Ronjenje s bocom - zdravstveni rizici i pravila sigurnog ronjenja

Tijekom ljeta i godišnjeg odmora mnogi se prepuštaju užitku koji pružaju vodeni sportovi, među ostalim i rekreacijskom ronjenju s bocom napunjenom komprimiranim zrakom ili drugom odgovarajućom smjesom plinova za disanje.

Riječ je o sportu koji se prilično popularizirao diljem svijeta, no u prošlosti je bio povlastica manjine i njime se uglavnom bavila vojska. 

Ronjenje kakvo mi poznajemo nastalo je četrdesetih godina prošloga stoljeća, kad su dva časnika francuske mornarice, Gagnan i Cousteau konstruirali hidrostatski regulator za disanje komprimiranog zraka iz visokotlačnog spremnika.
 
Kao i kod svakog sporta, treba imati na umu da su, osim užitka, s ronjenjem povezani i određeni zdravstveni problemi i neke druge opasnosti, posebice ako se ne pridržavamo pravila sigurnog ronjenja.

Srećom, ozbiljni zdravstveni problemi uzrokovani ronjenjem, kao što su barotrauma srednjeg uha, plućna barotrauma, dekompresijska bolest ili zračna embolija, rijetki su. Međutim, ako se uoče bilo kakvi simptomi koji na to ukazuju odmah treba potražiti pomoć.
 

Ronilačke boce u rekreativnom ronjenju (ronjenje na dubinama do četrdeset metara) pune se komprimiranim zrakom koji se udiše pod vodom u uvjetima povišenog tlaka.

Iako se veći dio ljudskog tijela sastoji od tekućine, zbog čega se ne može stlačiti, u našem tijelu postoje šupljine koje se mogu ozlijediti (barotrauma*) ako nisu ispunjene zrakom pod određenim tlakom. Riječ je prije svega o srednjem uhu, sinusima i plućima.

* Barotrauma - ozljeda šupljih organa i tkiva, koju uzrokuje razlika tlaka između zrakom ispunjenih prostora u tijelu i zračnog ili vodenog prostora oko tijela, tijekom uspona ili izrona, odnosno silaska ili zarona.
 

Barotrauma srednjeg uha i izjednačavanje tlaka

Srednje uho je povezano s nosnim dijelom ždrijela pomoću Eustahijeve tube. Tijekom urona, s povećanjem dubine raste okolni tlak, zbog čega se povećava razlika između tlaka okoline i tlaka u šupljini srednjega uha.

Djelovanje povišenoga vanjskog tlaka na bubnjić osjeća se kao pritisak, a s daljnjim uranjanjem i povećanjem vanjskog tlaka kao bol u ušima.

Osjećaj pritiska u ušima moramo spriječiti izjednačavanjem tlaka zraka u srednjem uhu s okolnim tlakom i to primjenom postupka koji se naziva Valsalvin manevar.

Valsalvin manevar se izvodi se tako da se nakon dovršenog udisaja puhne u nos pritišćući obje nosnice (ne presnažno). Tada zrak iz usne i nosne šupljine pod tlakom prolazi kroz Eustahijeve tube, prodire u šupljinu srednjeg uha, izjednačava tlak s unutarnje strane i ispravlja bubnjić. Tlak treba izjednačavati na vrijeme, često i nježno, a ako izjednačavanje nije moguće, treba prekinuti daljnji zaron. Forsiranje može povećati rizik od ozljede uha.
 

Ako prilikom urona ne izjednačimo tlak, on se u krutoj šupljini srednjeg uha smanjuje, dok elastična opna bubnjića savijanjem prati smanjenje volumena do trenutka pucanja.

Ako tijekom izrona nismo u stanju osloboditi zrak iz srednjeg uha dolazi do širenja volumena zraka koji ne prolazi kroz blokiranu Eustahijevu tubu uslijed čega nastaje barotrauma bubnjića u vidu perforacije (prsnuća) bubnjića. U tom slučaju može doći do vrtoglavice ili nesvjestice, a u konačnici postoji i opasnost od utapanja.

Tlakove nije moguće izjednačiti u slučaju da Eustahijeva tuba iz nekog medicinskog razloga nije prohodna. To je moguća situacija u slučaju prehlade, upale uha, upale sinusa i kronične bolesti dišnog sustava kada je zabranjeno roniti.
 

Barotrauma pluća i zračna embolija

Barotraumatska ozljeda pluća najčešće nastaje kao rezultat udisanja zraka pod povišenim tlakom (komprimiranog zraka) i izrona uz nepravilan ritam disanja. Drugim riječima, događa se najčešće zbog prebrza izrona i zadržavanja daha tijekom izrona.

