Puknuće bubnjića - simptomi i liječenje

Kad govorimo o bubnjiću, nije naodmet kroz mali anatomski podsjetnik obnoviti postojeće znanje ili ga nadograditi nekim novim informacijama, kako bi nam tekst koji će slijediti bio razumljiviji.

Uho se dijeli na vanjsko, srednje i unutarnje. Uloga vanjskog i srednjeg uha je sabiranje, provođenje i prvo filtriranje zvuka, pa je i njihova građa prilagođena toj namjeni:

• uška - sabirnica i usmjerivač zvuka
• zvukovod - cjevasta struktura pridruženih rezonantnih osobina, kao što je provodni kanal
• srednje uho - rezonantna kutija, gdje osobine bubnjića i slušnih koščica mijenjaju i prilagođavaju titranje u unutarnjem uhu.

Granica vanjskog i srednjeg uha je manje od milimetra tanka opna - bubnjić, koji je građen od tri sloja (kože, vezivne potke i sluznice). Čvrstoću i osnovna mehanička svojstva zdravom bubnjiću daje vezivni sloj, a kožni i sluznični dio znatnije utječu na titranje tek tijekom bolesti. Najveći dio površine bubnjića odnosi se na njegov „napeti dio“, dok je „mlohavi dio mnogo manji, nema vezivne potke i ne sudjeluje u prenošenju zvuka, nego zatvara područje u gornjem dijelu bubnjića, tik do gornjeg ruba zvukovoda.

Na mehanička svojstva bubnjića, uz zadebljanje slojeva, utječe i rupa na bubnjiću, koja se dijeli na rupturu i perforaciju.

Ruptura nastaje djelovanjem naglog porasta tlaka zraka ili vode (udarac otvorenom šakom po uhu, eksplozija, ronjenje bez izjednačavanja tlaka…).



Perforacija nastaje djelovanjem oštrih predmeta ili pri upali uha, gdje proteolitički (oni koji razgrađuju) i drugi enzimi, uz povišen tlak sekreta u srednjem uhu probijaju put kroz bubnjić. Perforacija može nastati i djelovanjem kiseline, lužine ili izlaganjem visokoj temperaturi (iskre pri brušenju i zavarivanju), ali ipak najčešće nastaje tijekom akutne upale srednjeg uha - uho zaboli, poraste temperatura, bol kulminira i naglo popusti kad uho procuri.

Rupe mogu biti velike i zauzimati cijelu površinu bubnjića ili mogu biti male i točkaste, katkad jedva vidljive. Mogu biti smještene centralno ili dodirivati rub zvukovoda (što nam govori o procesu koji ih je uzrokovao i prognozi). Rubne perforacije češće su povezane s kroničnom upalom koja je već zahvatila kost i obično označava teže izlječivu bolest.

Posebno ozbiljno treba shvatiti rupe nastale u stražnjoj gornjoj četvrtini bubnjića i „mlohavom“ dijelu jer mogu otvarati put od pogleda skrivenoj bolesti.

Stupanj oštećenja sluha ovisi o mjestu gdje se rupa nalazi i udjelu površine u odnosu na površinu cijelog bubnjića. Dakle, rupa na bubnjiću može biti bezazlena posljedica preboljele jače upale srednjeg uha, ali i mjesto prodora opasnoga upalnog procesa u srednje uho i sljepoočnu kost.

U slučaju postojanja rupe na bubnjiću, osoba može (i ne mora) slabije čuti.

Pri ispuhivanju nosa često se osjeti pištanje i izlaženje zraka u zvukovod, a kod ispiranja, većina osjeti ulaženje tekućine u nos i ždrijelo. 

Kad se uho namoči, često procuri. Samo odabrani mogu ispuštati cigaretni dim na uši. Ipak, najbolji način utvrđivanja stanja je kvalitetan pregled.

Upala uha s probušenim bubnjićem znači odgodu spontanog zacjeljivanja (ako bi do njega moglo doći), ponekad može doći do povećanje rupe, a može ostaviti i trajne posljedice na nježnim slušnim koščicama.

