i među rijetkim je sretnicima koji mogu reći da doista razumiju kako se u sivoj električnoj kaši u našoj glavi rađaju svjetovi i senzacije, u svojoj fantastičnoj knjizi Mozak - čudesna priča o tebi (Planetopija, 2016.) kaže o istraživanju ljudskog mozga da je: "...kao polje, pred nama se prostire golem neistraženi teritorij". I doista, optičke iluzije, mađioničarski trikovi, sjećanja, trenuci kad nam se čini da gledamo događaje kao u usporenom filmu, sve je to čudesan mozak na djelu. No, kao što nas može zavarati da povjerujemo u iluziju, može nam i pomoći da premostimo nemoguće.

Za neke ljude (otprilike jedan posto populacije) san i java toliko su isprepleteni da ih je ponekad teško, pa i nemoguće razlučiti

Možete li zamisliti da čujete leđima ili odjećom? Ili da vidite jezikom? Iako zvuči kao znanstvena fantastika, zapravo je riječ o senzornoj supstituciji čije su dobrobiti neke osobe već osjetile. BrainPort uređaj je veličine poštanske marke koji se slijepoj osobi stavlja na jezik. Na sunčane naočale pričvrsti se kamera povezana s uređajem, a pikseli kamere pretvaraju se u električne impulse na jeziku koje osoba osjeća kao peckanje mjehurića gaziranog napitka. Možda vam zvuči nevjerojatno, ali mozak je sposoban dešifrirati te signale u vizualne informacije. Slijepi sportaš Erik Weihenmayer koristi BrainPort za alpinizam i prema obrascima na jeziku procjenjuje izbočenja i udubljenja na stijenama. "Senzorna supstitucija dokaz je da mozak prima podatke koji pristignu te sam utvrđuje kako ih može protumačiti", kaže Eagleman. On i njegov student Scott Novich dizajnirali su VEST - tehnološko pomagalo koje se nosi kao odjeća, bilježi zvuk iz okruženja i mapira ga u male vibracijske motore po cijelom trupu. Ti se motori aktiviraju prema frekvencijama zvuka i stvaraju vibracijske signale koje mozak nauči čuti, slično načinu na koji slijepa osoba počne lako čitati brajicu. Naravno, kao i kod "gledanja jezikom", potrebno je malo vremena i vježbe da se mozak prebaci na nov način komuniciranja s vanjskim svijetom, ali već nakon otprilike pet dana nošenja VEST odjeće gluha osoba može ispravno identificirati izgovorene riječi.

Ako vam zamisao gledanja jezikom ili slušanja tijelom zvuči suludo, imajte na umu da gledanje ili slušanje nikad nije ništa drugo doli strujanje električnih signala u tamu vaše lubanje, samo ne putuju optičkim ili slušnim, nego drugim živcima.

Snovi mogu biti egzotični, bajkoviti, ali i bizarni, uznemirujući, strašni..., no nakon buđenja znamo razlučiti što je bio san, a što je java. No za neke ljude (otprilike jedan posto populacije) san i java toliko su isprepleteni da ih je ponekad teško, pa i nemoguće razlučiti. Ti ljudi zbog kemijske neravnoteže u mozgu doživljavaju shizofrene epizode: čuju glasove, vide ono što drugi ne vide ili vjeruju da im drugi ljudi čitaju misli. Još ne znamo uzroke poremećaja zbog kojih neki ljudi čuju kuće kako im se obraćaju u mislima, imaju osjećaj da će im organi iscuriti kroz tjelesne otvore ili osjećaju eksplozije u tijelu za koje misle da će ozlijediti druge. No ti ljudi potpuno vjeruju da je sve to stvarno. Zašto? Zato što vjeruju svojem mozgu, njegovoj simulaciji stvarnosti. "Ako se obrazac signala u mozgu samo malo promijeni, čovjek se može odjednom naći zarobljen u stvarnosti u kojoj se događaju čudne i nemoguće stvari", piše Eagleman. Kad sljedeći put vidite nekoga kako razgovora sam sa sobom ili skrene u svoju priču, zapitajte se kako bi vam bilo kad ne biste bili sposobni razlučiti san od jave.