Ako se tijekom izrona ne ispušta zrak iz pluća, zbog promjene tlaka zarobljeni zrak u plućima se širi, izaziva bol i otežano disanje te dovodi do perforacije (prsnuća) alveola i prodora zraka u krvotok, odnosno nastaje zračna embolija.



Jednom kad se nađu u krvotoku, zračni mjehurići mogu blokirati krvne žile, a simptomi ovise o tome koja je krvna žila začepljena.

Mjehurići zraka putem krvotoka mogu dospjeti i u klijetke srca te time otežati ili blokirati rad srčanog mišića.

Dospiju li zračni mjehurići u krvne žile mozga, kod ronioca se javljaju simptomi slični moždanom udaru - ronilac je omamljen, zbunjen, ima vrtoglavicu, poremećeni su mu vid, sluh, govor i često ima konvulzije ili paralizu pojedinog dijela tijela. U svakom slučaju, posljedice mogu biti kobne.

Mogućnost nastanka barotraume pluća i barotraumatske zračne embolije sprječava se mirnim i ravnomjernim disanjem, bez zadržavanja daha tijekom ronjenja, odnosno polaganim izronom i normalnim disanjem, jer se na taj način postiže izjednačavanje povećana volumena zraka.
 

Barotrauma paranazalnih sinusa

Do barotraumatske ozljede sinusa može doći ako je ronilac sklon upalnim procesima sinusnih šupljina, u slučaju čega je sluznica zadebljana, a šupljina samog sinusa moguće ispunjena sluzi. Iz tog razloga, tijekom izrona može doći do blokade izlaska zraka i njegova zarobljavanja unutar sinusa.

I u ovom slučaju treba usporiti izron i eventualno povećati dubinu zastanka nakon što ronilac osjeti teškoće kako bi se bol smanjila.
 

Barotrauma zuba

Barotrauma zuba se događa u slučaju kada postoji zrakom ispunjeni prostor u zubu kao posljedica pokvarenih zubnih korijenova ili zaostalih zračnih prostora ispod zubne ispune.
 
Kako nagla promjena tlakova tijekom urona ili izrona dovodi i do nagle promjene volumena zraka u zrakom ispunjenim prostorima u pokvarenim zubima, dolazi do zarobljavanje zraka u pokvarenom zubu i boli, a moguće i dodatnog oštećenja zuba.
 
Stoga, ako se bavite ronjenjem, vrlo je važno redovito kontrolirati i sanirati zube.
 

Kako nastaje dekompresijska bolest?

Tijekom ronjenja i udisanja zraka pod povišenim tlakom, povišeni tlak u plućima djeluje na krv u kapilarama koje obavijaju alveole na način da dolazi do većeg otapanja plinova u krvi, a izravno i većeg zasićenja krvi dušikom.

Dekompresijska bolest nastaje kada se zbog smanjenja tlaka tijekom izrona plinovi otopljeni u krvi i tkivima počnu izdvajati u obliku mjehurića.

Rizik je veći nakon dubokih ili dugotrajnih zarona, ponovljenih zarona i prebrzog izrona iz velike dubine prema površini, ali bolest se može pojaviti i kada ronilac poštuje preporučene granice dubine, trajanja i brzine izrona.

Na rizik mogu dodatno utjecati dehidracija, hladnoća, fizički napor i prerani let zrakoplovom nakon ronjenja.

Kod sumnje na dekompresijsku bolest ili zračnu emboliju preporučuju se hitna procjena, primjena visoke koncentracije kisika ako je dostupna i organizacija liječenja u dogovoru sa stručnjakom ronilačke medicine; konačno liječenje može uključivati rekompresiju u barokomori.

Ovisno o vrsti poremećaja, odnosno simptomima i znakovima, razlikujemo nekoliko oblika dekompresijske bolesti.
 

Blaži simptomi dekompresijske bolesti

U kategoriju blažih simptoma ubrajaju se pretjeran umor, kožni oblik (osip, svrbež i ljubičaste mrlje na koži) te koštano-mišićno-zglobni oblik (bol u velikim zglobovima ekstremiteta).

Kod ovog oblika svi simptomi su uglavnom blagi.
 

