Refleksologija - drevna vještina u modernom izdanju

Bolesti i stanja / Kosti - mišići - zglobovi Bojan Nasteski bacc. physioth.

Stopala i šake iznimno su osjetljivi na dodir pa se preko njih mogu pokrenuti blokirani mehanizmi u tijelu i mozgu

Refleksoterapija je oblik terapije koju u nađoj ustanovi primjenjujemo kao osnovni ili dio programa liječenja neke bolesti. Pobliže ćemo objasniti postupak izvođenja te tehnike kao i razloge njezine terapijske primjene.

Korijeni sežu u daleku prošlost

Refleksologija je drevna vještina liječenja koja se temelji na načelu refleksnih zona na stopalima i dlanovima, a koje odgovaraju svim dijelovima tijela, organima i žlijezdama. Može se primijeniti i na uhu (aurikuloterapija), na kojem se također nalazi hologram cijelog tijela. Refleksologija koristi jedinstvenu metodu posebnog pritiska palcima na refleksne točke radi postizanja brojnih terapijskih učinaka. Njezini su učinci višestruki, kao što su uklanjanje blokade u protoku tjelesne energije, normaliziranje protoka krvi i limfe u različitim dijelovima tijela te postizanje ravnoteže svakog dijela tijela, organa ili žlijezde. Koristi se i u kombinacijama s nekim drugim terapijskim tehnikama za opuštanje, smanjivanje agresivnosti, poboljšanje koncentracije i ukupnoga energetskog potencijala tijela.

Danas se takvo liječenje koristi u tradicionalnoj Aziji te diljem Europe i Amerike. Njezino podrijetlo nije točno utvrđeno, no smatra se da vuče korijene iz Indije i Kine unatrag 5000 godina. Ima mišljenja i da potječe iz raznih indijanskih plemena Južne Amerike ili čak iz Egipta, gdje su pronađeni zapisi na zidnim slikama u grobnici znamenitoga faraonskog liječnika Ankhamora, nastali oko 2330. godine prije naše ere. Kasnije je refleksologija prenesena u Grčku i Rim, a o njoj su pisali i otac moderne medicine Hipokrat (460. - 377. pr.n.e.) te slavni arapski liječnik i filozof Avicena (979. - 1037.). Srednjevjekovni zapisi bilježe da je bila posebno popularna na europskim dvorovima za ratnih pohoda.

Terapija po zonama - preteča današnjih spoznaja

Preteča refleksologije kakvu danas poznajemo je terapija po zonama. Naime, temelje moderne refleksologije postavili su potkraj 19. i početkom 20. stoljeća Englez Henry Head i američki liječnik William H. Fitzgerald (1872. - 1942.), koji joj je dao naziv reflekszonterapija. Uz pomoć kolege dr. Edwina F. Boersa održavao je predavanja i napisao knjigu Zone therapy (Terapija zona ili olakšavanje boli kod kuće).

Dr. Fitzgerald je većinu podataka o toj metodi sakupio među indijanskim plemenima koji su prakticirali liječenje stimulacijom refleksnih zona. On je podijelio tijelo, poput globusa, na deset uzdužnih zona (uzdužnim i poprečnim linijama) tako da svaka putanja ide od jednog prsta na stopalu do mozga pa se duž ruke spušta do prsta na šaci. Organi svake zone međusobno su povezani, primjerice poremećaj u radu bubrega može se odraziti na oko, a zglob malog prsta u vezi je sa zglobom kuka.

Budući da zone završavaju na dlanovima ili stopalima, svaki organ na tim mjestima ima svoju točku. Živčani završeci koji se nalaze na dlanovima i stopalima prenose informacije duž kralježnične moždine do mozga i zatim do pojedinih dijelova tijela. Raspored područja refleksologije na stopalima odražava organizaciju u organizmu u toj mjeri da su organi desne strane tijela zastupljeni u desnom stopalu, a organi lijeve strane u lijevom.

Poznato je da se u današnje vrijeme stopala zanemaruju pa čak kod 90 posto ljudi postoje deformacije stopala. Čovjek je, naime, izgubio direktan kontakt s okruženjem i prirodom kada je, hodajući bos, direktno stimulirao refleksne točke.

Istraživanja su dokazala da se vremenom na završecima živaca na stopalu nakupljaju soli kalcija i kristali mokraćne kiseline koji onemogućuju normalnu stimulaciju žlijezda i organa. Ali, tehnikom refleksoterapije mogu se ukloniti.

Refleksoterapija je i vrsta stimulacije središnjega živčanog sustava na razini spinalne moždine i simpatičkog sistema. Naime, stopala i šake izuzetno su osjetljivi na dodir pa se preko njih mogu pokrenuti blokirani mehanizmi u tijelu i mozgu.

Izvođenje tehnike

Tehnika izvođenja refleksoterapije vođena je intuicijom terapeuta. Tretman ne smije biti bolan, no ako se i dogodi da dodir nekih točaka izazove bol, to možemo smatrati dobrim pokazateljem pritajenog problema i koristiti za daljnje liječenje. Terapeut treba obratiti posebnu pozornost na pojavu tupe ili oštre boli. Ako je bol lokalnog karaktera, ona je oštra i prodorna, a ako je tupa i duboka, odraz je nekog organa ili neke druge udaljene točke.


 

Smanjen intenzitet tretiranja refleksnih točaka izaziva analgetički učinak, odnosno ublažavanje boli, dok se snažnim intenzitetom provodi stimulacija udaljenog područja.

Tretman refleksoterapije ponavlja se svaki dan tijekom 10 do 20 dana. Učinkovit je kod svih dobnih skupina, i kod djece i starijih.

Refleksoterapija pomaže u liječenju:

  • astme, bronhitisa, prehlade, kašlja, upale sinusa;
  • povišenoga krvnog tlaka, dijabetesa;
  • poremećaja u cirkulaciji;
  • glavobolje, iscrpljenosti organizma, psihosomatskih tegoba;
  • upale debelog crijeva, smetnji u probavnom sustavu;
  • gastritisa, vrijeda (čira) na želucu;
  • problema u menstruacijskom ciklusu, menopauzi;
  • problema s kralježnicom, lumbaga, ishijalgije, neuralgije;
  • dermatoloških problema (apscesa, gljivičnih infekcija, ekcema, masne kože, psorijaze, herpesa).


No, postoje određene mjere opreza pa refleksoterapiju ne bi trebalo primjenjivati prilikom unutarnjih ozljeda, visoke temperature, unutarnjih i vanjskih rana, ozljeda na rukama ako postoji opasnost od tromboze, kod trudnica i osoba koje imaju ugrađen pace-maker.

U svakom slučaju, možemo reći da je današnja medicina sve otvorenija istočnjačkom načinu liječenja i uvelike ga respektira, pa tako i refleksoterapiju koja nam pomaže u rješavanju različitih bolnih stanja.

Datum objave članka: 1. 4. 2005.