No postoje i ljudi koji dobro znaju tu razliku, ali doživljaju više nego jednim osjetilom. Dr. Eagleman piše o ženi koja svako slovo abecede doživljava u drukčijoj boji, pa joj je J ljubičasto, a slovo T crveno - uvijek. Kada tvori riječi, neke su kombinacije ljepše - kao njezino ime, Hannah, koje vidi kao zalazak sunca - a neke toliko ružne da su odbojne, kao što je ime Iain. To je opažajno iskustvo poznato kao sinestezija, stanje u kojem se osjetila, a ponekad i pojmovi, pretapaju i koje doživljava oko tri posto populacije. Neki ljudi osjećaju okus riječi, neki čuju vizualno kretanje. Čudesno, zar ne?

U današnje vrijeme živimo dulje nego ikada u ljudskoj povijesti, a to predstavlja izazov održavanja zdravlja mozga. Bolesti kao što su Alzheimerova i Parkinsonova napadaju tkivo našeg mozga, a s njime i bit onoga tko jesmo. Ali slijedi dobra vijest: iako okruženje i ponašanje ponajviše oblikuju naš mozak u mladosti, jednako su važni i u zrelijim godinama, što su potkrijepila i istraživanja.

U jedinstvenom istraživačkom projektu o učincima starenja na mozak, Studiji vjerskih redova, sudjeluje trenutačno više od 1100 časnih sestara, svećenika i redovnika diljem Sjedinjenih Američkih Država. Izabrani su jer su stabilna skupina koju je svake godine lako moguće pronaći kako bi se obavili redoviti testovi, dijele sličan način života, prehrane i životne standarde. To omogućuje manje takozvanih zbunjujućih čimbenika ili razlika koje se mogu javiti u široj populaciji, kao što su prehrana, socioekonomski status ili obrazovanje, što bi moglo nepovoljno utjecati na rezultate istraživanja. Istraživanje je osobito usredotočeno na izdvajanje čimbenika rizika od Alzheimerove bolesti, a ispitanici su samo oni stariji od šezdeset i pet godina koji nemaju nikakvih simptoma i ne iskazuju mjerljive znakove bolesti.

Prikupljanje podataka za ovu studiju započelo je 1994. godine, od kada su dr. David Bennett i njegov tim na Sveučilištu Rush u Chicagu prikupili više od 350 mozgova. Svaki se pažljivo konzervira i pregledava u potrazi za mikroskopskim dokazima bolesti mozga vezanih uz starenje. A to je samo polovica studije: druga polovica obuhvaća podrobno prikupljanje podataka o svakom sudioniku za njegova života. Svi se ispitanici svake godine podvrgavaju testovima u rasponu od psiholoških i kognitivnih procjena do medicinskih, tjelesnih i genetičkih pretraga.

U današnje vrijeme živimo dulje nego ikada u ljudskoj povijesti, a to predstavlja izazov održavanja zdravlja mozga

Kad je tim započeo istraživanje, očekivali su pronaći jasnu poveznicu između kognitivnog slabljenja i triju bolesti koje su najčešći uzroci demencije: Alzheimerova bolest, moždani udar i Parkinsonova bolest. No umjesto toga znanstvenici su otkrili sljedeće: zahvaćenost moždanog tkiva Alzheimerovom bolešću nije nužno značila da će osoba doživjeti kognitivne probleme. Neki su ljudi umrli s potpuno razvijenom patologijom Alzheimerove bolesti, ali bez gubitka kognitivnih sposobnosti. O čemu je riječ?