Teški simptomi dekompresijske bolesti

Teži oblici DKS-a mogu se očitovati u vidu disfunkcije mozga, leđne moždine, srca i pluća:

• neurološki oblik - moždani oblik (poremećaj vida, oštećenja sluha, oštećenje govora, glavobolja, nesvjestica, koma) i spinalni oblik (nastaje u leđnoj moždini; može doći do paralize ili pareze te nemogućnosti kontroliranja mokraće ili stolice). U najtežim slučajevima fizičkog oštećenja živčanih vlakana posljedice su trajne.
• vestibularni oblik - događa se kad mjehurići poremete vestibularni sustav u uhu (odgovoran za osjet ravnoteže) uslijed čega se javljaju vrtoglavica, mučnina, povraćanje i gubitak ravnoteže
• plućni oblik - vrlo je težak oblik dekompresijske bolesti, pri kojem nastaje velika količina mjehurića u plućnoj cirkulaciji, što onemogućava normalnu funkciju pluća. Simptomi su ubrzano disanje, bol u prsima, nedostatak zraka, koma i smrt.
• srčani oblik - najteži je oblik dekompresijske bolesti koji se javlja kad mjehurići prodru u srčanu cirkulaciju i dospiju u srčani mišić. Ako se hitno ne pristupi terapiji, vrlo brzo nastupa smrt.

Neurološki simptomi, otežano disanje, bol u prsima, slabost ili gubitak svijesti nakon ronjenja
zahtijevaju hitnu medicinsku procjenu zbog moguće dekompresijske bolesti ili arterijske plinske embolije.

Kako smanjiti rizik dekompresijske bolesti?

Kako bi smanjio rizik razvoja dekompresijske bolesti uputno je provoditi sljedeće mjere:

• planirati i pridržavati se plana - prije ronjenja uputno je istražiti mjesto i odredište ronjenja, definirati koliko duboko i dugo da ne dođe do dekompresije (barem za rekreativno ronjenje)
• nikada ne preskakati sigurnosne zastanke - povećavaju sigurnost ronjenja tako što omogućuje nakupljenom dušiku da ispari prije izrona; sigurnosne zastanke treba napraviti na 3 do 6 metara ili 4,5 do 6 metara u trajanju od 3 do 5 minuta tijekom izrona
• koristiti ronilačko računalo - izračunava sve dajući točno vrijeme ronjenja, dubinu, vrijeme bez dekompresije, pa čak i preostalo vrijeme zraka s integriranim modelima zraka; može čak izračunati i najtočnije vrijeme za polijetanje zrakoplovom na temelju osobne povijesti ronjenja
• pratiti dovod zraka tijekom ronjenja - zbog sigurnosti da je pri kraju ronjenja ostalo dovoljno zraka za dovršetak sigurnosnog zastanka
• ostati hidriran - istraživanja pokazuju da dehidracija povećava osjetljivost na dekompresijsku bolest
• biti u dobroj fizičkoj kondiciji
• slijediti pravila letenja nakon ronjenja - samo s jednim zaronom može se slobodno letjeti 12 sati kasnije; ako se roni ronite više puta dnevno danima, standard je pričekati najmanje 18 sati prije polijetanja zrakoplovom

Rekreacijski ronioci trebaju ostati unutar granica ronjenja bez obveznih dekompresijskih zastanaka i slijediti ronilačko računalo ili odgovarajuće tablice.
 

Mehaničke ozljede i prekomjeran fizički napor

Tijekom ronjenja su moguće i ozljede mehaničke ili kemijske prirode. Tako može doći do gnječenja lica ronilačkom maskom prilikom urona, što se sprječava jednostavnim izdahom kroz nos u masku, ili gnječenja kože u ronilačkom odijelu neprimjerene veličine, zbog čega je važno imati odijelo odgovarajuće veličine.

Prilikom ronjenja može doći i do zapuhavanja zbog fizičkog napora ili umora izazvanog prebrzim plivanjem, plivanjem u struji, velikim opterećenjem zbog nošenja nekog tereta ili spašavanja ronioca.

Prevencija je izbjegavanje fizičkog napora pod vodom, a u slučaju zapuhavanja nužno je zaustaviti sve kretnje i radnje te mirnim i ravnomjernim disanjem uravnotežiti uobičajenu izmjenu plinova u plućima.
 

Ozljede uzrokovane morskim organizmima i okolišem

Iako u Jadranu postoji vrlo malo životinjskih vrsta koje su opasne po ronioca, katkad se mogu dogoditi neke nezgode - ubodi riba s otrovnim bodljama, dodiri žarnjaka, ubodne ozljede morskog ježinca itd.

Moguće su i posjekotine, ogrebotine i druge površinske ozljede, koje mogu biti posljedica kontakta s podvodnim grebenima, ribama, školjkama…
 

Zdravstvena i psihofizička spremnost za ronjenje

Fizička i psihička spremnost i odsutnost umora nužni sigurna ronjenja.

Tako se tegobe koje mogu nastupiti prilikom urona, a kao posljedica djelovanja povišena tlaka na središnji živčani sustav, mogu svesti na najmanju moguću mjeru.
 

