Tjelesna aktivnost = endorfini = bolje raspoloženje

Od svih razdoblja godine, kasna jesen i rana zima najteže padaju ljudskom organizmu. Uzroka za to ima nekoliko, a svi su vezani uz klimatske i svjetlosne pojave.

Od 5. studenoga do 4. veljače na sjevernoj je hemisferi u tijeku tromjesečno razdoblje s najmanje prirodnog svjetla, što se nepovoljno odražava na funkcije raspoloženja i imunitet. Sunčevo svjetlo preko optičkog živca u mozgu potiče neurofiziološke procese koji održavaju dobro raspoloženje i jak imunitet, no u tri najmračnija mjeseca te su funkcije ugrožene.

Nepovoljne vremenske prilike u sprezi s mrakom tjeraju nas da više vremena provodimo u zatvorenom prostoru i ograničuju nam kretanje. Manjak kretanja je još jedan od uzroka sniženog raspoloženja od kasne jeseni nadalje, jer tjelesna aktivnost također povoljno djeluje na duševno blagostanje.

Nije neobično da mnoge životinjske vrste tijekom zime ulaze u stanje hibernacije ili poluhibernacije, jer zima doista ne pruža mnogo nadahnuća za živahnu aktivnost.

Prosinac, siječanj pa i veljača, unatoč već osjetno duljim danima, mjeseci su kad depresija i tjeskoba najjače haraju, a mnogi patnici liječe se na jedini način koji poznaju - unošenjem povećanih količina ugljikohidrata. Ti sastojci prehrane pomažu pri prijenosu triptofana u mozak, gdje se pretvara u serotonin (5-hidroksi-triptamin) i ublažava simptome depresije. Ipak, unos namirnica s mnogo ugljikohidrata nije optimalno rješenje, a osobama koje su sklone debljanju donosi porast tjelesne težine. Sam pogled na nabujalu figuru i povećan broj kilograma na vagi za većinu je stresno iskustvo, koje opet potiče depresiju i neutralizira pozitivan učinak ugljikohidrata.

Zbog svega navedenoga, hladno doba godine je razdoblje kad treba djelovati suprotno nagonu koji nas navodi da ostanemo kod kuće i mirujemo. Upravo je tijekom kasne jeseni i zime vrijeme za što više kretanja i izlaganja prirodnom svjetlu, to jest onoj maloj količini koja je dostupna.

Kretanje je dugo slovilo kao sredstvo protiv depresije, a znanost je i dokazala tu njegovu spasonosnu ulogu: sport i drugi umjereni tjelesni napori proizvode mjerljiv fiziološki učinak, koji pruža osjećaj psihofizičkog blagostanja. Englezi to zovu runner's high, što na hrvatski možemo prevesti kao trkačka euforija. Međutim, nije riječ samo o trčanju nego o svakoj tjelesnoj aktivnosti koja zahtijeva malo veći napor, dakle i o biciklizmu, plivanju, košarci, badmintonu, žustrom hodanju, radu u vrtu, seksu itd.

Prije se samo pretpostavljalo da trkačku euforiju stvaraju stvarni biokemijski učinci vježbe na mozak. Zagovornici te teorije tvrdili su da zaslužne za taj učinak moraju biti izvjesne kemikalije koje nadražujući neurone izazivaju raznovrsne osjećaje ugode, koje neki opisuju opuštenošću, a drugi euforijom. Te bi kemikalije, tvrdili su, morale biti endorfini, tvari slične opijatima, čija je funkcija upravo pomaganje ljudima da izdrže napore, bolove i druga neugodna stanja. Endorfini, za koje se zna od 1975., naši su prirodni analgetici i antidepresivi, čiji je zadatak neutralizirati negativna djelovanja okoline na organizam.

Problem s dokazivanjem te hipoteze bila je nemogućnost mjerenja količine endorfina prije, tijekom i nakon vježbe, jer je jedini način da se to učini bilo uzimanje uzorka leđne moždine, što uključuje punkciju kralježnice! Moguće je, doduše, mjeriti endorfine u krvi, ali ti endorfini nisu zaslužni za trkačku euforiju, nego samo oni koji se nalaze u mozgu. Tako je dugi niz godina endorfinska teza ostala nepotvrđena, dok nije postalo moguće utvrditi aktivnost endorfina unutar mozga.