U potrazi za odgovorima, istraživači su se vratili opsežnim podacima o načinu života ispitanika kod kojih je nakon smrti ustanovljena Alzheimerova bolest. Dr. Bennett je ustanovio da su zapravo psihološki i iskustveni čimbenici određivali hoće li doći do kognitivnog gubitka, a ne sama bolesti. Točnije, zaštitni učinak imala je kognitivna vježba, odnosno aktivnost koja mozak drži aktivnim, poput rješavanja križaljki, čitanja, vožnje, učenja novih vještina i odgovornosti, kao i društvena aktivnost, društvene mreže i interakcije te tjelesna aktivnost.

S druge strane, ustanovili su da su negativni psihološki čimbenici, poput usamljenosti, tjeskobe, depresije i sklonosti psihološkoj patnji povezani s bržim kognitivnim slabljenjem. Pozitivne značajke, poput savjesnosti, životne svrhe i bavljenja nečim imale su zaštitno djelovanje.

Sudionici oboljeli od Alzheimerove bolesti, s patološkim promjenama na mozgu otkrivenima obdukcijom, ali bez slabljenja kognitivnih sposobnosti za života, stvorili su takozvanu kognitivnu pričuvu. S propadanjem određenih područja moždanog tkiva druga su područja bila vrlo aktivna, pa su stoga kompenzirala ili preuzimala njihove funkcije. Što mozak držimo u boljem kognitivnom stanju (u pravilu tako što ćemo ga izazivati zahtjevnim i novim zadacima, uključujući društvenu interakciju), to više neuralne mreže stvaraju nove putove za stizanje od točke A do točke B.

Zamislite mozak kao kutiju s alatom. Ako je dobra, sadržavat će sav alat koji vam je potreban za obavljanje posla. Ako morate odvrnuti vijak, iz nje biste mogli izvaditi ključ odgovarajuće veličine. Ako nemate ključ, izvadit ćete papagajke, a ako i to nedostaje, mogli biste pokušati s običnim kliještima. Jednako je s kognitivno sposobnim mozgom: čak i ako mnogi putovi degeneriraju uslijed bolesti, mozak se može dosjetiti drugih rješenja. To pokazuje da je moguće zaštititi mozak i što dulje zadržati ono tko smo. Proces starenja ne možemo zaustaviti, ali prakticiranjem svih vještina iz naše kognitivne kutije s alatom mogli bismo ga možda usporiti.

Tijelo s kojim stižemo na svijet zapravo je samo polazišna točka. Tako je, na primjer, zahvaljujući plastičnosti, odnosno prilagodljivosti ljudskog mozga, moguće ne samo zamijeniti amputirane udove nego pomoću napredne tehnologije i upravljati njima - mislima. A to otvara još egzotičnije mogućnosti, nama gotovo neprepoznatljive. Zamislite da signalima svog mozga bežično upravljate strojem na drugom kraju sobe ili da odgovarate na e-mailove dok istodobno mentalno upravljate usisavačem. "Taj koncept na prvi pogled može zvučati neizvedivo, ali mozak je vrlo vješt u pozadinskom obavljanju zadataka, bez mnogo uplitanja svijesti. Zamislite samo koliko lako vozite automobil i istodobno tražite omiljenu radijsku stanicu ili kuhate ručak dok razgovarate s obitelji i slušate novogodišnji koncert na radiju.

"U dalekoj budućnosti nećemo proširivati samo svoje tijelo nego ćemo i temeljno proširivati pojam o sebi. Doživljavanje novih osjetilnih iskustava i upravljanje novim vrstama tijela duboko će nas promijeniti kao pojedince: naša tjelesnost određuje kako se osjećamo, kako razmišljamo i tko jesmo. Bez ograničenja uobičajenih osjetila i uobičajenog tijela postat ćemo drukčiji ljudi", kaže Eagleman. Sasvim je vjerojatno da će našim pra-pra-praunucima možda biti teško shvatiti tko smo bili i što nam je bilo važno. Zapravo, sasvim je moguće da u ovom trenutku imamo više toga zajedničkog s precima iz kamenog doba nego s onima u bliskoj budućnosti.