Dječji strahovi: što treba znati

Dječje zdravlje / Rast i razvoj Marija Bačan dr. med., spec. psihijatrije, grupni analitičar i obiteljski psihoterapeut

Svladavanjem strahova jedne razvojne faze dijete postaje sposobno suočiti se s novom fazom i uz nju vezanim strahovima

Strah je jedan od temeljnih osjećaja, svojstven svakom čovjeku, ali i životinjama. Ima obrambeni karakter i evolucijski je važan. Javlja se u situacijama suočavanja s vanjskim (živa osoba, životinja, situacija) ili unutarnjim objektom (intrapsihički sadržaj - npr. sjetimo se neke realne ili nerealne osobe, situacije u kojoj smo bili ili bismo se mogli naći). U stanjima straha osoba se nastoji svjesno i nesvjesno obraniti od prijetećeg objekta, pa mobilizira sve obrambene snage.

Razvojni strahovi

U djece redovito nalazimo razvojne strahove, koji su normalna pojava za određenu dob, javljaju se, mijenjaju i spontano nestaju kad dijete preraste određenu razvojnu fazu. Uz svaku razvojnu fazu vezani su specifični strahovi, koji imaju određenu funkciju za tu dob.

Tako u prvim mjesecima života kod djeteta se, u situaciji odsutnosti odraslih osoba, javlja strah od potpuna uništenja (dijelom je povezan s objektivnom nemoći novorođenčeta koje ne bi moglo preživjeti u situaciji kad bi bilo ostavljeno). Psihodinamičari ovaj strah nazivaju strahom od dezintegracije.

U drugoj polovici prve godine primarni strah je strah od gubitka važne osobe (dijete još nema kapacitet zadržati sliku bliske osobe, nego u situaciji kad ta osoba nije na raspolaganju razvija strah da je važna osoba zauvijek izgubljena).

Tijekom druge godine, u vrijeme kad se počinje navikavati na čistoću, dijete počinje shvaćati da o njegovu ponašanju ovisi i raspoloženje bliske osobe, da može razveseliti ili rastužiti njemu važnu osobu. U ovom razdoblju prevladava strah od gubitka ljubavi važne osobe.

Od treće godine do školske dobi dijete počinje dobivati različite zabrane od roditelja i primarni strah u toj dobi je strah od kazne. U kasnijem razdoblju strah od kazne se prihvati, tako da primarni postaje strah od vlastite savjesti (strah od superega), što je preduvjet za razvoj osobe socijalno prihvatljiva ponašanja.

Promjena ponašanja ili verbalizacija

U prvim godinama života dijete ne može verbalizirati vlastite strahove. Roditelji djetetove strahove uočavaju kroz njegovo ponašanje, i osjećaju da, što je dijete mlađe, ima manji kapacitet za podnošenje straha. Taj urođeni kapacitet roditelja za prepoznavanje dječjeg straha ima važnu ulogu u roditeljskoj skrbi.

Razvojem govora, nakon treće godine života dijete može i verbalizirati vlastite strahove, tako da od treće godine možemo govoriti o konkretnim osobama, stvarima i pojavama kojih se djeca boje.

Faze prema sadržaju straha

S obzirom na sadržaj straha, također možemo govoriti o fazama. Tako u razdoblju oko treće godine prevladavaju vizualni strahovi: djeca se boje maski, nakaza, obilježenih ili jako starih ljudi, a česti su i strahovi od mraka, samoće i životinja.

Oko četvrte godine, uz još prisutne strahove od mraka, samoće i opasnih životinja, počinju se javljati i auditivni strahovi, npr. strah od sirene.

Tijekom pete godine postupno iščezavaju strahovi od životinja i nakaza, ali rastu strahovi od konkretnih opasnih situacija, kao što su ozljede, padovi ili ugriz psa.

Tijekom šeste godine počinju se javljati strahovi od natprirodnog: duhovi, vještice, strah da je netko opasan, skriven, primjerice, ispod kreveta, strah od gubitka u nepoznatom prostoru (npr. strah od šume). Strah od samoće sada se počinje manifestirati kao strah od smrti, krvi.

Oko sedme godine javljaju se strahovi od špijuna, lopova, i to često nakon televizijskih filmova, priča, itd. Počinje se javljati i briga vezana uz odgovornost: da ga ne vole, da kasni u školu, da nije naučio. Od osme godine postupno blijede tzv. djetinji strahovi, i djeca se počinju bojati realnih opasnih stvari i situacija.

Važno je napomenuti da se, kao i sav ostali razvoj, i strahovi razvijaju postupno, tako da jedan oblik straha prelazi u drugi. Drugim riječima, strahovi jedne faze, i bez pomoći odraslih, postupno blijede i pretvaraju se u strahove nove razvojne faze. Niti jedan roditelj ne može dijete osloboditi straha, niti bi to bilo poželjno, jer svladavanjem strahova jedne razvojne faze dijete postaje sposobno suočiti se s novom razvojnom fazom i uz nju vezanim strahovima. Zato razvojni strahovi ne zahtijevaju stručnu pomoć.

Kako ih prevladati

Roditelji djeci mogu olakšati na način da prihvate njihove strahove, da im ostave prostora za suočavanje sa strahom (primjerice, dopustiti im povlačenje od nečega čega se boji, a ne uvjeravati ih da se nemaju čega bojati i ne izrugivati se dječjem strahu). Također je važno djetetu dati priliku i dovoljno vremena da se navikne na neku situaciju i na taj način svlada strah, a ne gurati ga u situaciju koja mu ga izaziva. Posebno je opasna takozvana šok metoda, poput bacanja u vodu djeteta koje se boji vode.

Potrebno je voditi računa i o tome da je čest način svladavanja određenih strahova neodoljiva privlačnost njemu dotad zastrašujućih situacija. Neodoljiva privlačnost javlja se u vrijeme kad određeni strah počinje slabjeti, ali je još prisutan. Na taj način, izlažući se postupno za njega do tada opasnim situacijama, dijete pomalo stječe hrabrost. Ovakvo samoohrabrivanje je djetetu potrebno omogućiti, ali, naravno, pod kontrolom roditelja (npr. djetetu koje se bojalo vatre, ali ima neodoljivu potrebu paliti šibice - omogućite da ih pali pod vašom kontrolom).

Ako žele djeci olakšati razvoj, roditelji bi trebali:

  • biti svjesni da se malo dijete, iako to ne može verbalizirati, boji i da ga ne smiju ostavljati dugo samog
  • uvažavati dječji strah u vrijeme kad ih djeca počinju verbalizirati
  • ne posramljivati dijete zbog strahova, govoreći mu da se samo bebe boje ili uspoređivanjem s drugom djecom
  • približiti djetetu strahove na način da mu kažu kako su se i oni bojali kad su bili u njegovoj dobi.
  • U djece se javljaju i neurotski strahovi, koji, međutim, ne prolaze spontano. U tom slučaju najčešće zaostaju strahovi iz prethodne razvojne faze, bez obzira na to što je dijete kronološki u novoj fazi i oni zahtijevaju stručnu pomoć.

U djece se javljaju i neurotski strahovi, koji, međutim, ne prolaze spontano. U tom slučaju najčešće zaostaju strahovi iz prethodne razvojne faze, bez obzira na to što je dijete kronološki u novoj fazi i oni zahtijevaju stručnu pomoć.

Datum objave članka: 1. 9. 2015.