No, razvoj medicinske tehnologije kroz vrijeme je uznapredovao do točke na kojoj je moguće snimati moždanu aktivnost i utvrditi neurofiziološke reakcije tijekom i nakon tjelesnih napora. Tako su istraživači sa Sveučilišta u Bonnu upotrebom moderne tehnike skeniranja PET (tomografija pozitronskom emisijom) dokazali da tjelesni napori, poput trčanja, doista izazivaju proizvodnju endorfina u mozgu, da endorfini stvarno podižu raspoloženje te da porast raspoloženja ovisi o količini izlučenog endorfina. 

Stručnjaci za endorfinska pitanja, koji nisu sudjelovali u istraživanju prihvatili su nalaze.
 

​NAŠ VLASTITI MORFIJ

Endorfini su skup prirodnih kemijskih spojeva koje proizvodi naše tijelo u određenim okolnostima. Spadaju u klasu opioidnih neuropeptida, jer nalikuju na opijate utoliko što ublažavaju bol, snižavaju temperaturu i podižu raspoloženje. Endorfine proizvode neuroni u hipotalamusu te ih odašilju u ostale dijelove mozga i kralježničnu moždinu. Dio endorfina luči žlijezda epifiza, iz koje endorfini ulaze u krv.

Neki endorfine nazivaju i našim vlastitim morfijem, od čega i dolazi naziv endorfin (od endo = vlastiti, unutarnji i morfin).

Srodni endorfinima su i enkefalini i dinorfini, također opioidni neuropeptidi, koji imaju sličan analgetički, antipiretski i antidepresivan učinak.

Doktor Solomon Snyder, otkrivač endorfina prije više od 40 godina, nazvao je istraživanje zadivljujućim, a profesor Huda Akil sa Sveučilišta u Michiganu primijetio je da je početna pretpostavka o endorfinskom učinku ipak bila ispravna. Za sportaše ti rezultati su potvrda da njihove tvrdnje o porastu blagostanja nakon treninga nisu lažne ni posljedica autosugestije.

Voditelj njemačkog istraživanja, dr. Henning Boecker, dosjetio se ideje o mjerenju endorfina PET skenovima prilikom testiranja osjeta boli. "Shvatili smo da uz pomoć PET-a možemo snimati ne samo bol, nego i ugodu", rekao je. Pored tehnologije PET u ispitivanjima je korišteno još jedno ranije nedostupno sredstvo, a to je kemikalija koja služi kao marker za endorfine i upućuje na njihovu prisutnost u mozgu.

Dr. Boecker i njegova ekipa angažirali su deset trkača dugoprugaša, kojima je predočen lažan razlog istraživanja (proučavanje opioidnih receptora u mozgu) kako ne bi pali pod utjecaj sugestije vezane uz endorfine i porast raspoloženja. Prije i poslije treninga dobrovoljci su podvrgnuti PET skenu i standardnim psihološkim testovima, kojima je provjereno njihovo raspoloženje.

Snimanja su pokazala da se u mozgu stvarno proizvode endorfini te da se povezuju s neuronima u dijelovima mozga zaduženima za emocije i raspoloženje, osobito u limbičkom dijelu mozga i u predčeonom režnju. Ujedno, pokazalo se da je raspoloženje kod pojedinog ispitanika bilo više što je njegov mozak izlučio više endorfina.

"Ti dijelovi mozga se aktiviraju i kad su ljudi zaljubljeni ili kad slušaju svoju najdražu glazbu", poručio je dr. Boecker, dodajući: "Zadovoljstvo trkača bilo je vidljivo i na njihovim licima nakon dva sata trčanja."

Idući je cilj bio potvrditi ili osporiti tezu da sport diže ne samo raspoloženje, nego i otpornost na bol. Neka istraživanja već su naznačila da sportaši imaju viši prag boli, to jest da su u stanju podnijeti snažnije podražaje prije nego što iskuse bol.

Nažalost, učinak trkačke euforije ne zahvaća sve ljude koji se bave sportom. Možda je izostanak tog učinka upravo razlog zbog kojeg neki ljudi nisu ljubitelji sportskih aktivnosti.

Za utjehu, lučenje endorfina moguće je potaknuti i jedenjem ljute hrane! Kapsaicin, aktivna tvar u ljutim feferonima, dokazano potiče proizvodnju endorfina, što je razlog zbog kojeg mnogi ljudi obožavaju ljuto začinjenu hranu. Kapsaicin za vanjsku upotrebu koristi se i za liječenje određenih vrsta kronične boli.

Endorfine aktivira i akupunktura, što je dokazano analizom likvora.