Ako postoji rupa na bubnjiću, dobro je izbjegavati direktno izlaganje vjetru i prašini, ali najvažnije je uho s probušenim bubnjićem čuvati od vode. Ako voda uđe kroz probušeni bubnjić, na svom putu ispire bakterije i druge mikroorganizme s kože ili ih već sama sadrži te ih unosi u šupljinu srednjeg uha. Bazenska voda ili voda na velikim kupalištima posebno je opasna. Posljedica ulaska vode često je upala srednjeg uha i njegovo curenje. Takve upale mogu biti vrlo tvrdokorne i teško izlječive.

Ulazak vode u uho može se pokušati spriječiti začepljivanjem zvukovoda gumenim, plastičnim, silikonskim ili voštanim čepićima, ali najsigurnije ipak ostaje izbjegavanje ulaska u vodu i posebna pozornost pri pranju kose i tuširanju. Iz istog razloga valja izbjegavati močenje uha ako je u bubnjić postavljena ventilacijska cjevčica.



U slučaju svježe rupe na bubnjiću (upala, udarac, ozljeda oštrim predmetom), uho se ne smije močiti niti dirati. Ne preporučuje se ni kapanje kapi, makar bile antibiotske, jer u srednje uho mogu saprati cerumen i nečistoću iz zvukovoda. U takvim slučajevima dobro je javiti se liječniku radi procjene oštećenja bubnjića i odluke o daljnjim postupcima.

Rupe na bubnjiću najčešće same zacijele, pogotovo ako uhu pružimo za to povoljne uvjete (liječenje upale, čuvanje od vode, liječenje nosa i paranazalnih sinusa…).

Ako je rupa prevelika ili upala dugo traje, rupa postaje trajna, njezin rub epitelizira i samozacjeljivanje više nije moguće. Katkad i male rupe na bubnjiću ne cijele same, ako su uvjeti za to loši (stalna sekrecija iz uha, slaba funkcija tube).

Ako je uho suho, trajna rupa na bubnjiću može se povremeno kontrolirati ili provesti operativno liječenje. Samo one rupe na bubnjiću za koje se otorinolaringolog uvjeri da nisu znak opasne bolesti srednjeg uha, mogu se prepustiti povremenim kontrolama, dok je u ostalim slučajevima uho potrebno operirati.

Bubnjić koji nije zacijelio za nekoliko mjeseci, a uho nije curilo u međuvremenu, može se zatvoriti operativnom metodom miringoplastikom. To ne znači da se postavlja plastični bubnjić, što mnogi misle, nego samo da mu se popravlja oblik, odnosno rupa. Najčešće se postavlja ovojnica sljepoočnog mišića ili ovojnica hrskavice smještene ispred otvora zvukovoda (transplantacija). Iako se zahvat može izvoditi u općoj anesteziji (u slučaju velike ili nespretno smještene perforacije, posebnih osobina bolesnika itd.), češće se izvodi u lokalnoj anesteziji.



Bubnjiću se pristupa kroz zvukovod, katkad s malim rezom iznad zvukovoda, a samo teži slučajevi rješavaju se pristupom iza uha. Nakon transplantacije ovojnice mišića ili hrskavice, bubnjić se obloži biološkom spužvicom koja se zalijepi za njega i transplantat. Operirano uho treba i dalje čuvati od vode, i to do kontrole, tri tjedna do mjesec dana poslije operacije. Na kontrolnom pregledu liječnik će procijeniti preživljavanje transplantata i dati daljnje upute. 

Trajnost rezultata najviše ovisi o uzroku koji je doveo do oštećenja bubnjića. Loša funkcija tube (kanal između nosa i srednjeg uha koji izjednačava tlak srednje uho - okolina) može uzrokovati uvlačenje mjesta zarasle perforacije, a poslije i ponovnu perforaciju. Opetovane upale također mogu ponovno probušiti bubnjić. 

Zatvaranje perforacije na do tada zdravim ušima obično dobro uspijeva i ima trajne rezultate. Uspješno zatvorena perforacija za bolesnika znači normalno tuširanje, pranje kose i plivanje. Ne preporučuje se skakanje u vodu s velike visine i ronjenje dublje od nekoliko metara.

Operacijom se zatvara srednje uho, koje i inače treba biti zatvoreno, podiže se kvaliteta života i uho štedi od nepotrebnih oštećenja. Zatvaranje probušenog bubnjića preporučuje se svima koji nemaju druge zdravstvene tegobe koje povećavaju rizik anestezije.