Narkoza dušikom

Već i na manjim dubinama (10 do 30 m) može doći do minimalnog utjecaja narkoze dušikom, a ozbiljniji slučajevi javljaju se na dubinama većim od 30 metara.

Ta pojava ovisna je o dubini, i na nju utječu fizički napor, brzina uranjanja, brzina disanja, alkoholizirano stanje (pojačava utjecaj dušika), dok s druge strane psihofizička kondicija povećava toleranciju, to jest otpornost na utjecaj dušika.

Prepoznavanjem lakših znakova narkoze dušikom, kao što su vrtoglavica ili omamljenost, mogu se spriječiti ozbiljniji i po život opasni stupnjevi narkoze.

Čim se primijete početni simptomi, treba zaustaviti uranjanje i izroniti na manju dubinu dok simptomi potpuno ne nestanu.

Uz narkozu dušikom često se veže i naziv „Martinijev zakon“, koji slikovito opisuje način djelovanja dušika - kaže da dušik na središnji živčani sustav djeluje omamljujuće kao „čaša martinija ispijena na prazan želudac“, i to po jedna čaša na svakih 15 metara dubine.


 

Pravila sigurnog ronjenja

• Osnovno pravilo ronjenja s bocom glasi: „Nikad ne roni sam, uvijek u paru“.
• Nikada nemojte roniti ako ste prehlađeni, odnosno imate začepljene uši ili nos.
• Prije početka bavljenja ronjenjem obavite detaljan liječnički pregled, osobito ako ste stariji od 40 godina.
• Učite roniti pod vodstvom ovlaštenog instruktora ronjenja.
• Ronite samo ako ste sigurni u svoje zdravlje i osjećate se dobro, fizički i psihički - u slučaju bilo kakve dvojbe odustanite.
• Uvijek planirajte ronjenje i uvijek ronite po planu.
• Provjerite ronilačku opremu kako biste bili sigurni da je ispravna i da zadovoljava vaš plan ronjenja.
• Strogo je zabranjena konzumacija alkohola, narkotika ili lijekova koji mogu utjecati na mentalno ili fizičko stanje ronioca.
• Savjetujte se s liječnikom po pitanju mogućeg utjecaja ronjenja na vaše zdravlje, posebno ako imate određene zdravstvene probleme, kao i po pitanu lijekova koji su sigurni za korištenje tijekom ronjenja.
• Upoznajte se s lokalnim podmorjem i njegovim opasnostima. Saznajte što trebate izbjegavati kako biste spriječili ozljede. Budite svjesni lokalnih plima i struja.
• Uvijek ronite u skladu s ronilačkom kategorijom koju posjedujete.
• Pridržavajte se svih uputa za ronjenje. Dok se spuštate, provjerite jeste li izjednačili tlak u ušima i masci. Na dubini, ostanite u granicama dekompresijskog režima. To vam pomažu u izbjegavanju dekompresijske bolesti.
• Nikada ne zadržavajte dah tijekom izrona. Uspinjanje bi trebalo biti sporo, a disanje normalno.
• Nikada ne paničarite pod vodom. Ako tijekom ronjenja postanete zbunjeni ili uplašeni, zastanite, pokušajte se opustiti i razmislite o problemu. Zatražite pomoć od ronilačkog prijatelja ili voditelja ronjenja.
• Ronjenje u pećinama je vrlo opasno. Samo ronioci s odgovarajućom obukom i opremom bi ga trebali isprobati.
• Ako se nakon ronjenja ne osjećate dobro ili imate bolove, odmah otiđite u najbližu hitnu pomoć.
   

Koliko čekati s letenjem nakon ronjenja?

Kako biste spriječili pojavu dekompresijske bolesti (DKS), nemojte letjeti zrakoplovom:

• 24-48 sati nakon zaustavljanja ronjenja koje je zahtijevalo dekompresiju (odnosno pauze tijekom izrona)
• 12 sati nakon ronjenja bez dekompresije (odnosno bez potrebe za pauziranjem tijekom izrona), čak ni u zrakoplovu pod tlakom.
• 18 sati nakon ponovljenih ronjenja ili višednevnog ronjenja.

Treba naglasiti da navedeni razmaci smanjuju, ali ne uklanjaju u potpunosti rizik kao i da osoba sa simptomima DKS-a ne smije letjeti prije liječničke procjene.
 

ZAPAMTITE

Jako je važno uvijek roniti unutar granica razine obuke i osobnog iskustva, jer većina teških ozljeda i smrti povezanih s ronjenjem događa se upravo roniocima koji su novi ili idu iznad granica obuke ili iskustva.

Nikada ne isprobavajte ronjenje koje vam nije ugodno.